Djeca su za sve ljude njihov Život, davno je napisao Euripid. U Siddharthi Hermana Hessea imate onaj čuveni prizor Skelara i mladog Buddhe. Kao što znate, kad je napustio svoj dvor, Buddha je najprije počeo učiti kod tog Skelara. Dok su sjedili na obali i čekali putnike koje će prevesti na drugu obalu, Skelar je usporedio Rijeku sa Životom. koji istodobno traje od Izvora do Ušća. Mislim da je to pravi smisao onoga što je Euripid rekao o djeci.
Naš Dobriša Cesarić vidi svoj Život u bistroj Kapi razigranog Slapa. Naravno, Slap je Život, a Kap u tom Životu je sam Pjesnik. Kad gledam svoju kćer Unu na ovoj fotografiji, vidim da u bistrini Une traži onu Kap koja se otrgla Vodopadu i tiho živi u bistrini vode. Ja se samo ufam da je vidjela i prepoznala Pjesnika. Odnosno Kikicu, Gigača i Ambu, sestru i braću, koji su prošli isti put Kapi. I traju u njenoj neposrednoj blizini kao radosne združene Kapi.
Djeca i satovi se ne smiju neprestano navijati. Valja ih pustiti i da idu, napisao je Paul Jean. Čak i onda kad nam djeca naglo zarone u neku od životnih dubina. Na roditeljima je da na vrijeme rasvijetle svaki kutak tih dubina kako bi im se djeca mogla slobodno i bezopasno kretati. I u eventualnom mraku pronaći svjetlo. Ovaj sklad dviju Una, držim, priča lijepu i tihu priču o dubinama i o svjetlosti. Nema nepoznanica; sve je svjetlost, radost i vedrina.
Nema opasnosti. Svaki je kamen vidljiv, a između bistrine Une i vedrine neba, moja kćerka Una, čini se, sretno i zadovoljno spaja ta dva sklada: ljepotu vode i vedrinu neba. I tako sama postaje dio tog savršenog sklada. Ne čuje se glazba, ali vjerujte mi, prilično jasno čujem kako nebeski orkestar svira svoj veseli valcer, pod ravnanjem Života, tog nenadmašnog dirigenta, i ja u opojnim mirisima te glazbe prepoznajem ljubav što se širi oko mene.
Još je jednoj Uni, ljepotica rijeka nadjenula ime, 28. srpnja 1982. Koja nije s nama, zbog čijeg je odlaska moje srce mame prepuklo i ako ima nečeg iznad naše svijesti, moj me prijatelj Milan jučer morao čuti. Naći mi Unu, uhvatiti njezin safirni pogled i pomilovati je - mojim prstima.
Tvoja priča me oduševila onako....majčinski. Ljubav je to.... A komentar Anonimne rastužio više no što sam mislila...Usporedjujući "dvije Une" stvorila sam viziju sreće ili, bolje reći života koji nosi i sreću i nesreću......
Petak i subotu proveo sam, po želji svoje petnaestogodišnje kćerke Une, u Dvoru na Uni, malenom gradiću na samoj granici Hrvatske i BiH, tamo kod Bosanskoga Novog. Naime, Unina najbolja prijateljica, Maja, boravi tamo na ljetnjem feriju kod bake.
I, naravno, palo je fantastično kupanje u toj zelenoj ljepotici.
Moja je Una oduševljena svjetskom Unom, a ja sav sretan kažem da ne znam, premda znam, koja je od njih dvije ljepša, bistrija, razigranija i nemirnija.
Moja kćerka bi se tada nasmijala i zagrlila me i više nije bilo dvojbe: moja je Una ljepša od svjetske Une.
Ne smijem bez njena odobrenja objaviti fotku dvije Une u zagrljaju, ali mogu objaviti ovu slučajnu fotku. Naime, negdje oko osam ujutro malkice oblačne subote, uhvatio sam Sunce baš u trenutku kad se iskralo iz veselih oblaka i zaronilo u zelenu rijeku, e da bi se malkice osvježilo od ovih ljetnih paklenih vrućina.
Moja kćerka kaže da ni Sunce ne može odoljeti ljepotama Une.
Nema tome davno kad nas je Vukovar bolio u svakom dijelu Lijepe naše.
Bio je to lijep i bogat grad. Po ljepoti možda i prvi u bivšoj državi, a po bogatstvu drugi, odmah iza Maribora.
Već je postala žalosna tradicija da se Vukovara prisjetimo samo kad obilježavamo neke tužne obljetnice, kad obilježavamo smrt i razaranje. Danas je običan i vruć dan, skromni utorak 21. srpnja 2009. godine i ja već dva dana mislim i sanjam Vukovar.
Ne znam zašto.
Možda i zato što Dunav sporo teče, možda i zbog depresije koja nas je zadesila, a možda i zbog tuge što Dunavom više ne stižu teretni riječni brodovi, nakrcani svime i svačim, ili pak tuge koju svaka depresija nosi sa sobom.
Tek, prisjetio sam se jednoga snimanja TV emisije Lijepom našom u Vukovaru. Bilo je to prije desetak godina i baš se nisam bio proslavio naročitim scenarijem. Moj tadašnji šef, Branko Uvodić, rekao mi je da baš nešto i nisam u naročitoj spisateljskoj formi, ali da, svejedno, pokušam napisati nešto u svome stilu.
