U POTRAZI ZA NASLOVOM

Volim skupljati zanimljive naslove.

Kad neki takav naslov uočim, zapišem ga i često se upuštam u istraživanje kako je naslov nastao, kakav  tekst nudi ili krije i tko je autor naslova i teksta.

Držim da je naslov ono što nas privlači tekstu. I da nisam znao da je J. D. Salinger sjajan pisac, svakako bi zabilježio naslov njegove knjige – Visoko podignite krovnu gredu, tesari. Ne da mi se sad pisati o Salingeru kao piscu. Nedavno je umro i ovih dana sam se načitao različitih gluposti o njemu. Ovo/ono.

Znao sam da takav Salingerov naslov sigurno ne završava točkom, pa sam krenuo za njim i pronašao da cijela rečenica glasi: Visoko podignute krovnu gredu, tesari, kad moj brat prolazi.

Naime, svi mi u životu imamo nekoga Brata (Sestru, Majku, Oca, Ženu, Čovjeka) kome je svaki krov nizak. Zapravo, taj je Brat (Sestra, Majka, Otac, Žena, Čovjek) najvjerojatnije sam Bog. Netko ga zove Bog, a netko Brat (Sestra, Majka, Otac, Žena, Čovjek). Uglavnom ne želimo da nam se Brat/Bog saginje kad prolazi bilo kojim prostorom. Jer je toliko velik u našim očima.

Toliko o Salingeru, vratimo se naslovima.

Prije dvadesetak godina naišao sam na ovaj naslov: Prilog poznavanju skeletne mehanike u domaćih primorskih magaraca.

Dakako, odmah sam taj naslov zapisao. Tada nisam znao tko je autor. Kasnije sam saznao da je autor stanoviti Eduard Babić.

Poslije mi se naslov izgubio i, kako to biva, zaboravio sam na nj.

Istražujući neke druge tekstove, nedavno sam se u Sveučilišnoj susreo ponovo s tim naslovom. I krenuo u potragu.

I nakon bezuspješnog propitkivanja kod Tetkice Guglice zamolio sam za pomoć sestricu, Enciklopediju Jugoslavije. (Drugo, nezavršeno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, knjiga 1, Zagreb 1980, stranica 392, lijevi stupac). I tamo pronašao da nije riječ o Eduardu Babiću, nego o Edi Babiću (mislim da Sestrica griješi, jer Edo je samo skraćenica od Eduarda ili pak Edvarda).

Tko je Edo Babić?

Varaždinec, domovine sin, a tko bi i bio!

Rođen je iste godine kad i moj otac, 1911., a ustaše su ga ubile (bio je samo antifašist, nije bio komunist, a ni partizan), zajedno sa dvadesetak antifašista 28. listopada 1944. godine. Za one koji bi voljeli znati kako je ubijen taj učeni Varaždinac, valja reći da je obješen u Čulincu, tada seocetu kraj Zagreba.

Babić je završio Poljoprivredno-Šumarski fakultet u Zagrebu, bio je agronom.

Jedno je vrijeme radio kao asistent na Veterinarskom faksu, a poslije radi u uredništvu Gospodarskoga lista. Dakle, kolega novinar.

U znanstvenom radu omiljena tema su mu bili magarci, ali nije bježao ni od janjaca i ovaca.

Naravno, naslov o kojem je riječ – Prilog poznavanju skeletne mehanike domaćeg primorskog magarca – nije jedini njegov rad. Taj je rad objavio 1939. godine, pa ga u neku ruku dovodim u vezu sa mnom, budući da sam i ja objavljen, kao disertacija mojih roditelja, iste godine.

Iste godine objavio je i drugi rad, također sa sjajnim naslovom – Prilog poznavanju eksterijera Apolijskih magaraca.

Poslije je prešao na ovce i janjce, pa je 1941. objavio rad s, naravno, izvrsnim naslovom – Prilog poznavanju porasta jagnjadi i tjelesnih mjera ovaca iz Ravnih kotara.

Koliko se poznajem (a, vjerujte, imao sam vremena da se dobro upoznam; oprostite, a tko ste vi?), nije daleko dan kad ću svratiti u Arhivu Veterinarskog faksa, pronaći knjige dragog mi Varaždinca i pročitati ih. Kod Majčice Internetice vidio sam da ga drugi znanstvenici navode kao nesumnjiv autoritet.

Svojedobno je moj prijatelj, Pajo Kanižaj, napisao i ovaj aforizam: Negdje duboko, u svakom čovjeku krije se – govno.

Držim da nije mislio na mene, jer da je mislio, napisao bi: Negdje duboko, u Kemalu Mujičiću krije se – magarac.

Siguran sam da bi bio u pravu, kao što sam siguran da ne bi napisao – Buridanov magarac, jer se za mene ne može reći da sam halapljiv, ili proždrljiv, ili pohlepan.

Pa, s tim u svezi, fotografiju koju objavljujem prihvatite kao moju najnoviju fotku.

Molim sve da me ne poistovjećuju s izvanrednom knjigom Ja, magarac, beskrajno duhovitog i dragog mi prijatelja – Zvonimira Baloga.

Koji je jednom zgodom svoju knjigu, Ja, magarac, poklonio mome sinu. S posvetom koja nije ni u primisli, sa sigurnošću tvrdim, upućivala na njegova oca, to jest mene.

, 31. siječanj 2010 19:33:21