PROMET ILICOM - ELEKTRIČNIM GLISERIMA, A NE TRAMVAJIMA
Učestala bitka građana Zagreba za svoj grad ne prestaje. Posljednjih mjeseci kamen spoticanja je Hoto grupa i onaj projekt oko negdašnjeg kina Zagreb. Naravno da ja podržavam uređenje grada, ali držim da je nasilje nad kulturom grada ako pomiješamo kruške i jabuke. Ja doista jesam za uređenje tog kvarta, ali uređenje koje ne podrazumijeva vanjsko rušenje. Taj se dio grada može doista urediti ako sačuvamo vanjski izgled svih zgrada obuhvaćene projektom, ali isto tako da se njihova unutrašnjost adaptira na suvremen način. Tako bismo sačuvali grad od nakaznih arhitektonskih rješenja. Kojih je središte grada puno, od nesretne gradnje nebodera do…
No, dobro, što je – tu je.
Danas građani ne daju svoju pješačku zonu Varšavske ulice, onaj predivni dio grada što se proteže između Cvjetnog placa i Gundulićeve. Koji čuva stameni Tin.
Naravno, Hoto grupa gradila bi podzemnu garažu ispod cijeloga kvarta, a građani baš i ne bi garažu, jer tako gube svoje pješačko carstvo. Naravno, na strani sam građana. Držim da u središtu grada, tamo od Draškovićeve do Vinogradske, i od Ilice do Željezničke pruge ne trebaju podzemne garaže.
Tim više što je gradski promet u tom dijelu grada savršeno organiziran.
Međutim, mene brine pitanje: Hoće li se Ilica, Između Preobraženske i Gundulićeve urušiti?
Hoće, hoće – nemojte u to sumnjati!
To se doista može ustvrditi sa stopostotnom sigurnošću, jer znamo mi nas.
Naime, već sada je taj dio Ilice prilično oštećen. Već sada se može očekivati da jednoga dana tramvajska pruga samo potone. I tako nam tramvaji postanu brodovi.
Ne bi bilo baš ugodno da potone Ilica potone (kao ono Kupska) u trenutku kad tramvaj juri. I u punoj vožnji pretvara se u čarobni plavi električni gliser.
Osim toga, postoji opasnost da se i kuće, u južnom dijelu Ilice, također uruše. I to se može sa sigurnošću ustvrditi, jer ako se bude gradila garaža, bit će tu iskapanja, a sva su velika iskapanja u središtu grada opasna. Kuće su stare, počivaju na starim temeljima itd.
Dakle, nema šanse da taj dio grada preživi građevinsku invaziju Hoto grupe.
Koja će, građevinska invazija, vratiti na svjetlo zagrebačke rasvjete one divne potočiće u bistrim vodama kojih se kupaju stari temelji grada.
Zato sam otišao u Ilicu i snimio doista zabrinjavajuće stanje.
Ilica nam je malkice potonula.
Uzrok potonuću su teški kamioni kojima je prevožen građevinski materijal i smeće koje je ostalo nakon rušenja negdašnjeg kina Zagreb, negdašnje Tipografije i kuće koja nam je poznata po tankoćutnom hrvatskom pjesniku Vladimiru Vidriću.
Evo kako to izgleda: Svakodnevna slika Ilice. Na ovoj fotki tek se nazire da je jedan dio betonskih blokova kocaka oštećen.
Druga fotografija, kao i treća, četvrta i peta pokazuju da ta oštećenja doista nisu bezazlena. Doista možemo vidjeti da Hoto grupa ne samo što gradi, nego i priprema razgradnju Ilice u samom središtu grada. Upravo zato podržavam hrabru obranu građana koji, goloruki, brane svoje pravo na grad od svih onih balkanskih vandala koji bi nam izgradili ljepši i stariji Zagreb.
Kad neki takav naslov uočim, zapišem ga i često se upuštam u istraživanje kako je naslov nastao, kakav tekst nudi ili krije i tko je autor naslova i teksta.
Držim da je naslov ono što nas privlači tekstu. I da nisam znao da je J. D. Salinger sjajan pisac, svakako bi zabilježio naslov njegove knjige – Visoko podignite krovnu gredu, tesari. Ne da mi se sad pisati o Salingeru kao piscu. Nedavno je umro i ovih dana sam se načitao različitih gluposti o njemu. Ovo/ono.