Sjeo sam i napisao tekst koji slijedi. Trebam li reći da su mi se riječi otkidale iz srca? Bila je jesen, sve se otkidalo…
Danas i nije neki svečani dan, nije neka slavna obljetnica, ali prisjetimo se, zajedno, baš danas Vukovara. I to ovim tekstom koji sam napisao prije desetak godina.
Da, da… Lijepa naša… lijepa… nigdje nije tako lijepa kao ovdje na ušću Vuke u Dunav, odakle je, prije pet tisuća godina, u svijet prhnula ptica miroljubivica, vukovarska golubica… da, da, lijepa naša… naša, jer se baš odavde s obale Dunava, iz Vukovara, najvišeg mjesta u Hrvatskoj, najljepše vidi i koliko je lijepa i koliko je naša…
Naravno, mi pamtimo vrijeme, jer u Vukovaru i počinje europsko vrijeme s Vučedolskim Orionom, najstarijim europskim kalendarom…
Ovdje na obalama Vuke i Dunava, na samom ulazu u Hrvatsku počinje i završava Miloševićev san o Velikoj Srbiji. Tamo, s one strane Dunava, Miloševiću se, na početku njegove razaračke karijere, dogodio narod, a tek što je prešao na hrvatsku stranu Dunava, ovdje na samoj granici Hrvatske, dogodio mu se Vukovar.
Vukovar su branili dragovoljci ustrojeni u 204. brigadi. Njih svega oko 1800, oko tisuću Vukovaraca i 800 mladića iz svih krajeva Hrvatske i dijaspore, predvođeni sjajnim zapovjednicima. Stotinu dana izdržali su pred najezdom nemjerljivo nadmoćnijih elitnih jedinica nekad četvrte europske vojske. Ovdje je pred njima, pred tih 1800 vukovarskih heroja, zauvijek stalo 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, zauvijek prestalo letjeti 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, a život izgubilo oko 8000 neprijateljskih vojnika, dok ih je ranjeno, dakle onesposobljeno, bilo oko 15.000.
Može se reći da je neprijatelj bio u svemu jači osim u srcu. Znate, Vukovar se nosi u srcu, kao ljubav, kao domovina, kao život. I to srce Vukovara nikad nije prestajalo kucati. Ono kuca svuda oko nas, u obnovljenim i neobnovljenim ulicama, u voćnjacima, na plodnim i rodnim poljima, u valovima Dunava i Vuke, u cijeloj Lijepoj našoj, među ovim jesenskim lišćem, kad se Vukovar, kao posljednji list hrvatskoga stabla otkinuo, da bi ponovo prolistao u proljeće hrvatske države.
Ako pažljivo pogledate oko sebe, vidjet ćete, među ovim jesenskim lišćem sjene 1700 poginulih u Vukovaru, njih 400 koji su poginuli na bojišnicama oko Vukovara; vidjet ćete sjene više od tisuću nestalih Vukovaraca.
Prisjetimo ih se tiho, odajmo im počast, ljubav i hvalu minutom šutnje, premda ja mislim da bi i stoljeće šutnje bilo malo za ono što su nam dali.
Naravno da može. Zapravo, sve čega se pjesnik dohvati je zadana tema, bilo da je riječ o ljubavnim radostima, gadostima ili jadima, domovinskoj uzvišenosti ili patetičnim udisajima i izdisajima, vjerskom ćudoredu, radnom ili neradnom poletu, športskom nadmetanju ili podmetanju, ratnom junaštvu ili kukavičluku itd.
Uobičajilo se pričati o poetskim nadahnućima; ono, pjesnik čeka svoju muzu, a kad mu ova stigne, stavi ispod nje vrećicu od čistog i nepromočivog papira i izmuze iz njena, više ili manje poetskog vimena, što će reći – sisa, poneki stih ili pak poemu, a da ne govorim o sonetima i sonetnim vijencima ili pak nekim drugim poetskim ostvarenjima, tamo od veda, pa sve do zabavno-tamburaških poetskih izljeva nježnosti ili nečeg drugog.
Nekad se pisala samo poezija, a tek mnogo, mnogo kasnije proza. Sve velike knjige, pa i Božje objave, Petoknjižje, Biblija ili Kur'an, pisane su stihom, a svaki je stih označen brojem itd.
I, tako, istražujući hrvatsko pjesništvo, naletih na jedan zanimljiv tekst Milivoja Šrepela, objavljen 1892. godine u Viencu.
