KAD DUŠA LETI K NEBU

Florijan Gjera u društvu svoje glazbe, VIP-publike i naše predivne Anlahice

Za mene se ne može reći da sam fatalist, ali isto tako da ne prihvaćam stvarnost kakva je da je.

Ali, možete me razumjeti. Kad nekome od mojih prijatelja duša odleprša u pravcu prema, onda se i dio moje duše uzdigne, jer uvijek, čini mi se, za odlepršanom dušom poleti i dio moje duše. Kao da odlepršanu neposlušnicu želi vratiti – Hej, kamo ćeš?!

Kad doživite pozne godinice, gotovo da više i ne možete pratiti one novinske stranice koje oglašuju smrt vaše generacije.

Krleža je davno rekao (i napisao) da je grozno izaći na cestu i ne sresti nikoga tko vas pamti kao dijete ili barem kao mladića.

Eto, nema tome dugo, kad je u Oortov oblak, pa i dalje, možda čak i u drugu galaksiju ili pak neki drugi Svemir, odlepršala duša divnoga Vanje Dracha. Bio je sjajan glumac i tih prijatelj. Poeziju je govorio upravo iz duše. Sjećam se, prije četrdesetak i više godina, Vanja je govorio poeziju na radiju. U to su doba djevojke slušale radio, osobito poeziju. Navečer u krevetu, kad bi se obukle u spavaćicu Šopove Nevinosti, milovao ih je glas Vanje Dracha, princa na bijelom konju poezije.

Jednom sam svoju davnu djevojku upoznao s Vanjom. Sva je pocrvenjela; gledala je glas koji ju je noću posjećivao u snovima; glas koji joj je dopirao u svaki dijelić tijela. Očima je uronila u Vanju i njegov glas, kao da ga želi zadržati u svojoj predivnoj zelenoj duši. Znao sam odmah da je završio moj dio života s njom.

I, nije mi bilo žao, možda tek malo; a taj maleni žal nije se odnosio na nju, nego na majku prirodu koja mi nije dala takav glas. Govorio sam, glas sa rukama, budući da su se dame same skidale nošene glazbom takva glasa.

Odlepršao je i Emil Glad, također izvrstan glumac. Mnoge smo noći proveli za šankom. Kad je gradio neku ulogu, kad je u sebi gradio sudbinu nekoga drugoga, volio je razgovarati o tome. Kao da je iskušavao razne profile i pristupe. Misliš li da je ovo dobro, pitao bi me. Kad bih rekao da mislim, onda bi me zaskočio nekom drugom varijantom. Uvijek bih radosno pristajao da mu budem pokusna publika dok je on ispijao džast menige frajt (mali konjačić), a ja dušu umivao vinom.

Emil je znao lijepo pjevati. Za razliku od mene. Poslije predstave, okupljali bismo se svi oko šanka „Gavelle“. Negdje iza ponoći, Emil bi me pozvao na piće. Dok je šankerica Kruna točila moj omiljeni gemišt, Emil bi me zamolio da započnemo pjesmu. Jedno je noćno doba ta pjesma bila himna u intimnom i raspjevanom kutku „Gavelle“. Riječ je o pjesmi Podlugovi, za koje je riječi napisao moj davno odlepršani prijatelj Vlado Dijak, sarajevski pjesnik. Malo sam prepravio stihove. Prilagodio ih noćnim ispijanjima. Budući da sam loš pjevač, on bi me pustio samo da povedem, a potom bi me pratio. Pjevali bismo, kao duet, onaj uvodni dio jedva čujno. U tom bi trenutku cijeli lokal utihnuo. Kad bismo započeli refren, svi bi nam se glasovima pridružili. Činilo mi se da je to tada bio najbolji zbor u ovome dijelu Svemira.