Znao sam da takav Salingerov naslov sigurno ne završava točkom, pa sam krenuo za njim i pronašao da cijela rečenica glasi: Visoko podignute krovnu gredu, tesari, kad moj brat prolazi.
Naime, svi mi u životu imamo nekoga Brata (Sestru, Majku, Oca, Ženu, Čovjeka) kome je svaki krov nizak. Zapravo, taj je Brat (Sestra, Majka, Otac, Žena, Čovjek) najvjerojatnije sam Bog. Netko ga zove Bog, a netko Brat (Sestra, Majka, Otac, Žena, Čovjek). Uglavnom ne želimo da nam se Brat/Bog saginje kad prolazi bilo kojim prostorom. Jer je toliko velik u našim očima.
Toliko o Salingeru, vratimo se naslovima.
Prije dvadesetak godina naišao sam na ovaj naslov: Prilog poznavanju skeletne mehanike u domaćih primorskih magaraca.
Dakako, odmah sam taj naslov zapisao. Tada nisam znao tko je autor. Kasnije sam saznao da je autor stanoviti Eduard Babić.
Poslije mi se naslov izgubio i, kako to biva, zaboravio sam na nj.
Istražujući neke druge tekstove, nedavno sam se u Sveučilišnoj susreo ponovo s tim naslovom. I krenuo u potragu.
I nakon bezuspješnog propitkivanja kod Tetkice Guglice zamolio sam za pomoć sestricu, Enciklopediju Jugoslavije. (Drugo, nezavršeno izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, knjiga 1, Zagreb 1980, stranica 392, lijevi stupac). I tamo pronašao da nije riječ o Eduardu Babiću, nego o Edi Babiću (mislim da Sestrica griješi, jer Edo je samo skraćenica od Eduarda ili pak Edvarda).
Tko je Edo Babić?
Varaždinec, domovine sin, a tko bi i bio!
Rođen je iste godine kad i moj otac, 1911., a ustaše su ga ubile (bio je samo antifašist, nije bio komunist, a ni partizan), zajedno sa dvadesetak antifašista 28. listopada 1944. godine. Za one koji bi voljeli znati kako je ubijen taj učeni Varaždinac, valja reći da je obješen u Čulincu, tada seocetu kraj Zagreba.
Babić je završio Poljoprivredno-Šumarski fakultet u Zagrebu, bio je agronom.
Jedno je vrijeme radio kao asistent na Veterinarskom faksu, a poslije radi u uredništvu Gospodarskoga lista. Dakle, kolega novinar.
U znanstvenom radu omiljena tema su mu bili magarci, ali nije bježao ni od janjaca i ovaca.
Naravno, naslov o kojem je riječ – Prilog poznavanju skeletne mehanike domaćeg primorskog magarca – nije jedini njegov rad. Taj je rad objavio 1939. godine, pa ga u neku ruku dovodim u vezu sa mnom, budući da sam i ja objavljen, kao disertacija mojih roditelja, iste godine.
Iste godine objavio je i drugi rad, također sa sjajnim naslovom – Prilog poznavanju eksterijera Apolijskih magaraca.
Poslije je prešao na ovce i janjce, pa je 1941. objavio rad s, naravno, izvrsnim naslovom – Prilog poznavanju porasta jagnjadi i tjelesnih mjera ovaca iz Ravnih kotara.
Koliko se poznajem (a, vjerujte, imao sam vremena da se dobro upoznam; oprostite, a tko ste vi?), nije daleko dan kad ću svratiti u Arhivu Veterinarskog faksa, pronaći knjige dragog mi Varaždinca i pročitati ih. Kod Majčice Internetice vidio sam da ga drugi znanstvenici navode kao nesumnjiv autoritet.
Svojedobno je moj prijatelj, Pajo Kanižaj, napisao i ovaj aforizam: Negdje duboko, u svakom čovjeku krije se – govno.
Držim da nije mislio na mene, jer da je mislio, napisao bi: Negdje duboko, u Kemalu Mujičiću krije se – magarac.
Siguran sam da bi bio u pravu, kao što sam siguran da ne bi napisao – Buridanov magarac, jer se za mene ne može reći da sam halapljiv, ili proždrljiv, ili pohlepan.
Pa, s tim u svezi, fotografiju koju objavljujem prihvatite kao moju najnoviju fotku.