Elem, Šrepel piše o jednom poetskom pjesničkom druženju iz kojega se druženja iznjedrio Mažuranićev sonet. Dame i gospodo, posvetite, evo klečim, malkice pažnje Šrepelovu tekstu. Nakon čitanja (pogledajte dolje; nažalost nisam zbog tehničkih razloga mogao ubaciti fotke koje sam planirao, pa ću to učiniti za dan ili dva; oprostite/oprostite!), damama poklonjam ružu, a momcima hladno pivo u različitim varijacijama:
Pripovjedit ću ovdje po kazivanju g. M. pl. Bogovića zgodu, koja mi se čini dosta značajna po duševnu atmosferu naših „ilirskih“ književnika. Naši bi se književnici redovno sastajali, da vijećaju o književnim poslovima. Tako se godine 1843. (23. travnja), u oči Gjurgjeva dne sastanu kao obično u gostionici, ujedno, kavani Čeha Černoga na staroj Harmici (sad Jelačićevu trgu) u Hatzovoj kući neki mladi ilirski književnici, poimence Ivan Mažuranić, Demeter, Vraz, Užarević, Babukić, Niemčić i Bogović, a bio, je medju njima i mladi grof Gjuro Erdödy. Prijatelji počnu odmah u slobodnu razgovoru raspravljati o raznim književnim radnjama naših i tudjih pisaca, a Stanko, Vraz svrne govor na sonet i stane dokazivati, da se i u hrvatskom jeziku mogu graditi dobri soneti, pa da vješta pjesnika u hrvatskom jeziku ne mogu ništa smetati metarske spone soneta; a ujedno dodade, da bi se dobrim sonetima mogao mladoj ilirskoj književnosti podati vrijedan ures. Svi to potvrde, a netko u društvu zapita, bi li se tkogod od nazočnih usudio, tako rekavši svezanih ruku, uz zadane sonetne rime sastaviti sonet, i preporuči, da tko zadade rime. Predlog bi zanosno prihvaćen, Bogović odmah skoči, to na papiriću napiše ove rime: voda, meni, roda sjeni — poda, izmieni, zgoda, stieni — glasi, stoji, časi —moji, da si, tvoji. Na to družina pozove Ivana Mažuranića, kao prvoga našega pjesnika, neka s mjesta spjeva sonet i tako dokaže, da se u milozvučnom hrvatskom jeziku mogu lako graditi soneti. Mažuranić se nasmije, uzme papirić s rimama, preleti ih okom i u tili čas nadopuni sonet ovako:
Kud teče Drava, Sava, Kupa voda,
Liep narod živi, blag i srodan meni,
Liep i blag narod hrvatskoga roda,
A živi u strašnih još predsudâ sjeni.
Što mu s početka Bog i narav poda,
Sad tudjin teži, svojim da izmieni;
I da nanese huda i kleta zgoda,
Na goloj bi nam bilo umriet stieni!
No domorodni još zanose glasi
I domovine bolji dio stoji,
A ufat valja, doć' će bolji časi.
Dan Gjurdjev slave nad sve versi moji,
I s toga, Gjuro, vazda zdravo da si,
(A s tobom, brate,) prijatelji tvoji!
Kad Mažuranić doreče ovu pjesmu, nazočnici udare u živo klicanje, meki Babukić zaplače od radosti i sreće, a grof Gjuro Erdödy, koji će sjutra slaviti godovni dan, razdragan s prijateljeve pjesme, naruči šampanjca, da žarkom kapljicom prijatelji proslave „Gjurgjev dan“ i njegova divnog slavitelja. Pjesma odaje svu snagu, sav polet piesnika, koji se poslije proslavio dopunom Gundulićeva „Osmana“ i besmrtnim „Čengić-agom“. Dodajemo samo, da su riječi u posljednjem stihu „A s tobom, brate“ umetnute, a da ne potječu od Mažuranića. Na papiriću, gdje je sonet zabilježen, oderan je okrajak, na kojem je bila napisana prva polovica posljednjega stiha. U prvoj kitici karakteriše pjesnik hrvatski narod; u drugoj opisuje stanje domovine i dodaje s neobičnom krepčinom: „i da nanese huda i kleta zgoda, na goloj bi nam bilo umriet stieni!“; u trećoj kitici podaje utjehu, jer još stoji bolji dio domovine, pa će za cijelo doći, bolji dani; a u četvrtoj kitici domišljato i neprisiljeno spaja „Gjurgjev dan“ domovine sa sjutrašnjim godovnim danom prijatelja Gjure. Maleni nestadak u prvoj polovini posljednjega stiha ne može nauditi pjesmi, kao ni pjega suncu. Veselilo bi nas, a jamačno i mnoge druge Hrvate, da što skorije dočekamo potpuno izdanje Mažuranićevih književnih djela. Nikada nije prerano preštampavati djela takovih umova! (VIENAC, XXIV, br. 2, str. 26-27; Zagreb, 1892.)
Honore Gabriel Riquetti grof Mirabeau francuski je političar koji je živio u osamnaestom stoljeću. Bio je vrstan znalac i sjajan govornik koji je svojim govorima pomogao srušiti feudalni sustav u Francuskoj.
Kako je radio i govorio gospon grof?
Evo jednoga primjera od 26. rujna 1789. godine. Tada je francuska Narodna skupština raspravljala projekt baruna Neckera o naplati poreza. I to u visini od jedne četvrtine prihoda, a sve zato da se spasi beznadni položaj državnih blagajni.
Naravno, nastalo je burna situacija u Narodnoj skupštini (nešto slično kao u našem Saboru), pa se gospon grof ponovo javlja za riječ, nakon što je već govorio, te improvizira govor koji slijedi. Taj se govor duboko dojmio nazočnih, te se od tada do danas drži kao spomenik rodoljublja i govorništva.
Zašto donosim grofov govor baš sad?
Pa, eto, slušao sam diskusije na jučerašnjem zasjedanju Hrvatskoga sabora o novom rebalansu državnoga proračuna. Budući da sam se naslušao besmislica vladajućih vladalaca, držim da je došlo vrijeme da se poslušaju znalci tipa Krugmana, Jurčića ili pak Kulića. Koji su, držim, odavno svladali Mirabeaua, i tome nas proročki upoznali putem svojih javnih nastupa. Pak bi vladajuće cure i dečki mogli ipak jednom skužiti da je Republika Hrvatska prava i pravna država, a ne privatne jasle u vlasništvu bilo koje stranke.
A sad uživajte u vještini govorenja gospončeka grofa.
Mirabeau: GOVOR O BANKARSTVU
Poslije tolikih burnih debata, ne bi li bilo podesnije da svedem rješavanje na nekoliko vrlo običnih pitanja?
