SVE JE SLAĐE KAD JE MLAĐE, PA I ĆEVAPČIĆI...

U moru slatkih jela i svemirskih seksualnih tišina, čini se da je najslađe kad se susretneš s čovjekom s kojim si odrastao, pa se jedan drugom nasmijete zbog radosti susreta. Tako je i meni bilo ovih dana kad sam se susreo s prijateljem iz djetinjstva, i uopće iz života, dr. Sulejmanom Redžepovićem. Ono što nas čini sretnim, osim susreta, je i činjenica da smo još obojica u punoj radnoj snazi. On kao professor emeritus, valjda najomiljeniji profesor na Poljoprivrednom fakultetu u povijesti tog faksa, a ja kao ja, vječno u knjigama i posvuda.

Počastismo se slatkim vrućim ćevapčićima u lepinji, s kajmakom dakako, popismo po dva dcl slatke kutjevačke zlatne graševine i  protekosmo bistrom rijekom vedrih uspomena. 

Kad sam ovu fotku poslao zajedničkom, jednako starom prijatelju, Neši Miljatoviću, u Grocku kraj Beograda, obveselio se kao da je bio s nama. I rekao da bi ove male flašice vina s njim bile puno, puno veće. Ko nekad, ko nekad, odgovorio je e-mailom.

E, moj Nele, i nama su one bile puno veće,  jedva smo ih popili, ali nešto s aparatom nije valjalo. Čudan neki fotografski stroj: nas povećava ušir i uvis, a vino smanjuje. Još malo pa će izgledati da pijemo iz sasvim malih epruveta.

Naravno, pažljivi promatrač mene će lahko prepoznati budući da sam se maskirao u veću porciju ćevapčića. I smjestio se vrlo udobno između slatkog crvenog luka i nevine bjeline žutog kajmaka. Sulejman se od radosti još nije stigao maskirati…, pa je još uvijek ostao Čovjek.

, 20. siječanj 2010 11:13:09