Molim sve da me ne poistovjećuju s izvanrednom knjigom Ja, magarac, beskrajno duhovitog i dragog mi prijatelja – Zvonimira Baloga.
Koji je jednom zgodom svoju knjigu, Ja, magarac, poklonio mome sinu. S posvetom koja nije ni u primisli, sa sigurnošću tvrdim, upućivala na njegova oca, to jest mene.
govno je zdravlje, magarac plemenitost, ali draže mi bivati kao naivni magarac nego kao smrdljivo govno. jedini problem problema je u tome što svijet nikada neće reći da sam magarac, nego samo da sam govno. od čovjeka.
Nije magarac sve što.....
Buridanova guska ili buridanova hijena bolje bi bilo..
A osli? Vrlo su emotivni ..stoga se učini kako su tvrdoglavi .A tu su kao na glasu Dalmatinski tovari. Ma sve je to fake jer više bih rekao kako su to inteligentni prikani jer poradi velike vrućine normalno ne radi im se ;"E neću gospon dalmatinac i neću .Pa što me tjeraš da vučem tovar na plus 35C?
Osim ovoga zaljubljene i bračno vjerne su im zebre ukoliko se ne varam posve blizak rod. Evo..upravo sam pronašao na Googleu kako je dnevni trič-trač 24 sata nedavno vijestnuo:
24sata - Depresivni magarac zaletio se i skočio s litice u smrt!Magarac kojeg su tjerali na teški rad ubio se čim su ga prvi put u životu odvezali u kineskom gradu Wenzhou. Nosio je kamenje u kamenolomu.
Opčenito ovo se vuče još od Ezopa i sličnih anonimnijih pojedinaca .Mitologijama svaka čast; one su isprane istine , no nije li pomalo nerealna analogija koja određenim vrstama životinja pridaje neke trajne ljudske karakterne osobine ,a smislio ju je pojedinac u jednom vremenu u korist gradnje fabule i produktiranih naravnih učenija kako bi to istočni nam susjedi rekli.
Dakle , magarac nije glup ,majmun nije blesav( npr Kinezi)..ili ono ; Konju jedan!!! Svinjo! Majmune ,Kravo! Ovim se putem ispričavam Vama tihim planetarnim bićima u ime vlastite vrste sa kojom ste prisiljeni djeliti tlo pod nogama i koja do pada nekog novog velikog asteroida opet i po tisućiti put trati vrijeme globalno divljajući i zlouporabljavajući status Gospodara ovog divnog plavog trećeg kamenčića od Sunca .
Uvijek se beskrajno obradujem kad susretnem staroga drugara. Tako me obveselio i današnji susret s Ljubom Jelčićem, po meni jednom od najuvaženijih TV i radio voditelja dosad. Svojedobno je bio prva zvijezda u negdašnjoj zajedničkoj državi, što pokraj Olivera Mlakara i Miće Orlovića baš i nije bilo lako ostvariti.
Imao je i ima izvrsnu memoriju (gotovo kao mladić upola mlađi od njega). Naime, iznenadio me nekim zajedničkim doživljajima koja sam ja valjda zaboravio.
Ljubo je moj susjed, gdjekad se susretnemo u istoj prodavaonici i obojica se još sa živim zanimanjem divimo ljepoti, svježini, šarmu i elokvenciji mladih i vedrih prodavačica.
Kad gledate ovu fotografiju, imajte na umu da je Ljubo stariji od mene 10 godina, a meni je sedamdeset. Na fotki je baš uočljivo da je Ljubo barem deset godina mlađi. Što će reći da sam ja prilično star, a Jelčić će za koju godinu, čini se, tek zakoračiti u prvu pravu starost.
U moru slatkih jela i svemirskih seksualnih tišina, čini se da je najslađe kad se susretneš s čovjekom s kojim si odrastao, pa se jedan drugom nasmijete zbog radosti susreta. Tako je i meni bilo ovih dana kad sam se susreo s prijateljem iz djetinjstva, i uopće iz života, dr. Sulejmanom Redžepovićem. Ono što nas čini sretnim, osim susreta, je i činjenica da smo još obojica u punoj radnoj snazi. On kao professor emeritus, valjda najomiljeniji profesor na Poljoprivrednom fakultetu u povijesti tog faksa, a ja kao ja, vječno u knjigama i posvuda.