Izvolite mi, gospodo, odgovoriti:
Zar vam nije ministar financija iznio očajnu sliku našega stanja? Ne reče li vam on da svaki trenutak odlaganja čini opasnost sve većom i većom, i da nas jedan dan, jedan sat, jedan trenutak može odvesti u katastrofu?
Imamo li mi možda kakav drugi prijedlog, mimo ovoga koji nam ministar podnosi? (Uzvik: Da!) Toga koji je rekaoda, ja molim neka vjeruje da je njegov prijedlog nepoznat te bi bilo potrebno vremena da nam bude predložen, da bi bio ispitan i proučen ili čak, kad bi taj prijedlog mogao već ovoga časa biti pred nama, neka njegov tvorac vjeruje da se mogao i prevariti pa ma kako bio udaljen od svake zablude, jer kad cijeli svijet griješi onda je cijeli svijet u pravu. Ali, tvorac toga drugoga prijedloga griješio bi čak i kad bi bio u pravu, jer vrijeđa jedan viši, opći interes, budući da i najveći talenti nisu kadri svladati prilike, ako nemaju suglasnost javnoga mnijenja. Ne smatram ni ja mjere koje predlaže g. Necker kao neosporno najbolje, ali samo nebo me čuva u ovomečasu da svoje prijedloge ne ističem ispred njegovih. Uzalud bih ja mjere, koje bih predložio, smatrao za najbolje; ne uništava se za jedan trenutak jedna ogromna i sjajna, zaslugama stečena, popularnost; jedno dugo iskustvo; reputacija prvoga i na daleko čuvenoga financijera i, ako je potrebno i to reći, jedna značajna uloga koja nije dodijeljena ni jednom smrtnom biću.
Moramo dakle ostati pri prijedlogu g. Neckera.
No, da li mi imamo vremena i da ga ispitujemo; da njegove osnove proučavamo; da njegove cifre provjeravamo? Ne, ne, ne, i po tisuću puta ne! Beznačajna pitanja, slučajne primjedbe neiskrena cjepidlačenja — eto to je sve, što u ovome trenutku leži u našoj moći. I što ćemo postići tim suvišnim razgovorima? Ispustit ćemo odsudan trenutak, i to samo zato, da bismo svoju ambiciju razvijali, tražeći da ma što izmijenimo u jednoj cjelini koju mi nismo čak dovoljno ni shvatili, a uza to još svojim indiskretnim sudjelovanjem, umanjit ćemo utjecaj jednoga ministra, kojega financijski kredit jest i mora biti veći od našeg.
Tu doista, gospodo, ne bi bilo sa naše strane ni mudrosti ni uviđavnosti, a da li bi bar bilo dobre volje?
O, da, naše izjave, čak da su one bile i manje svečane, nisu jamčile poštovanje javnoga mnijenja i naše užasavanje pred strasnom riječju: bankrot, — ja bih se još i upustio u ispitivanje onih, možda tajnih pobuda, — koje mi na žalost ignoriramo — a koje nas tako nerazborito nagone na oklijevanje, u trenutku kad treba da damo pun doprinos jedinoj našoj dužnosti, neefikasnoj ako ne bi bila ispunjena hitno i s puno iskrenosti. Onima koji su skloni, u ovome teškome trenutku da izbjegnu svoje javne obveze iz straha od pretjeranih žrtava i užasavanja od poreza, ja bih rekao: pa što je bankrot, ako nije jedan od najsurovijih, najnepravednijih, najnejednakijih i najrazornijih poreza? Prijatelji, čujte jednu riječ, samo jednu riječ.
Dva vijeka krvološtva i razbojništva iskopali su provaliju, u koju tek što se nije i samo kraljevstvo survalo. Tu strahovitu provaliju valja premostiti. Evo vam popisa francuskih posjednika. Izaberite najbogatije među njima, da bi se što manje građana žrtvovalo.
Ali izaberite!
Jer, bolje je da se žrtvuje jedan mali dio da bi se spasio cijeli narod. Znajte, ovih dvije tisuće plemića imaju čime da popune deficit. Povratite red u naše financije za mir i blagostanje u kraljevstvu. Uništite, pobijte bez sažaljenja ove žalosne žrtve. Bacite ih u provaliju i ona će se tako premostiti! Vi se stresate od užasa? Da, čudne nedosljednosti i malodušnosti! A zar ne vidite da ćete se sto puta većim sramom okaljati ako prihvatite bankrot ili, što je još sramnije, ako ga i ne prihvatite, ali ga učinite neizbježnim te ponesete sraman žig jednog zločina i — što je još neshvatljivije — dobrovoljnog zločina. Ili vi možda vjerujete, kad ne platite dug da samim time i ne dugujete? Zar vi vjerujete da će vas ostaviti da mnogo uživate u svome zločinu tisuće, milijuni onih koji će u toj strašnoj eksploziji i njenim posljedicama izgubiti sve ono što bijaše njihova utjeha, što bijaše njihovo jedino sredstvo za život? Stoički mislioci nad bezbroj teških nedaća što će ih katastrofa, koja nam predstoji, sručiti na Francusku; ledeni sebičnjaci, koji mislite da će i ovi trzaji očaja i bijede proći kao i toliko drugih — i možda u toliko ostaviti da mirno sladite svoje zalogaje, koje, ni po količini, ni po raskoši, niste htjeli smanjiti? Ne! Vi ćete propasti u općem požaru, koji ne oklijevate zapaliti, a gubitak vašihčasti neće, spasiti ni jedno od vaših zadovoljstava!
