Naprosto je divno imati tako tankoćutnog prijatelja kao što je Dr. Ludud. Taj ljubitelj žena, riječi, ljepota morskih i svemirskih dubina (navodno može Svemirom roniti i nekoliko sati, osobito ako se kreće u srebrom optočenom okviru prizemne sile teže vragoljaste tetke Terre) i ostalih rajskih užitaka, bez obzira našao te užitke u debelom stricu Dingaču, lepršavoj strini Malvaziji, ili bećarima sklonoj slavonskoj ljubavnici, Graševini, onoj plavokosoj ljepotici, da ne kažem – zlatnoj i veseloj dami iz Kutjeva…
Znajući da obožavam školjke, zapravo mirisnu bistrinu mora, opet me je jučer iznenadio bljedoliko-strasnim kunjkama i zamamnim crnokosim dagnjama.
A školjke su sjajne i ukusne kad nisu nervozne, a nervozne nisu tek onda ako ih znaš ugrijati tako da se same otvore.
Elem, tako sam sinoć imao izvrstan iftar.
Budući da sam prestar da se družim s pravim srednjo-školjkama, to sam otišao dami s kojom sam veselo i zaljubljeno iftario prije 48 godina, u doba kad je bila baš šestna srednjo-školjka.
Pričali smo stare priče, smijali se davnim doživljajima, dok su nam staračke bore dobivale mladenačku svježinu.
I, došlo je doba iftara, dakle mrsa. Priredili smo kunjke i dagnje, otvarao sam ih toplinom svojih dlanova, dali im našu mudrost u dotjerivanju njihova izgleda. Izgledale su tako čedno i neodoljivo privlačno, baš kao dva razreda najljepših maturantica.
Dodali tim radosnicama malo svježine pečene paprike, sočnosti medne dinje i još slasnije lubenice.
Naravno, davna srednjo-školjka počastila se rumenim vinom. I to je to.
A kad je riječ o postu, onda moram reći da mi je žao što dani tako brzo prolaze. Osjećam se lijepo i radosno, moj Babune, nisam žedan i svaki dan sve kasnije iftarim. Naprosto mi je žao prekidati taj čisti mir čednosti.
Recimo, sinoć sam iftario ovaj ukusni spoj blagodati mora i kopna tek sat vremena nakon što mi je bilo dopušteno da se omrsim.
A školjke su, doista, prave dame. Vole kad ne žurimo.
Evo i mene ..poštovanje gosp.Kemo...a što Vi veleštovani mislite o gotovo nevjerojatnoj činjenici sljedećoj; za 3 mjeseca se mog boravka u Splitu jedna persona daemonae isto tako ali na neodređeno vrijeme nastanjena pod Marijanom (a čiji nick sada neću spomenuti iz mentalno-humanitarnih razloga) i koja se istina najavila posjetiti me in flagranti uz sva se pismena obećanja pojaviti dakle udostojala nije ).Oh , zar povjerovati u takvo što? Da li je riječ o snobizmu te blogerski samo prikrivenom Kralju svih skorojevića kojega niti sam sve do sada grad Split povijesno ne pamti ( jer mu ulični zabavljači znači li to "klasno" suterenski nisu interesantni ) ili je riječ o najobičnijoj inerciji ,oblomovštini ,nebrizi ? Asocijalno? Sociopat? .A nije li možda riječ o teškoj opsesivno-kompulzivno- sexualnoj distorziji spomenutog a okruženog mirisom žena u tom gradu prepunom prelijepih nimfi ( kojima sam bio blaženo sve vrijeme okružen i pozivan u društvo te čak i u odaje i čije sam desetine mamnih poziva naravno nježno morao odbiti sred dnevnog umora i svjestan činjenice o vlastitoj prirodi i poimanju muške slobode..a i srazu muške moći posljednjih godina ). Čak....možda može biti tu riječi i o određenom vidu zavistja ukoliko me ja taj pusti obećavalac te najavitelj lažnog kontakta izvolio slučajem vidjeti okruženog vrlo razgovorljivim ( nažalost i previše) crnokosim dalmatinskim nimfama ( od kojih mnoge za razliku od Mađarica imaju vrlo loše stražnjice)
Što Vi mislite o tom Mr. Kemo?