Počastismo se slatkim vrućim ćevapčićima u lepinji, s kajmakom dakako, popismo po dva dcl slatke kutjevačke zlatne graševine i protekosmo bistrom rijekom vedrih uspomena.
Kad sam ovu fotku poslao zajedničkom, jednako starom prijatelju, Neši Miljatoviću, u Grocku kraj Beograda, obveselio se kao da je bio s nama. I rekao da bi ove male flašice vina s njim bile puno, puno veće. Ko nekad, ko nekad, odgovorio je e-mailom.
E, moj Nele, i nama su one bile puno veće, jedva smo ih popili, ali nešto s aparatom nije valjalo. Čudan neki fotografski stroj: nas povećava ušir i uvis, a vino smanjuje. Još malo pa će izgledati da pijemo iz sasvim malih epruveta.
Naravno, pažljivi promatrač mene će lahko prepoznati budući da sam se maskirao u veću porciju ćevapčića. I smjestio se vrlo udobno između slatkog crvenog luka i nevine bjeline žutog kajmaka. Sulejman se od radosti još nije stigao maskirati…, pa je još uvijek ostao Čovjek.
koji si ti filičar, meni posljednji mohikanac, i ako je suditi po onoj da si bogat onoliko koliko imaš prijatelja, ondak si najbogatiji tip kojega znam. lepinja je somun ?
Ova je fotografija Hrvoja Hitreca, Milivoja Slavičeka i moje malenkosti već navršila 19 godina.
U to je doba vrstan humorist, zapravo svestrani pisac, Hrvoje Hitrec (1943.) bio saborski zastupnik i, čini mi se glavni direktor Televizije Zagreb. Upravo je on preimenovao taj naziv naše tadašnje televizije u Hrvatsku radio-televiziju, kako se danas piše i govori. Poslije ga je, na našu žalost, naslijedio Tonči Vrdoljak.
Pjesnik Milivoj Slaviček (1929.) je u doba ove fotografije bio zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru, kako se tada zvao Hrvatski sabor. Poslije je, 1992. – 1993., Slaviček bio naš veleposlanik u Poljskoj. I inače je Slaviček volio boraviti u Poljskoj budući da je Poljski sjajno govorio i njihovu književnost prevodio na hrvatski jezik.
Hitrec je danas u mirovini, gdjekad se susrećemo, Slaviček živi u staračkom domu, a ja još uvijek hodam okolo i fućkam si svoje pjesme, svoje snove.
Slaviček je bio teško obolio, malo su mu živci popustili, pa je dobar dio posljednjih godina proveo liječeći se. Sad o njemu, u staračkome domu, skrbi brat.
Nadam se da se Hitovih duhovitih tekstova još prisjećate, ili barem još pamtite njegovu kultnu tv-seriju Smogovci. Slavičeka slabije poznajete, a on je izvrstan pjesnik.
Mi smo Slavičeka, šaleći se, zvali pjesnik u zagradama budući da se u stihovima često služio zagradama.
Svojedobno smo ga Tito Bilopavlović, Branimir Bošnjak, Zvonimir Golob, Alojz Majetić, Josip Sever i ja iznenadili, a da on to nije znao, upriličivši mu proslavu pedesetoga rođendana.
Zapravo, pozvali smo ga na pićence u negdašnji Grafičar, u to doba češki restoran Brno, u Frankopanskoj 1. Kad smo stigli, lijepo smo se pogostili bogatom večerom, knedličke, i još boljim vinima, što je Miceka (kako smo ga znali zvati) činilo malo nervoznim – „Znate, momci, nisam baš pri…“ – branio se.
Ostali smo dugo u noć, u hladnu zimsku noć, dok je Slaviček bijelo vino ispijao. Naravno, ni mi nismo zaostajali.
Sve u svemu, kad je došlo doba polaganja računa, čestitali smo mu rođendan i platili račun.