Eto kamo srljamo! Govori se jednako o nekom rodoljublju, o rodoljubivome raspoloženju i jednako se poziva na to rodoljublje. Ne oskvrnjujte riječi: otadžbina i rodoljublje! Velikodušni je to napor dati jedan dio za spas cijeloga imetka. To je tako jednostavna računica i onaj koji se koleba i oklijeva, ako i izbjegne gađenje neće izbjeći preziranje, koje će mu njegova glupost nametnuti. Da, da, gospodo, ovo što vam govorim najobičnija je razboritost i najprostija mudrost; to je vaš najneposredniji interes. Ne velim, kao što bih to ranije rekao: Ma kakva prava imate vi na slobodu i čime ste kadri sačuvati je i osigurati, kad već na prvom koraku vi nadmašujete bestidnost najnevaljalije vlade, time što nemarnošću vašom prema općoj brizi, ne dajete nikakvoga jamstva za održanje ustava? Ne kažem vam to, ali vam velim da ćete svi biti pretrpani ruševinama, jer vi ste prvi od kojih se traži požrtvovanje!
Glasujte, dakle, za ovaj izvanredni pomoćni porez i to će biti dovoljno! Glasujte, jer ako sumnjate u predložene mjere, ne sumnjajte u potrebu i nemoć našu da je i drugim kojim načinom zadovoljimo. Glasujte, jer javni poslovi ne trpe nikakva odlaganja; jer našu točnost traže naše obveze. Ne tražite vremena, jer nevolja ne trpi odlaganje. O, gospodo, zbog jedne neozbiljne rezolucije u Palais-Royalu, zbog jedne smiješne uzbune, koja je jedino mogla imati važnost u bolesnim maštama ili perverznim namjerama nekolicine ljudi zlih namjera — pale su one riječi: Katilina je pred vratima Rima, a mi još zasjedamo!, a niti je bilo Katiline, ni opasnosti, ni Rima. Ali danas, danas je pred nama bankrot i on prijeti da poždere vas, vašu imovinu, vašu čast, sve vaše, a vi, zaboga — još zasjedate!
dobro je govorio stari merkantilist marabeau, ali nije mi drag. previše mu spuštena ramena. osim toga, ne vjerujem demokraciji, javnome mnijenju, anarhizmu,već vjerujem u jedinku - pametniju, dalekovidniju i pošteniju od nas većine. dakako, takvi se kroz povijest mogu izbrojiti na prste jedne ruke. sabor je samo promućurna promocija nečijih ambicija, nečije genijalnosti i svačije želje za saborskom mirovinom. što da se radi ? nedjeljom.
Kad bismo znali sve ono o čemu pričamo, javno ili tajno, siguran sam da bismo znatno manje pričali. Jer pričanje ili pisanje čine riječi koje, nažalost, često krivo upotrebljavamo. To se događa svima, pa i najvećim stručnjacima. Kao što se to dogodilo i nesumnjivom jezičnom znalcu Vladimiru Aniću.
Naravno, Tomislavu Ladanu taj hop prije skoka nije izmakao, pa se uvaženi profesor našao u Ladanovoj priči o riječi Tàjkun. I to kao pekar koji je prije ispekao nego što je zamijesio, to jest – rekao.
Najnovija Ladanova knjiga Život riječi, o kojoj sam već pisao na ovome mjestu, donosi 2000 briljantno napisanih priča o 2000 junaka, to jest riječi.
Priču o riječi Tàjkun donosim na ovome mjestu upravo iz Ladanove knjige i to dobrotom izdavača NOVELA MEDIA d. o. o.
Evo te priče o običnoj riječi koja obuhvaća i našijence koji su se obogatili kao stari Glembay; koje često nazivamo skorojevićima; kojih se ne dotikavle, ni u kojem pogledu, današnja opća recesija. U kojoj ćemo, recesiji = ekonomskoj stagnaciji, svi, po ne znam koji put, vraćati dugove pojedinaca, to jest dugove onih koji nisu znali upravljati povjerenom im lovom. A lovu smo im povjerili glasujući i za to da nam, primjerice, ministar financija bude Ivan Šuker i drugi maheri bez pokrića. Kao što smo prije glasovali da nam potpredsjednik Vlade bude Borislav Škegro, poznat i kao šarmantni plesač trbušnih plesova u zavodljivim tangicama.