Evo i mene ..poštovanje gosp.Kemo...a što Vi veleštovani mislite o gotovo nevjerojatnoj činjenici sljedećoj; za 3 mjeseca se mog boravka u Splitu jedna persona daemonae isto tako ali na neodređeno vrijeme nastanjena pod Marijanom (a čiji nick sada neću spomenuti iz mentalno-humanitarnih razloga) i koja se istina najavila posjetiti me in flagranti uz sva se pismena obećanja pojaviti dakle udostojala nije ).Oh , zar povjerovati u takvo što? Da li je riječ o snobizmu te blogerski samo prikrivenom Kralju svih skorojevića kojega niti sam sve do sada grad Split povijesno ne pamti ( jer mu ulični zabavljači znači li to "klasno" suterenski nisu interesantni ) ili je riječ o najobičnijoj inerciji ,oblomovštini ,nebrizi ? Asocijalno? Sociopat? .A nije li možda riječ o teškoj opsesivno-kompulzivno- sexualnoj distorziji spomenutog a okruženog mirisom žena u tom gradu prepunom prelijepih nimfi ( kojima sam bio blaženo sve vrijeme okružen i pozivan u društvo te čak i u odaje i čije sam desetine mamnih poziva naravno nježno morao odbiti sred dnevnog umora i svjestan činjenice o vlastitoj prirodi i poimanju muške slobode..a i srazu muške moći posljednjih godina ). Čak....možda može biti tu riječi i o određenom vidu zavistja ukoliko me ja taj pusti obećavalac te najavitelj lažnog kontakta izvolio slučajem vidjeti okruženog vrlo razgovorljivim ( nažalost i previše) crnokosim dalmatinskim nimfama ( od kojih mnoge za razliku od Mađarica imaju vrlo loše stražnjice)
Što Vi mislite o tom Mr. Kemo?
Mislim, odnosno znam, dragi moj trubadure s mirisom klasike, da je naš prijatelj plovio svojim brodićem po Jadranu i skupljao školjke i srednjoškoljke. Jer, prijatelj nam je vrlo komunikativan. Meni je došao čak u zagrebački stan. Može biti, a to ne znam, samo pretpostavljam, da te je vidio u toj razigranoj splitsko-kerumovskoj stratosferi, i među tim vedrim oblinama i oblim vedrinama, prepoznao nekoliko svojih ljubavnica, pa kao nije htio smetati. Ili, pak, da uopće više ne zalazi u dijelove grada gdje još odzvanjaju zvuci Dioklecijanovih postola, budući da ga je ono pašće zarobilo. Navodno je to pašće, sjajna njuha, koristio da mu njuši i izranja školjke iz plavetnih dubina, dok se on bavio jednom od brojnih opslužavateljica njegovihh tjelesnina..Sad ga, to pašće, šeće Marjanom i ostalim Kunoidnim planinama, Svilaj i štotijaznam... Bilo kako bilo, ja ću to sve jednom ispraviti kad dođem u Osijek. Pa onda putem staroga mosta, što ga biva bijaše bio sagradio Sulejman Mostogradac, a biva bio srušio, osnosno zapalio, gospon efendija Zrinski, dakle čim stignem eto me u Dardi ili u baranjskim prostranstvima gdje ću te zasigurno naći, kako strpljivo pecaš neku plodnu šaranku ili vitku kečigu. Kečigu s kečkama.
Kečkama? Hmmm!!
(Ali se slaže sa Kečigom)
Pa sad ..to čak kukuruzna Darda i ne mora biti ..dovoljna je i stara OS tvrđa što još uvijek miriše na Pandure , Švabe ,Topove ,salitru i pišalinu
Što se njega dotiče a i još nekih Spljetana ispada na kraju da to uopće i nisu oriđiđi "Dalmatian macho " tip kao nekada crnokosi galebovi , i svi atributi la "El extroverto" nestadoše u Spalatumaca sred novogradnje i vrevi automobilskoj i gradskog prijevoznog . To su sada samo blijedi ponedjeljničarci i podočnjaci umjesto ochala ,blok-stanovi i sve puno kučnih ljubimaca poglavito pasa ( što nam sve govori) pa i nije za očekivati brkove ,zlatni lančić i mornarsku majicu ,već bljedog miteleuropskog poslušnika Velikog Rotora istina možda nešto atavističkio-mediteranski brbljavijeg no ipak samo jednog južnog varijantina globalnog homo cityusa posljednje karike ove megalomanske cvilizacije. No moja hypobankoteza pada možda u vodu pojavom pijane torcidaške horde dok mi urla :"Sviraj Tompsona!!"