On je bio dirnut. Nekoliko suza spustile su mu se niz lice. „Dečki, to vam neću nikad zaboraviti“, gotovo je jecao. A onda je pozvao konobara i počastio nas s dvije boce Zlatne kutjevačke graševine. Koje smo mi platili, jer – „Znate, dečki, nisam baš pri…“
Bilo je to pravo veselje. Kao što je i ova njegova pjesma – Veselje, također pravo poetsko veselje i bez Micekovih zagrada. Uvjerite se…
Kod Pave Kremenića tradicionalno se sastajemo na Staru godinu, evo već tpunih ridesetak godina. Prije smo se družili u „Karaki“, a posljednjih gotovo dvadesetak godina u „Gavelli“, Zagreb, Frankopanska. Kad smo bili mlađi, dolazili bismo negdje oko 14, a znalo se događati da nas Nova godina prestigne. Izgubili bismo se u vremenu i prostoru. Pomislili bismo da je 16 ili 17 sati, a ono je bilo 2 ili 3 ujutro. A onda, kad bismoskužili da smo zakasnili na odavno dogovorene dočeke, ostajali bismo do jutra. Žene su nam uzrajano dolazile, a onda bi se i one ubrzo opustile.
Među brojnim prijateljicama i prijateljima na tim su druženjima bili Mirjana Minja Majurec i Joško Jupa Juvančić.
Minja je izvrsna dramska glumica. Poznajem je od njenih prvih ljubavi. Poslije se udala za Ivicu Vidovića i rodila mu sina. Brak je trajao koliko je trajao. Poslije se Minja udala za Marka Mlinku Mlinarića, po meni jednog od najboljih igrača u igrački bogatom „Dinamu“ iz Zagreba. Kad to kažem, onda vam valja znati da sam poznavao sve generacije igrača „Dinama“, a posebno sam se družio i prijateljevao s Dražom Jerkovićem, Slavenom Zambatom, Mladenom Ramljakom, Stjepanom Lamzom, Gordanom Irovićem, Zlatkom Škorićem, Mirkom Braunom … sve do Mlinkine, Zajecove, Mustedanagićeve, Kranjčarove generacije, pa i one generacije Prosinečkog i Bobana. Danas su Minja i Mlinka sretno razvedeni. Minja je i Mlinki rodila jednoga sina.
Joško Juvančić je kazališni režiser, zapravo legenda kazališnih scena. Dubrovčanin je, a družimo se priličan broj godina. Jednom je bio čak i voditelj neke vrste Novogodišnjeg dnevnika kojega sam davno/davno snimio baš za jednog takvog novogodišnjeg druženja u „Karaki“. Naravno taj smo Dnevnik emitirali nekoliko puta, jer ste to vi tražili, kako je uobičajeno reći.
I evo ih kod Pave u Gavelli i na oproštaju od prošle godine. Društvo je bilo prilično veliko, ali ja sam uhvatio Minju i Jupu baš u trenutku kad su se kao malo usamili. A nisu. Tek je fotka takva. Tiha kano mudri Jupa i vedra kano još uvijek lijepa Minja.
majurec je rodila sina i ivici vidoviću tako da je mali mađioničar ima priliku prepričavat druženja sa ericom cantonom dok je bio suigrač sa mlinarićem
Ne znam kako vi doživljavate Pericu Martinović i Filipa Šovagovića? Ja sam se Perici uvijek divio i na neki je način volio. Uvijek je bila lijepa djevojka i žena, baš poželjna, a kao glumica je doista bila izvrsna, premda, po mome skromnom mišljenju, nikad dovoljno podržavana. I sad kad je gledam, vidim lijepu ženu, dobru glumicu i dragu prijateljicu. A Mali Šova? Eh, s njegovim ocem proveo sam nezaboravne dane i noći. I Mali Šova mi je neizmjerno drag. Najprije kao dječak, zatim kao zagrebački dečko, poslije kao glumac, a prije svega kao pisac. Njegove Ptičice prvi sam čitao i prepoznao u njima talentiranog kazališnog pisca, kakav mu je bio i otac. Nažalost, na televiziji u kojoj sam tada radio nisu imali smisla za to. Sad se mogu lupati po glavi. Jednom ću napisati priču kako smo se on, Žarko Potočnjak i ja vraćali iz ratnog Osijeka. Bila je zima, a nama je pukla šofer-šajba… brrrrr…
stari šova, eh ... recimo ... u kuda idu divlje svinje ili sa juniorom šovom u : sokol ga nije volio ... evo, upravo pročitah da je fabijan i napisao sokola ... prva pijančina za sva filmska vremena, dok junioru još treba pokusati manistre ...
Svim vjernicima koji slave Božić po Julijanskom kalendaru, i koji žive po načelima pravoslavne vjere, želim sretan Božić. Imali i dijelili, voljeli i bili voljeni, bili sretni i činili ljude oko sebe sretnima.