Tomislav Ladan
Tàjkun
Kaže se kako se ljudi obogaćuju na najrazličitije načine. I što su ti načini nevjerojatniji, to je bogatstvo veće. A da bi se moglo vjerovati čak i u vjerojatne stvari, potrebna je nekakva vjera. Za ono što je nevjerojatno potrebna je još veća vjera, a uz to i - poprilična mašta. Prosječan nevjernik teško shvaća i prihvaća kad netko vrlo brzo stekne veoma velik imetak. I zato čovjek treba biti barem donekle vjerničke, povjerljive, uvjerljive, a po potrebi i lakovjerne duše. Tako, na primjer, i zaprisegnuto sumnjalo moralo bi dopustiti mogućnost da na zemlju s neba padne kakav meteor. Isto tako i da takva padalina pogodi nekoga u glavu, dok drugoga promaši. Nakon toga potreban je tek dodatak lakovjernosti pa da dotičnu nebesninu zamislimo od čistoga zlata. I eto prihvatljiva uzroka i poveliku bogatstvo. Zatim, dalje, zašto odabrani obogaćenik ne bi mogao odjednom otkriti na svojem brzinski stečenom zemljištu i klasičan ćup prepun starinskih dragocjenosti. Ili još bolje, zašto ne bi odjednom došao do ključa koji su mu ostavili plemićki predci - dok on sam nije nikad ni slutio da je plemić – za kovčeg dragulja i zlatnika. Ili opet (nešto malo suvremenije), zašto ne bi isto tako prekonoćno dobio obavijest o oporuci dalekog srodnika – sretniku do tog časa posve nepoznatog – koji mu ostavlja zemljišta, zgrade, novčanice, dionice, i ostale današnje blagoslovine. Unatoč svemu tome, zašto ne bi upravo odjednom do bogatstva došli bilo čovjek, bilo čovječica ili još mlađahno i neuko ljudče. Zar oni ne mogu iznenadno pokazati i novčarske talente za koje nitko nije znao. Ti su darovi učas, u pravi čas mogli izbiti na površinu, te se ljubljeni odvjetak odabrana roda mogao umah obogatiti, ako nikako drukčije, a ono barem po posebnoj milosti.
U povijesti je bilo i drugih načina bogaćenja, svakako vjerojatnijih, ali i okrutnijih. U starini su poglavari za vreću nepoćudnih glava davali glavarinu u obliku vrećice zlata. U ranom srednjovjekovlju barbarske su vođe svoje odane pratitelje nagrađivali posjedima. Svjetovni i duhovni vrhovnici darivali su privržene podložnike darovnicama, povlasticama i nadarbinama. Harambaše slično svojim hajducima i jatacima: komad, komadiće ili tek mrvice up1jačkana plijena.
Istini za volju, oni koji nemaju onima koji odjednom previše imaju još najmanje vjeruju u darovitost bogaćenja. Radije bi povjerovali i u čudesa: od zlatnog meteora do ćupa zlatnika i plemićke oporuke. Tim sumnjičavcima nešto nikako ne ide u glavu. Naime, onaj u kojega nitko nije vidio nikakve nadarenosti i radinosti, kako će odjednom steći toliko smisla za bogaćenje? Zaboravljaju ti nevjernici na tajanstvena svojstva, na svojevrsne nadomjestke za običan poslovni smisao. Dapače, ne moraju ta poželjna svojstva ni potjecati od samoga obogaćenika. Dotična prekonoćna vrhunska vrlina može mu dotjecati od roditelja, srodnika, zemljaka i sumišljenika, na koje se iznenadno izlila milosrdna kiša obilja. I komu da onda ti usrećenici daju šakom i kapom ako ne kao svoji svojima. A moglo je jednostavno doći i do obične pretvorbe, koja je našim suvremenicima ipak bjelodanija negoli istoznačnica metamorfoza Ovidijevim Rimljanima.
Možda današnji čovjek nema negdašnje nedužnosti. Možda boluje od nedostatka vjere u čudesa. I čim je posrijedi brzopotezno bogaćenje, takav nikako ne vjeruje u časno podrijetlo sretnog slučaja. A ne treba ni govoriti o onim ćudorednim čistuncima koji ne žele ni čuti o nekoj posebnoj milosti bogaćenja za iznimne izabranike. Takvima tu nešto uglavnom – smrdi. Eto, dokle je dogurao svijet koji je bez prostrane vjere i obilate mašte. Ne vjeruje se u čudesa, a one ipak postoje, upravo kao preobrazbe i pretvorbe, koje i nisu ništa manje čudesne. A ako je već tako, zašto se ne bi i pokoji našinac manje-više „otajkunio“, pa i na jedan od mogućih nevjerojatnih načina. I tako dolazimo do nove učestalice tàjkun. Zapravo, da nije zagonetne riječi pretvorbe (ili preobrazbe ili metamorfoza), naši bi zavidljivci u cijelosti mogli sumnjati u nove bogatune i tajfunske tajkune, to jest u one što se obogatiše brzinom olujnog vjetra.
Većina naših rječnika ne bilježi tu riječ. Iznimka je Rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića (ali tek u trećem izdanju 1998.), gdje stoji ovakva odredba:
> „tàjkun (m i ž spol)... pejor. financijski moćnik koji se obogatio naglo bez novca i rada; novopečeni bogataš".
Rečeno dijelom i stoji. A za početak samo bih dodao kako ne bi trebalo muški oblik nametati i sveukupnome ženstvu, tim prije što je oblik tajkùnica posve primjeren, jer zašto bismo ženskinju odricali slična svojstva iznenadne milosti pri stjecanju i umnožbi bogatstva.
Engleski oblik tycoon svakako je tuđica u engleskom ili američkom jeziku. U japanskom je taikun, ali je tu posuđenica iz pekinškog kineskog, u kojem je složenica od ta (velik) i chün/kiun (knez, knežević, kraljević, vladar). Izvorno je, među zapadnjacima ili europejcima, ta riječ označivala naslov japanskog šoguna (u japanskom: vojskovođa, vrhovni zapovjednik carske vojske). Zatim slijedi značenje: važna ili istaknuta osoba u poslovnom svijetu i politici te velik općenito, pa je dotična riječ bile nadimak i nikomu manjem u Americi nego Abrahamu Lincolnu (!). Engleski ima još dva zanimljiva oblika tycooness (tajkunica) i tycoonism (tajkunizam, to jest „sustav svjetovne vladavine tajkuna“), što je dobro imati na umu i za domaće prigode. U angloameričkoj uporabi riječ je poznata već od polovice 19. st. Kod nas se počela udomaćivati tek u posljednjih nekoliko godina, što možda i nije neka velika razlika, ali je dostatno znakovita.