Bilo kako bilo ..slažete li se da mora u prah pasti i posipati se pokajnički pepelom i obećati mi kako cijeli jedan mjesec neće napisati ništa o ženama?
Hvala na komentaru...da...Castanedin el bruho poetico ...naizgled nevažne stvari su najvažnije ....blaga preporuka pogledati Jarmuschove "Mrtvog čovjeka" i "Ghostdog-a" . Cvilizacija ne samo da smrdi jer trune nego visoko leti pa će "booub !!" od Ptahotepa na ovamo biti najbolniji.
Odnos jednoroga i djevice je čist kao i odnos koji su zaboravili ..sa Svemirom
jer emanacije su jednakopravne ..i Jupitera i tratinčice bez obzira na trenutni omjer snaga ..a sve stvoreno dlakavom rukom dvonošca nastalo nastalo je viškom energije koju je rodila pretjerana konzumacija mesa.
Istinski je fokus tipa haiku minijature gdje ispravka u trećem redu pojašnjava ,ali nije neophodna:
"Gle..cvijet se vratio
na krošnju trešnje
Ne...to je leptirić"
citiram: "teškoj opsesivno-kompulzivno- sexualnoj distorziji spomenutog a okruženog mirisom žena u tom gradu prepunom prelijepih nimfi ( kojima sam bio blaženo sve vrijeme okružen i pozivan u društvo te čak i u odaje i čije sam desetine mamnih poziva naravno nježno morao odbiti sred dnevnog umora i svjestan činjenice o vlastitoj prirodi i poimanju muške slobode..a i srazu muške moći posljednjih godina ). " viteže slijepi ( ne misli se na dioptriju ) pored očiju zdravih, kako reče isus možebiti, ili neki drugi sveti, ne radi se o teškoj, već samo o lakšoj op.-komp.-sex. bolesti, ali na moju veliku žalost neizlječivu u smislu praćenja kroz čitav ludoudni, udoćoravi i nemačoidni rialiti, oliti stvaran život. pustimo ozvučenje u postnim slovima. i da znaš, da sam znao da ćeš napisati ovako srceparateljski splitski osvrt, da ćeš biti ljut, bio bih se i predstavio. no ništa, tek smo se upoznali, jebote nema ni pola godine, a pičkicama poput mene treba barem "par" godina. pitaj moju ljubavnicu magi, koju neuspješno faćkam-jebem evo ima brzo dvaes' godina. pitaj, kemu, on zna sve, a i njega jebem. fotkama, dakako. i slijedeće ljeto kad budeš opet svirao na marmontovoj "Gle..cvijet se vratio na krošnju trešnje Ne...to je leptirić", kao pandan priki klaunu stotinjak metara južnije, opet se vidimo.
Naravno lududče da se ne ljutim ali to o Tvom nedolasku koristim u nakani da pretvorim u anegdotu i materijal pa kao i svaki drugi oportunist vulgaris iskoristim priliku da uporabim svoje pisalaštvo i pišljivavstvo u slatke provokativne svrhe.
Konačno bloger nije sam ,contradictio in adjecto uz njega je i njegova sjena alijas stvarna osoba tako da nema nas dvojica več već uda 4-ri a sa dva mesnata i šest bogme .
Naravno da nisam imao desetine poziva od strane zamamnih mediteranki .to držim ne bih mogao prodati niti prababi vlastite babe...ti pozivi bijahu znatno rjeđi ,a i tih par zaista otvorenih misli ženskih bijahu odaslane od potpuno nezamamnih i postarijih dakle unesrećenih udova i osamljenih dušica doduše deklarirano spremnih na igrice iscrtane još na Tiberijevoj Kapreji ali je moja pisanija na te djelovala vidim učinkovito te bila baš poput ljepljive trake za obada lududog ,zamke za mužjaka u amoku ..