U ovom predivnom manastiru „Svete Trojice“ (Vrhbreznica) u Pljevljima, koji je izgrađen na temeljima Nemanjićeve crkve, a spominje se od 1537. godine, zacijelo će biti lijepo na Božićnom uranku.
Volio bih tu ljepotu podijeliti sa davnim prijateljima, kao što sam je dijelio sunčane 1973. godine s jednom predivnom pravoslavkom, nakon što smo u pljevljanskoj džamiji klanjali džumu.
Nekoliko sam puta ovdje pisao o divnoj Zagrepčanki i blogerici, LA Women, rođenoj gore na Pantovčaku, zapravo u onim ugodnim kućama/vilama između Pantovčaka i Zelengaja. Završila u rodnom Zagrebu visoke škole. Budući da nije mogla naći posao u rodnome gradu i rodnoj državi, uputila se znanjem za kruhom. I našla je finoga kruha u LA SAD. Kad je prosinca 2006. godine bila posljednji put u Zagrebu, proveli smo nekoliko ugodnih sati. Bilo nas je svuda, pa i kod Tina Ujevića gdje je i snimljena ova njena fotka u društvu s mojim sinom Ambom i sa mnom. (LA Women N, Amba i njegova obitelj, Ivana i Mare, želi ti sve najljepše.)
Posebno je poželjela proći tržnicom Dolac. „Jest da mi je bliži Mali plac, rekla je, ali Dolac je nešto posebno. Kad idem u kupovinu u LA, često pomišljam na trbuh Zagreba – Dolac“, govorila je. „Uopće, hrvatske tržnice su posebne, tamo doista nema takvih i ondašnje domaćice doista ne znaju koji je užitak ovako birati namirnice, kao što čine hrvatske domaćice.“ Kad sam birao fotke kojima bih vas podsjetio na našu blogersku prijateljicu, činilo mi se da će ova fotka s Dolca najbolje dočarati radost koju LA Women nosi sa sobom, gdje god bila.
Zato s posebnom radošću bilježim da se danas, u dalekom Los Angelesu, udaje upravo ona – LA Women! Na samu Novu godinu, možda baš sada, naša draga blogerica, odlučila je da ne ide sama u budućnost, i ja ovom radosnom zgodom želim da joj taj put bude sretan, kao što je sretan mojoj djeci, i da svome pravome ocu, i meni kao virtualnome, rodi zdrave, pametne i lijepe unuke/unučice. Sretan ti i radostan bio budući život, gospođo! Prozračan kao ovaj vjenčani buket koji ti šaljemo moja djeca i ja. A nadam se i svi Mojblogeri!
sjećanja radi, iz sižea, mislim borisa ličine, a na blogu siječnja, 2007, pisalo je ovako:
" Iako bi mogli pomisliti da je možda riječ o blogu temeljenom na pjesmi Doorsa, radi se o avanturama "našeg čovjeka" u Los Angelesu. Posljednje četiri godine provodi u "gradu Anđela". Svakako je zanimljivo čitati o godišnjim dobima tamo. "Ljeto se pretvara u kratku jesen, te jesen uskoro postaje kratko proljeće, a sve između je dugo ljeto". I našu LA ženu muče slični problemi kao mnoge iseljenike, pa se pita tako hoće li završit kao oni gastarbajteri koji se s jednom nogom u grobu odluče podsjetit gdje je Hrvatska na karti svijeta, te vratit? "Doći u HR sa izbjeljenim i očiglednim gebisom, američkim akcentom, nategnutim licem i bez frendova?"
o tom potom, rekli bi stari latini. meni osobno vrlo simpatičnoj la vumen, želim svu sreću u braku s nadasve dovoljno karote u ruci. još su stari latini znali: karota bonus paks in domus.
( uzgred, moja alienica vumen tvrdi da je ovo bila tvrdnja samo starijih, onemoćalih latina )
Primila sam tvoj email i upit o fotkama sa vjencanja, te odlucih navratit i na blog da procitam sto pise o mom vjencanju. Nasmijesila sam se vidjevsi fotke, jer kao da je sve bilo jucer, a ne prije tri i nesto godine! Zagreb... ako sve bude kako treba, mozda opet navratim u ljeto '11. Vjencanje je proslo prekrasno, a fotke su na putu k tebi via email.
Hvala na posvecenom kutku i sto si me se sjetio, lijepi pozdrav,