Sve u svemu, suvremeno značenje riječi tycoon u engleskom svodi se na dvoje: poslovni čovjek iznimna bogatstva, moći i utjecaja; umješan i moćan politički vođa. A u nas se možda sve više stapaju oba značenja, jer prvi mogu lako postati drugi i drugi prvi, pa bi se razlika teško onda otkrivala ili je jednostavno ne bi ni bilo. Uostalom, ista riječ u starom kineskom značila je i veliki knez ili car, a golemo (pogotovu pregolemo) bogatstvo već je po sebi politička moć-nadmoć-premoć i prevlast. Nijemcima je ta riječ Grosskapitalist ili Bonze – budistički svećenik – prema japanskom bonso, ali i oholi utjecajni dostojanstvenik bilo koje vrste, što se osobito odnosi na stranačke djelatnike koje nisu ni najmanje školovani ni dostojni položaja na koje su postavljeni, kako to kaže njemačka definicija.
Naravno, i njemački poznaje oblik Tycoon u značenju moćan i utjecajan poslovni čovjek, a i samovoljan Parteiführer ili stranački vođa.
A ustreba li komu hrvatska zamjenbenica za pohrvaćenicu tajkun, na raspolaganju je više inačica, pa se može birati već prema raspoloženju i značenju: bogataš, bogatun, gavan, moćnik, velmoža, velikaš.
Budući da ovih dana, osim redovnih poslova, sređujem i svoju fototeku, naiđoh na jednu zanimljivu fotku iz vojnih mi dana. Našao sam se na proslavi obljetnice Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Bilo je to svakako prije deset godina, sudeći po kosi na glavi.
Dakle, našao sam se u Zemuniku kraj Zadra. Momci iz zrakoplovstva izložili su borbene letjelice i pokraj njih smrtonosno oružje za te letjelice, pa tako i ove rakete. Ne znam kakve su to rakete, uopće se ne razumijem u oružja, ali su mi se tada učinile kao nebeska konjica, kao mlade ždrjebice, pa sam poželio jednu uzjahati.
Na jahanje sam pozvao svoga gosta na svečanosti, punašnoga hrvatskoga pisca. Ali njemu se pjesničko dupe smrzlo od mogućih posljedica. Stajao je s druge strane fotića, plašeći se da stvar ne eksplodira i ja doista ne odletim u zrak. A da je stvar eksplodirala (što je nemoguće) i on bi poletio zajedno sa mnom i svima onima koji su našli unutar promjera od pedesetak metara.
Kad je Barba, brigadir hrvatske vojske, vidio da sam jašem, pridružio mi se, rekavši da je lakše jahati u paru nego sam.
I tako je nastala ova fotka dvojice ostarjelih jahača mladih raketa-ždrjebica.
Jučer sam s prijateljem iz djetinjstva, Fikretom Seferovićem, proveo vrlo ugodan dan u rodnoj mi Bosanskoj Dubici.
Sa sobom sam ponio sva svojasjećanja, pa je Bosanska Dubica bila prepuna svih onih ljudi i uspomena koje redovito nosim u svome srcu.
Neki iz tih uspomena, kao Ćetavin sin, Enisa i Uzeir, Rajko Krneta, Staniša Dragaš, Sreto, Miro Tadić… obradovali su se što nas vide žive i relativno zdrave, dok one druge nisam ni vidio jer ih nemam nigdje u sebi, nisu dio moga tihog i radosnog života.
No, ne bih sad o tome.
Kad sam obašao sva mjesta dječjih i mladenačkih snova, ko nekad/ ko nekad, otišao sam se okupati u Uni nadošloj od silnih kiša i ne baš posebno bistroj, tamo kod Ivina mosta na Brljavci.
I koračajući dugom i ravnom cestom, ugledah u novouređenoj kući, jednoga od starih Dubičanaca u Hrvatskoj Dubici, nesvakidašnji prizor: u dvorištu, umjesto psa, kuću je čuvala – srna.
Gazda još nije izradio natpis – PAZI, OŠTRA SRNA!, ali ne sumnjam da ću tu idući put pročitati baš takav oštro/upozoravajući natpis.
Srna je još klinka, nije naučila lajati, ali me pažljivo motrila. Da kojim slučajem ne uđem u dvorište.
A da sam ušao u dvorište, nisam ni trenutak dvojio, srna bi skočila na mene i svega me izgrizla.
Zato sam, oprezan i strašljiv kakav već jesam, taj nesvakidašnji prizor ovjekovječio sa sigurne udaljenosti.
Ne mogu vam objasniti koliko mi Ladan nedostaje. Gdjekad se mučim s ponekim riječima, a više ga ne mogu nazvati u pola noći i upitati što mi to i odakle dolazi i koje je pravo značenje onoga što mi dolazi kao nova stara riječ koju nisam znao.
Zato sam oduševljen pozivom da dođem u Leks na promociju nove stare Ladanove knjige Život riječi. Kad kažem nova-stara, onda mislim na njegovu već davnu knjigu.
Međutim ovo dopunjeno izdanje, obogaćeno novim Ladanovin tekstovima, izraslo je u knjižurinu od koje se ne odvajam otkad sam je dobio u ruke.