Ali znaš da me intrigiraš onim klaunom jer u stvarnosti on je samo križanac Zvonara Bogorodične crkve i ženke osmog Putnika ...to ja najbolje znam ..živio sam uz njega ta prošla tri mjeseca u malom jednosobnom dvokrevetnom stanu i sada bi poslje toh horrora morao kod psihiča kak bi zagrebčanci rekli
Usred Kaira zeleni se El Ezher, najstarije sveučilište u svijetu s jednom od najstarijih i najljepših džamija, izgrađenih u drugoj polovici desetoga stoljeća. Međutim, manje je poznato da je to sveučilište, kao i cijeli grad Kairo, izgradio jedan od najpoznatijih Hrvata - Ebu Hasan Dževher ibn Abdulah Sakalli es-Saklebi, Dalmatinac, rodom, znalci kažu, iz Cavtata.
Kao klinac sjedio bih na maloj trzni (travnjaku na kojem smo se okupljali u predvečerja), dvadesetak metara udaljenoj od kuće i desetak metara od bistre Une, na samom kraju Delića-mahale u Bosanskoj Dubici. Sunce je tiho nestajalo u svojoj svjetlosti, nebo su rumenilo kano djevojački obrazi, a ja bih sjedio, s ostalom djecom, na trzni i slušao lijepe priče starijih dječaka.
Dževada Redžepovića, na primjer. Sve njegove priče u doba ramazana bile su vezane za Kur'an. Rekao bi nam neki ajet (stih iz Kur'ana), a onda oko njega složio lijepu priču.
Mi, mlađi, a meni je te 1946. godine bilo svega sedam godina, često bismo ga slušali otvorenih usta, očekujući da moj otac pokrene električnu centralu, tamo kod starog drvenog mosta, svega stotinjak metara udaljenu od nas.
Najprije bismo čuli brrruuum/brum, zvuk motora centrale, a onda bi se upalila ulična rasvjeta.
Sunce još nije potpuno zašlo u šume Prosare i Kozare, nebo je bilo sve rumenije, a mi bismo i dalje sjedili, slušali pažljivo Dževdu i gledali još pozornije u pravcu Gradske džamije. Čekali smo da na minaretu bljesnu kandilji (svjetlost), što je znak da je došlo doba iftara (ramazanske večere, mrsa).
Naravno da se ne sjećam Dževdinih priča, ali mi je negdje u glavi ostala jedna njegova definicija, ako se to uopće može zvati definicijom, o radosti ramazana.
Ramazan je, ako niste znali, ime mjeseca u kojem se Muhammedu, alejhi selam (neka je blagoslovljen), počeo objavljivati Kur'an. Ramazan je deveti mjesec muslimanske Mjesečeve godine, mjesec posta, što znači odricanja.
Dževdo je bio stariji od nas i on je postio. Mi klinci još nismo postili. Moj je otac govorio da, po Kur'anu, djeca i bolesni ne smiju postiti. Djeca zato što rastu i što ne razumiju ljepotu čekanja, a bolesni zato što su bolesni.
Dakle, Dževdo je rekao da je ramazanski post lijep zato što ima svega što je to sve dostupno svakome od nas, ali da mi svjesno, premda nas nitko ne tjera, prolazimo pokraj svega toga kao da ničeg nema.
- I pokraj gurabija i baklave, pitali bismo mi mlađi ne vjerujući.
- I pokraj gurabija, hurmica, baklave i pečenih kokošiju, ispod peke, onako s krumpirom, pa čak i pokraj pečena janjeta s ražnja, potvrdio bi nam Dževdo.
- A zašto, pitali bismo dalje.
- Zato što za ramazana ima uvijek svega, a najviše ima Allaha, džele šanulu (slavno budi Njegovo uzvišeno biće), i valja nam stalno gledati prema dragom Bogu da bismo ga vidjeli, a kad jedeš, onda ne vidiš dragoga Boga nego vidiš samo hranu.