Evo te pjesme:

Zima je bila, s puno snijega/ A ona nije mogla sići s njega/Ležala gola, raspuštene kose/ Na ramenu mome, noge joj bose// A ja ne mogu sve i da hoću/ Zaboraviti drugare što loču/ Dok vinčina teče, danju, noću/ Kroz podrumove, kroz podrumove…/ Do jetre moje, do jetre tvoje…

Pjesma obećava radosne trenutke, naslućuje se ono što se naslućuje, a... no, dobro...

Kad ovih dana prolazim Jurišićevom ulicom u Zagrebu uvijek čujem glazbu koja bi me nosila kroz cijelu ulicu, pa i kroz cijeli dan. Tamo u Jurišićevoj, godinama je sjedio moj prijatelj Florian Gjera, rumunjski Cigan. Svirao je harmoniku, puhao u frulu, a nogom milovao činele. Tu je negdje bio i def. Pokraj njega sjedili su njegovi vjerni psi, nazvao sam te četveronošce VIP-publikom. One iz prvoga reda. Ležali su ili sjedili kraj gazde. Nikad na betonu. Uvijek im je prostro meke i čiste ležajeve. Činilo mi se da im je nabavio specijalnu pseću svilu i kadifu. Potom bi iz kolica izvadio rasklimanu stolicu i harmoniku. Zapravo cijeli svoj orkestar. Sjeo bi na tu stolicu i zasvirao.

Kad bih vam sad morao reći koji je instrument svirao, ne bih znao reći. Čini mi se da je svirao svoju predivnu cigansku dušu. Znalo bi se događati da stoljećima stojim tamo i pratim tu njegovu dušu u svakom ustreptalom tonu. Činilo bi mi se tada da se njegovoj duši pridružila i moja duša i da su tako, te dvije raspjevane duše, šetale Jurišićevom od Draškovićeve do Trga, sve gore do nebesa, pa i dalje, puno dalje.

Gdjekad smo znali i pričati, osobito o dobu njegova rumunjskoga života. Da bi se ljudi razumjeli, ne treba puno riječi, a nas smo se dvojica prilično dobro razumjeli. On se izražao glazbom. Rečenice su mu bile duge, pune ljubavi, života, djetinjstva, lijepih žena...

Te njegove rečenice samo bi gdjekad prekidao bučan pljeska koji je dopirao iz dubina mojega srca, iz svjetlosti moje duše...

Kad bi se našao u Jurišićevoj s nekim od prijatelja ili prijateljica, zastali bismo da zajedno slušamo tu nebesku cigansku glazbu. Tad mi je postalo jasno zašto Cigani lete u nebo. Lete veselo, gdjegdje i turobno, kao čerge za dugih kiša, lebde u nekom međuprostoru za  tom svojom mehkom dušom, za svojom glazbom, možda i jedinoj radosti. Jedinoj, ali velikoj.

Nema ga više. Odlepršao je i taj moj vrli prijatelj za svojom glazbom izravno u Svemir. Gdje ga dočekaše Emil, Vanja i svi drugi. I naš Milan.

Radujem se tome što sam im svakim danom sve bliže i bliže.

, 24. rujan 2009 8:09:00 | link | komentiraj (10)

SRETAN VAM RAMAZANSKI BAJRAM

Završio je mjesec ramazan, najljepši muslimanski mjesec, mjesec radosnih odricanja, mjesec vjere. Danas počinje Bajram. Bajramske svečanosti traju tri dana. Svim muslimanima, nasmijan, uredan i zadovoljan što sam otpostio cijeli ramazan, čestitam Bajram.

Bajram šerif mubarek olsun!

Bajram je doista i blagdan i slavlje, plemenit (šerif) i blagoslovljen (mubarek). Neka vam takav i bude (olsun)

Bajram je doba kad svoju sreću i radost valja podijeliti sa svojim susjedima i prijateljima, jer su svi ljudi braća i sestre, bez obzira koje vjeroispovijesti bili.