Knjigu je izdalo NOVELA MEDIA d.o.o. Meni tih gotovo 1300 stranica Ladanovih jezičnih bravura, znanja, neočekivanih jezičnih rješenja, tumačenja, dosjetljivosti, humora, ironije… ma svega!... znače pravi odmor. Dugi odmor, jer trebat će mi barem dvije godine da sve to svladam u granicama svojih zanemarivih mogućnosti.
Naravno da sam na promociji očekivao neke uglednike kojih nije bilo, recimo predsjednike Države, Vlade, Sabora, Matice hrvatske itd.
Nije ih bilo.
I bez njih je dvorana Leksa bila prepuna štovatelja Ladanova blaga, što je vidljivo i na ovim fotkama.
Nema tome godinu dana kako je umro, a evo njegove nove knjige. Znam da je Ladan bio vrlo radišan i da će se tijekom idućih godina pojavljivati njegove nove knjige za koje nismo znali.
Kad je riječ o Životu riječi, o knjizi je znalački govorio akademik Augustin Kovačec. Inače ne volim govorancije o knjigama, osobito ne volim govorancije urednika, ali Kovačec je drugi tip urednika. Učinilo mi se da, zapravo, počeo živjeti Život riječi, da se uvukao unutar korica i neda mu se van. Pustite me, ovdje je baš fino, toplo i rječito…, kao da ga čujem kako govori. Zato mi se njegov govor o knjizi činio iznimno kratkim. Sjedio sam u tišini Ladanovih sjena, u društvu prijatelja Branka Vujanovića, odmah iza lijepe Ladanove obitelji i ljuljao se u Kovačecovim ugodnim rečenicama, a kad ste u takvoj ljuljaljci vrijeme doista brzo prolazi. Gotovo mi je bilo žao što je akademik završio s uljuljkivanjem u Ladanove riječi.
Ali, opet, kad je progovorio Vlaho Bogišić, nasljednik Ladanov u fotelji glavnog/glavnog šefa Leksa, prisjetio sam se prošlih Ladanovih promocija. Naravno da Vlaho nije mogao nadomjestiti Ladana, ali doista je briljirao neobičnim slikama, nadahnutim prisjećajima, lakim i sentimentalnim uspomenama, neočekivanim usporedbama, jasnim parabolama, radosnim doživljajima, upornim čitanjima i mudrim dočitavanjima.
Uspješnoj promociji svoj su obol dali i Diana Matulić, izvršna urednica, i Bruno Kragić, ravnatelj Leksa.
Dakako, ne smijem zaboraviti ni vlasnika izdavačke kuće, Stjepana Andrašića, koji je doista imao toliko poslovne mudrosti da tiska Etymologicom i Život riječi, dvije teško nadmašive Ladanove knjige, zapravo zbirke pripovjedaka o riječima.
Jer onako kako Ladan piše o riječima zapravo je poetska proza. Što je prepoznao izdavač i skromno se povukao u korice tih dviju knjiga, sa zadovoljnim osmijehom na licu.
Pa, mili moji splitski, baranjski i uopće mojblogovski prijatelji ne oklijevajte, nego pravo u knjižaru. Obje su knjige zapravo otvoren trezor s neprocjenjivim blagom.
Nadam se da se gospodin Andrašić neće ljutiti na mene što ću vas na ovome mjestu počastiti Ladanovim palačinkama. I što ću još gdjekad zagrabiti u ovaj otključani trezor i počastiti vas nekim drugim jezičnim blagom Čarobnjaka Riječi, nikad življeg Tomislava Ladana.
Palačinka
Ova je riječ mogla nama doći posredstvom mađarskoga: palacsinta.
Prema Skoku, riječ je srodna i hrvatskoj riječi ploča.
Inače je hrvatsko ime za tu slasticu - prevrta. Engleski je pan-cakes, a francuski crepe suzette. Ista se riječ nalazi u bugarskom i u ukrajinskom (palačinki, palačinta). Dalje, njemački je Palatschinken, vjerojatno prema mađarskome palacsinta, što je svakako u svezi s rumunjskim plăcintă (u značenju: flat cake, plosnati, valjani kolač).
U rumunjski je riječ mogla doći iz latinskoga legionarskoga i pekarskoga govora - latinski placenta, a prema grčkoj riječi pláx-plakós (ploča, ravnina).
Inače, latinski placenta znači prvotno posteljica ili plodva, ali i kolač, što znači i u grčkome plakous (plakús, kolač).
U kuharskome latinskome rječniku placenta je vrsta spljoštenog kolača, koji se sa sirom zvao placenta caseata, a preliven medom placenta mellita. Mogle su dakle biti slatke i slane palačinke, upravo kao i danas. Štoviše, vojničarski latinski je imao i izraz placentini milites, podrugljiv izričaj koji njemački komentatori prevode kao Kuchenberger, nešto kao „kolačari-prašinari“ ili bošnjački „planinari-pitari“, zapravo prema njemačkoj rugalici za neprave soldate Kuchenbäcker-Kuchenberger.
Postoji i tumačenje da je nazivak postao otuda što su rimski legionari nosili vrećicu s tijestom od kojega bi pravili palačinke kad bi došli do ognja ili čak na jakome suncu.
U svakome slučaju, kad su pitali što bi mogao biti znak srednjoeuropskog zajedništva, netko je duhovito odgovorio – palačinke, jer je to jelo od Grka došlo Rimljanima, od njih Rumunjima i Mađarima, te zatim Slavenima i Germanima, što je nedvojbeno vrlo ukusna i korisna poveznica i kulturna tekovina od Atene preko Zagreba sve do Beča.