Naravno, da to tada nismo razumjeli, ali smo mu vjerovali. Gdjekad bih, za ramazana, uhvatio sam sebe kako gledam u nebo, e ne bi li vidio dragoga Boga.
Upravo tako: dragoga Boga. Naime, mi tada nismo znali što je Bog, ali smo znali što je dragi Bog. Jer je drag, a drag je samo onaj koga volimo: draga mama; dragi tata; draga sestra Kemila; draga nane; drage sve tetke; dragi Dževdo i njegov brat Sulejman, dragi Fikret; dragi Bog…
Gdjegdje i gdjekad, u našem dječjem neznanju, zamjerio bi nam se tkogod od voljenih, pa ga tada ne bismo voljeli. Recimo, kad ti otac ne bio dao pola dinara za sladoled; kad bi te majka dobrano oplela oklagijom po leđima, zbog neke budalaštine ili zločestoće; kad bi mi sestra drmnula ispred nosa neku dragu igračku ili bombon; kad bi mi Fikret zveknuo šljagu…, ali Bog nikad ništa nije činio od svega toga; Bog nije škrtario za pola dinara; nije te oklagijom opleo po dječjim leđima; nije ti drmnuo ni dragu igračku ni bombon; nije ti zveknuo šljagu, onako kako je to znao činiti Fikret; zato nam je uvijek bio drag.
Poslije sam razumio radost odricanja. I shvatio svu ljepotu posta.
Danas mi je smiješno kad netko kaže da za ramazana dragi Bog zabranjuje da se, od sehura (rani ramazanski doručak) do iftara, uzima bilo što. Dragi Bog nikad ništa ne zabranjuje. On samo savjetuje i ukazuje na posljedice koje nas stižu ako ne poslušamo savjet; ako se budeš pretjerano igrao vatrom, opržit ćeš se i boljet će te; ako budeš hodao po krovu, past ćeš i slomiti se...
Za ramazana, kao uopće za našega kratkog Života, savjetuje strpljenje. Kao da veli – budi strpljiv; ono što ti je sad obično, bit će ti slađe poslije. Eto, tako sam se i ja naučio strpljenju.
Znalo bi se događati da bi mi se gdjekad netko narugao kad bih za ramazana postio. Neki od mojih prijatelja, recimo, pozvao bi me na svečanost zvanu janjetina s ražnja. Naravno da bih otišao, ali ne zato da bih tu janjetinu s ražnja klopao, onako kako sam je jeo, s prstima, uživajući u svakom zalogaju, nego da mu pokažem da mogu sjediti za stolom, razgovarati, smijati se, pričati anegdote i da za to cijelo vrijeme ne bih okusio ni zalogaj vruće janjetine; ne bih otpio ni gutljaj vode, a kamoli vina; ne bih zapalio ni jednu cigaretu, a bijah bio strastan pušač. Zapravo, tad mi se činilo da ta janjetina, koja se onako vruća pušila, uopće nije imala mirisa, nije bila nimalo sočna. Moglo bi se reći da uopće nisam primjećivao ništa od onoga što mi se savjetuje da ne primjećujem u tom ramazanskom strpljenju.
Prolazile bi lijepe djevojke i ja u njima nisam vidio nikakva izazova. Pa čak ni kad bi me neka od poželjnica mamila svojim neopisivim ženskim dražima.
Jesam li bio tada nervozan?
Nisam. I nervoza je izazov. Ona je posljedica nestrpljenja. Zapravo, bio bih radostan jer sam mogao odoljeti svakom izazovu, svakom nestrpljenju. I to mi je donosilo mir.
Možda i nema neke posebne logike u tome da se sad odričem nečega što ću poslije, ipak, uzeti? To se samo čini. To je sofizam. Čovjek ne pokazuje snagu kad uzima bilo što onda kad mu se prohtije. Valja gdjekad biti i strpljiv. Valja proći pokraj baklave, kako bi rekao Dževdo, koja nas mami svojim mirisom i provjerenim okusom.
U Islamu nema, ni inače, nestrpljenja. Kad bismo kao klinci trčali kućama vičući - Upalili se kandilji! Upalili se kandilji! – oglašavajući bučno i brzo da je došlo vrijeme iftara, nitko se od starijih nije nigdje žurio.