Lijepo je čestitati Bajram. Od ibn Nufeira prenosi se da je rekao: „Ashabi (prijatelji) Allahova Poslanika, alejhis selam, kada bi se sreli na dan Bajrama jedni drugima bi čestitali riječima: TEKABBEL MINNA VE MINKE, što u slobodnome prijevodu znači: Neka Allah ukabuli (primi) od nas i od vas.“

Moja je nane govorila, koliko dana postiš, toliko jela valja prirediti za Bajramski ručak. Ona je uvijek postila cijeli ramazan plus šest dana mjeseca šabana. Tako se sjećam dugih bajramskih ručaka s 36 vrlo ukusnih i različitih delicija. Ali uvijek bih poslije ručka odlazio preko puta naše velike kuće, u malu kućicu tetke Zubejde, na baklavu. Kao klinac, tetku Zubejdu Redžepović zamišljao sam kao kraljicu baklave. Sjedila bi na prijestolju napravljenom od cvjetova nevena (što je i značenje njenoga imena), mi bismo dolazili, a ona bi nas darovala baklavama. Bila je doista darežljiva kraljica sa svojim obilnim i slatkim darovima, a mi klinci njeni zahvalni podanici.

, 20. rujan 2009 5:27:00 | link | komentiraj (8)

SVJETLOST TOMISLAVA LADANA

U ovih godinu dana kako je umro, nije bilo dana da se nismo družili. Nije bilo dana kad ne bih očima zagrabio u Ladanov bunar bistrih riječi i popio koju vedru čašicu njegovih veselih, pitkih i osvježavajućih dosjetki o riječima i o svemu.

Da bismo nešto saznali nemamo drugog načina nego da to što želimo znati naučimo riječima. Riječi definiraju sve.

Kad kažeš Svemir, rekao si sve. Jer Svemir i jest sve. U njemu ćemo naći milijune galaksija, a svaka galaksija ima neko svoje ime ili barem slovo s brojem; u njima, galaksijama, naći ćemo milijarde bezimenih zvijezda, a naći ćemo i tisuće blistavih ljepotica kojima smo nekako pronašli ime; vjeruje se da svaka zvijezda ima bilo kakav svoj sustav planeta, njima nismo našli imena, ali smo našli imena planetima našeg sustava, pa tako imamo ratoborni Mars, ljepuškastu, Zornicu ili Večernjicu, Veneru… sve tamo do Oortova oblaka, koji kao ljuska okružuje Sunčev sustav, iz kojega nas oblaka zasiplje svjetleća kiša blistavih padalica; u tom našem Sunčevu sustavu imamo mamicu, našu kuštravu Zemlju koju smo uglavnom opisali brojnim riječima… voda je Život, a Život je skup kapljica onoga Cesarićeva slapa itd. Sve ima neko ime po kojemu razlikujemo, recimo, lipu od jabuke; jabuku od druge jabuke… debeloga ministra Ivana Šukera od tankoćutnog pjesnika Danijela Dragojevića…

Neki mi je dan kćerka Una krenula u prvi razred srednje škole. Gledam popis knjiga koje kupuje. I u tom popisu nema ni jedne Ladanove knjige. Nema Bosanskoga grba, vrlo duhovitog romana u kojemu je Riječ glavni junak i u kojemu vavik ćetiri ćavke ćuće na ćamilovu ćošku ćamil ćapi tićarku ćvrkne ćavku u ćoravu ćivaricu i naćini ćarobnu ćavćju ćorbu, nema Etymologicona,  nema čak ni Života riječi…

Pa što ćeš uopće naučiti u toj Jezičnoj gimnaziji, ako nemaš knjiga iz kojih se uči jezik?, pitam je.

Slegnula je ramenima.

Dao sam joj Ladanov Osmojezični rječnik, kad već uči jezike da barem nešto nauči.