Moj bi otac došao iz centrale, polahko oprao vodom ruke i usta, sjeo za mangalu iz koje bi mirisala mirisna trava, natočio u fildžan vruće kahve, otpio gutljaj i tek onda zapalio cigaretu.
Bože, kako je tada bio lijep!
Mogao sam mu tada skakati po glavi, činilo mi se, on bi se samo tiho smješkao. Mogao sam tražiti čak i dva dinara, dao bi, ali tako se ne smiju iskorištavati roditelji.
Nitko se nigdje nije nikamo žurio. Polahko bi se postavila sofra (trpeza, sinija, stol), a onda bismo se svi okupili i omrsili se hranom i hladnim kiselim mlijekom ili bozom.
Poslije iftara, nane bi se glasno prisjećala kakav je bio iftar u doba kad je ona bila klinka, a otac bi pušio i blaženo gledao nekamo u daljinu, valjda u svoje djetinjstvo, kao što ja to činim danas.
U tome je radost ramazana. U odricanju. Kao što znate, Issa Pejgamber (Isus Krist) otišao je u pustinju i tamo se četrdeset dana zlopatio i odricao svega samo da bi spoznao Boga.
Zapravo da bi spoznao smisao Života, jer, ako ćemo pravo za zdravo, Život je dragi Bog.
Zato sam jutros, u 4,09 sati, radosno smazao dva kuhana jaja, popio kahvu i dobro se napio vode. I cijeli ću dan obavljati uobičajene poslove, također strpljivo i radosno, otići na džuma-namaz, živjeti tiho sve do iftara, u 19,58 sati, kad ću se najprije umiti i oprati usta, zatim polahko popiti kahvu, bez cigarete, jer sam prije sedam godina prestao pušiti. I tek se onda omrsiti.
Moj bi otac često govorio: kako ćeš znati da nešto imaš ako si to, što imaš, uvijek imao?
Eto, u tome je radost ramazana. Zato sam i napisao ovaj tekst. Da s vama podijelim tu radost.
Naime, nije sva ljepota u uzimanju. Više ima ljepote u davanju.
kako je sretan čovjek koji obavi ono što je naumio...
post čovjeku vraća istinu kad u dubinama svojim otkrije radost koja titra poput vode a to je Život sam...
Neka je slavljen i hvaljen Onaj, Gospodar svjetova, Sveopći Dobročinitelj koji nas privlači k sebi a da nas pri tome nikad ne povrijedi...
:)
Uživala sam. Istina, i otkrila da si godište moje mame. ;) Sjetila sam se i osjećaja radosti i slobode kojeg sam obićavala osjetiti kad bih ja postila. Nisam već dugo. Mislim da je jako važno podsjećati na blagodati odricanja. Hvala. :)
da, ljepota odricanja.. kao nagradu primiš u svoje okrilje neopisivi mir i radost, jer si odolijevao kušnjama; istina, post ne znači samo odricati se hrane, nego onoga što čovjeka čini lošim i ugrožava njega i njegovo zdravlje, a i one koji ga okružuju. pozdrav ostavljam.
Nemam namjeru komentirati ovo pisanje duše, samo reći da je rečenica o ocu prekrasna. U njoj je rečeno sve.
"Bože, kako je tada bio lijep! "
"Moj bi otac često govorio: kako ćeš znati da nešto imaš ako si to, što imaš, uvijek imao?"
Očito je bio i vrlo staložen, a uz to ide razumijevanje i dobrota
Čitajući ove tople rečenice prisjećala sam se nekih dana iz mog djetinjstva, kao Veliki Petak. I trebalo je proći mnogo desetljeća dok nisam shvatila što je ustvari post. Jedan savršeno smiren dan.
Vi ste to gosp.Kemalu tako lijepo napisali ,imam osjecaj kao da sam usred Bosanske Dubice ,pogotovo kad spomenuste kandilje sa nasih dzamija ciji kandilji ukrasavaju i uljepsavaju ramazanske noci zelim vam da u zdravlju i rahatluku ispostite mjesec ramazan da vam Allah dadne uspjeha i oprosta na oba svijeta .Nerma
Ako si to ti koji biva jesi, dakle istraživač slasnih plićina, onda ću te školjke vrlo rado dočekati; ono "Gaudeamus...", biva svečano kako dolikuje takvu poklonu. Na doček, naravno, neću pozvati gradonačelnika, jer onda doček ne bi bio to što će biti ako dočeka bude biva bilo. Pa ću sutra, za iftar, umakati kruh u toč od mora, maslinova ulja, vina, peršina i malkive bijeloga luka, tek toliko da susjedi izmam uzdah čežnje i izdah neostverene klope. Javi telefonski, čekam.
Upravo sam smazao drugu polovicu lubenice, dvije kruške i dvije šljive. Naravno da lubenica nije biva bila velika. Kad sam je rasjekao, dobio sam dvije pole veličine onih polovica što ih je Pamela Anderson punila biva godinama silikonima. U 14 sati kleknut ću na mjesto gdje će doći "Samoborček" i pjevati onu staru: "Samoborci bez ikakve boljke/ Vino pili i sanjali školjke!" Poslije s tim školjkama, bude biva bilo, idem jednoj pravoj Splićanki, koju je život vodio, biva, od Osijeka i Siska i tako mi omogućio da je upoznam u Bosanskoj Dubici, gdje je boravila svega nekoliko sati, a to je biva bilo dovoljno da ostane u meni cijeli život. Valja znati da sam se baš i ja te noći biva bio našao u rečenom gradu na Uni, također na svega nekoliko sati, da bi se potpuno skužila slučajnost školjkaških susreta. Ona će mi školjke pripremiti za iftar. Klopat ćemo te morske dubinske ljepotice i pričati priče o plavetnilu i dubinama. U toj će priči mladi srednjovjekovni junak plaža roniti u zanosnim biva školjkama bez silikaža, a djeca će okolo biva plivati i oduševljavati ljupke sirene. Dok će dva gradonačelnika, biva onaj iz Zagreba i biva onaj iz Splita budalesati trbušne budalaštine.
neka vam je uslast, viknuše zadovoljeni ronioci kojima najveći gušt predstavlja kad im se njihov trud otrudni ( obremeni ) poetičnim zbivanjima između lijepe žene i mudra muškarca. i nemoj kasniti, mislim na kolodvor, kondukter samoborčeka je naglasio: 14,00 sati !
Naoko, ništa novoga na ovoj slici. Tramvaj u Vukovarskoj staje na istom onom mjestu na kojem uobičajeno stoji još od 1951. godine, dakle otkad sam doselio ovamo iz Kukuljevićeve 7. Rekli bismo, gledam i ne vidim ništa neobično: dvosmjerna ulica, tramvajske pruge, zgrade, krivo parkirani automobili... Međutim... Međutim, među tim tračnicama svoj su život i svijet pronašle rascvjetane biljčice. Ne smeta im tramvaj, ne smeta oštro tucano kamenje. Ponašaju se, biljčice, kao da žive na najplodnijoj zemlji, kao da im ne smeta buka prometa, kao da kažu: evo, baš ćemo ovdje cvasti i učiniti ovaj dio grada barem trunčicu mirisnijim i neobičnijim. Pa tko vidi - vidi. Onaj tko me poznaje, zna i to da se tramvajem vozim samo kad nekamo žurim. I baš mi se danas žurilo. Bijah bio u dvojbi: treba li nastaviti žuriti ili se predati ljepoti? Naravno, izabrao sam ljepotu. Tramvaj je krenuo bez mene. (Eto, mila Frkice, svijet je pun ljepote i žurbe. Valja gledati i vidjeti. I pustiti žurbu da se i dalje žuri, sjesti k ljepoti i uživati u njenom trenutku. Ljepote nisu trajne kao žurbe. Valja nam se s ljepotom družiti u njenom pravom sjaju, dok ovako cvjeta između tramvaja i mene. Gotovo nevidljivo. Možda je i to smisao onoga Hafizova distiha.)
Krasno je za vidjet, gradskim ljudima slak između tračnica. Onaj tko malo više zna o njemu poznaje ga ko korov koji guši kultivirane biljke, uzima im vodu i hranu jednom rječju ubija. dakle u vrtu ga ne bi poželio nitko. Sve je relativno.