Nekakvi jebivjetri od političara proglasili su Hrvatsku zemljom znanja. Kojeg znanja kad u obveznim školskim vrlo skupim knjigama nema onih iz kojih se doista može nešto naučiti? Kako ćeš uopće nešto naučiti ako nemaš u obveznim udžbenicima one knjige iz kojih se može naučiti osnova svakoga znanja? Osnova svakoga znanja je riječ, a upravo sjajno objašnjenih riječi ima najviše u Ladanovim knjigama?

Kako ćeš uopće bilo što naučiti ako roditelji nemaju novaca da plate mjesečnu autobusnu kartu školskoj djeci, pa ova, ako hoće nešto znati, moraju pješačiti, u zemlji znanja na brdovitome Balkanu, i po desetak kilometara do škole, dok im se onaj dvjestokilaš od ministra vozi u automobilu koji je skuplji od školskog autobusa?

Čak ni Bog ne bi mogao ništa stvoriti da nije bilo riječi! U prvome je stihu Knjige postanka šutke stvorio zemlju, ali već je u trećem progovorio… ³ I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.

Da sam Allah dragi, rekao bih: Neka bude Ladanovih knjiga…

Danijel Dragojević je u Pojedinostima napisao i ovo:

U zrnu žita meljem

njegovu radosnu tamu.

Klikće ona. Kasnije to zoveš

kako hoćeš

i kako moraš.

Vjerojatno se tako

melju zvijezde

u najfinije brašno…

Evo, danas je godina dana kako je umro taj moj Neumrli Čovjek, Tomislav Ladan.

Prisjetimo ga se i zapalimo svijeću od riječi; neka gori plamen od slova; neka nas danas cijeli dan osvjetljava vedrina Ladanova Duha Rječitoga.

Tomislav Ladan

JEZIKOM PO JEZIKU

Još se nije pravo ni počeo tiskati ovaj stupac. Ili da kažem kolumna, Bože oprosti! Ali, „zašto oprosti“, reći će tkogod. Usput budi rečeno, samo zbog toga što je u starome Rimu columna bila „sramotni stup“, a i „tržni stup“ na kojem su knjižari izlagali i tržili knjige, vjerojatno bez PDV-a ili sličnih dodatnih nameta. Riječi kolumnist tada zacijelo još nije bilo, a ne znam bi li danas bilo primjereno prevesti je kao stupničar ili čak stupičar, jer bi lako nastale i nepoćudne dvosmislice. Dakle, tek što se o dotičnome počelo govoriti, a već čujem primjedbu zašto se uopće govori i ovdje kaže jezik, kad je to zapravo neprimjereno pa i netočno. Priznajem, to me ponešto i zbunjuje. Možda se i sam varam. No služeći se jezikom otkad znam za sebe, činilo mi se dobro što je jezik i „jezik“. Pa već smo kao djeca slušali one dosjetke s bradom, poput pitanja koji je jezik najbolji, a s odgovorom koji je bio – ne ni nje­mački, ni latinski – nego: teleći.

Naravno, sada se zna – a znalo se isto tako i onda – kako u hrvatskome jezik znači nekoliko različitih stvari, ili barem dvije koje su dobrano različite. Neki (manji ili veći vičnici) opsjednuti jezikom pozivaju se na nje­mački jezik, u kojem jezik kao prosti jezik ne znači govorenje i govor, jer oni lijepo kažu die Sprache. Dobro, samo što tî zaboravljaju kako Nijemci imaju i die Zunge, što nije samo jezik kao jezik, nego je i pjesnička riječ za govor. Otu­da izričaj in fremden Zungen znači „na stranim jezicima“ ili soweit die deutsche Zunge klingt – „svuda gdje se njemački govori“.

Uostalom, ni hrvatska riječ jezik nije samo govor ili narječje, nego znači i pleme-puk-narod, dok množinski oblik jezici znači i neznabošci (u neku ruku kao inovjerci ili oporbenjaci).