Ne slažem se da je slak korov. Slaka ima oko 200 vrsta, a neki su vrlo ljekoviti. Uostalom, i ruža je korov, a da o orhidejama i drugim mirisnicama i ne govorim. Ako se korov definira kao bilje koje raste na poljoprivrednim kulturama, otimajući korisnom bilju prostor, hranu i svjetlo... onda što reći za to takozvano korisno bilje koje je korovu oduzelo životni prostor. Čovjek nije preživio od umjetne proizvodnje hrane, nego koristeći ono što mu priroda nudi. Tako smo preživjeli prvi svjetski rat jer smo mljeli korijen paprati i od tog brašna pravili, kažu, vrlo ukusan kruh. A pšenica je samo trava koja se uzdigla iznad drugih trava, služi za masovnu ishranu, dok se mnoge trave koriste u one ljekovite svrhe, pa i u te da s nas odstrane nepotrebne nakupine pšenice, kukuruza, krumpira itd, koje nakupine čuvamo o debelom pojasu sala oko trbuha i posvuda.
Kemo, imaš potpuno pravo. To je još puno opširnija tema za razmišljanje. Vidjevši slikice, ja sam se sjetila svog vrta i s kolikom sam strašću čupala te razne puzavice između sadnica koje sam posadila. A vrt sam imala negdje u toku domovinskog rata (od ne samog početka do ne skroz do kraja) koji me nigdje nije direktno okrznuo nego sam samo slušala razne vijesti na televiziji (s trbuhom do zuba u dva navrata) i to mi je bila super psihička terapija. I zato se rado sjetim čupanja korova jer mi je to olakšalo život.
Ali pitanja koja postavljaš su potpuno na mjestu: je li korov sve što raste bez čovjekova nadgledanja, ima li čovjek pravo samoniklom bilju uskraćivati pravo na život da bi sadio nešto po svom guštu?
No mene je ova tvoja reakcija potakla na druga pitanja - što sve čovjek olako proziva korovom i vrijednim istrebljenja? A samo ako nauči gledati, kao što lijepo kažeš u naslovu, može shvatiti da je to na dobrobit, a ne na štetu. Nemoj se ljutiti, ali meni je to čarobno, na svakom koraku možemo naići na simboliku koja nam govori o tome kako bolje živjeti i biti sretan. :)
Uživaj ti nama i dalje! :)
Ne znam je'l pristojno na tudji blog ljepiti toliko teksta, ali evo, jucer dobih ovaj tekst, pa ponukan tvojim, odlucih c/p ovdje:
Jedne hladne siječanjske subote na stanici metroa u Washingtonu, došao je čovjek te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Izračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla. Jedan je čovjek prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putom. Minutu kasnije, violinist je dobio svoj prvi dolar - neka žena samo je spustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo, pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje pružio mu je dječak od tri godine. Njegova majka ga je požurivala ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violinista. Dječak je nastavio hodati stalno se okrečući prema violinistu. Svi roditelji i sva djeca koja su prošla su se bez iznimke identično ponašali. U 45 minuta sviranja samo šestero ih se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko dvadesetero mu je dalo novac nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 dolara. Nitko nije primijetio kada je prestao svirati. Nitko nije aplaudirao, niti je bilo ikakvog priznanja i pažnje.
Naime, nitko nije znao da je ovo bio Joshua Bell, violinist, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. Svirao je jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikada skladanih. Svirao je na violini vrijednoj tri i pol milijuna dolara. Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku za sto dolara. Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post u namjeri da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi. Hoćemo li uočiti ljepotu? Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanu kontekstu? Ili cijenimo samo ono što plaćamo stotine dolara kao dokaz da je to vrijedno našega vremena? Ako nemamo vremena poslušati jednog od najboljih glazbenika u svijetu, koliko drugih stvari propuštamo?
slijedeći tvoj komentar na jednom blogu došla sam ovdje, prvi put, bez kucanja i najave. Prekrasna slika, prekrasan test. Oduševljavaju me sitne ljepote, ustvari, to su ljepote. Blog koji gleda oko sebe!.
Doći ću opet! Ugodan dan! (plocnik)