Budući da je jezik kao jezik ili kao nejezik ipak ozbiljan predmet, pogledajmo kako spornu riječ određuju pouzdani priručnici. U velikom Akademijinu rječniku (1897.) jezik je „ud u ustima čovječjim... te se njime osobito kuša hrana, a i za drugo vrijedi...“ Slijede zatim i primjeri za izvedena značenja: riječi-govor-govorenje i slično.

Suvremeni Medicinski leksikon (1992.) više od stotinu godina kasnije, ima za dotičnicu ovu odredbu: „Mišićni organ... sudjeluje u sisanju, žvakanju, gutanju, određivanju okusa i opipa, te u oblikovanju glasova i govora.“

Slobodno se može reći kako se učena jezikoslovna i hladna liječnička – kao i razgovorno-mesarska odredba – u jednome neosporno slažu: jezik je prije svega dio tijela. Ali njegovo značenje nije on sâm, nego i uradak njegova djelovanja. A to su sve vrste šumova, šapata i krikova uz bezbrojne rijeke riječi i rečenica.

Time se još jednom jasno pokazuje kako riječ – ovdje jezik na mnogim jezicima – prvo znači nešto tjelesno-stvarno-predmetno: najvažnije oruđe govora, a onda i sam učinak toga oruđa: riječ-govorenje-govor i sve ostale ­moguće i nemoguće govore.

Dakle, jezik jest ono čime se jede i ono što se može pojesti, ali i „najširi sustav sporazumijevanja“. Stoga je posve naravno reći i „jezik cvijeća“, koji je i ljubavničko dogovaranje i ugovaranje posredstvom pripisanih značenja pojedinim cvjetovima, koji se šalju i primaju s posve shvatljivom porukom. Taj je običaj potekao s Istoka, te mu otuda i arapsko ime selam, što je „pozdrav“.

I još jedan možda ovdje najučeniji podatak, a on je ovo: razlikovanje i miješanje riječi jezik kao jezik i govor kao govor završilo je u tanahnoj, ali poteškoj razlici po kojoj je jezik „gramatički sustav jedne skupine“, dok govor „svojstven pojedincu“, ali je ne samo ovisan o jeziku, nego je čak u oporbi prema njemu, što uvijek i nije osobito jasno...

Sve u svemu, na nekih tridesetak indoeuropskih jezika sâm jezik je i dvoznačnica i višeznačnica. Jezik u drugotnome značenju (kao izgovaranje-govor-riječ) obično se izražava riječju za samo oruđe – organ u ljudskim ustima kao najvažnije „radilo“ za govor i govore, iako se u nekim jezicima, kao u germanskim, uz takvu riječ služe i inačicama koje izravno znače „govor ili riječ“ ili i jedno i drugo.

Što se pak tiče osnovnog značenja, u korijenu riječi jezik (na primjer, latinski lingua, brojne romanske izvedenice i engleski i svi slavenski jezici) imaju polazni pojmovni sadržaj – posve neočekivano – u glagolu lizati. Jezik bi tako u konačnici i prije svega bio „oruđe lizanja“, zapravo: lizalo-lizalica-lizač, pa i nekakav lollipop. Dobro je poznata poslovica koja kaže da jezik ubija poput mača, i pri tome se tvrdi kako je tu značenjski posrijedi riječ i govor; to jest, da se tu misli na nemesni jezik. Ali, vratimo li se još jednom na početnu odredbu – onu Akademijinu – „ud u ustima čovječjim“, lakše ćemo obraniti tvrdnju da upravo mesni ili mesnati jezik može isto tako biti golema poslovična opasnost, što dostatno zorno pokazuju i neki najnoviji događaji na najvišim svjetskim i svjetovnim položajima. Dodamo li dotičnom korijenskom pojmu i razglasivane mekoputne dodatke, bit će gotovo bjelodano kako je baš onaj drugi (to jest pravi jezik) upravo svojim djelatničkim sadržajem ugrozio i samo radno mjesto jednomu od gospodara svijeta.

, 12. rujan 2009 12:27:22 | link | komentiraj (5)