JUTARNJI MIRIS

Doista volim sve ono što je lijepo, premda držim da u Svemiru nema ružnoće osim onih ružnoća koje nosimo u sebi.

Eto, recimo naš dnevnik Jutarnji list.

Listao sam komplete Jutarnjeg lista u Sveučilišnoj. I to u doba kad današnji Jutarnji nije bio ni u mislima začet.

Jedan od naših najboljih romana, Kiklop Ranka Marinkovića, počinje Njutanjim, zapravo Jutarnjim. Ulični prodavač novina imao je govornu manu koju je pisac uočio i iskoristio.

Jutarnji redovno listam u kahvani Kod strica Interneta, uglavnom rano ujutro.

Redovno pratim izvrsne i duhovite priče Ante Tomića; često se zadržim na kolumnama ili polemikama Miljenka Jergovićeva; uživam u umijeću i znanju, kad je riječ o znanosti, koje u tekstovima iskazuje Tanja Rudež; nije mi stran ni Branimir Pofuk, dapače; odavno simpatiziram i često me ugodno iznenadi i Željko Ivanjek…

U svojim šetnjama često susrećem rascvjetani Jutarnji list. Na Bundeku, uza samu cestu na južnoj strani, u zelenilu travnjaka, pogled mi se odavno uvijek zaustavlja na cvjetnom aranžmanu – Jutarnji list.

Od ranog proljeća, do kasne jeseni Jutarnji list cvjeta i miriše na Bundeku.

Kad bih bio gazda tog dnevnika zahtijevao bih od likovnoga urednika da mi naslovnicu kreira upravo iz ovakvog cvjetnog aranžmana. Bile bi to prve novine na svijetu koje su ispisane mirisnim cvijećem.

Štoviše, sličan bih aranžman posadio na Jarunu, kod Kazališta, u Maksimiru i sličnim mjestima. Čak bih na glavnom Trgu organizirao sličan cvjetnjak.

Da barem na trenutak uživamo u cvjetnoj dosjetljivosti, pokraj crnila i sivila koje nas svakodnevno okrutno okružuje, moj Nino Paviću…

, 29. lipanj 2009 0:35:28 | link | komentiraj (2)

KAKO SU SE KURVALI NAŠI STARI

Manje ili više povijest je doista učiteljica života koju nitko ne sluša, jer se dade tumačiti kako kome padne napamet.

Zato ne volim političku i religijsku povijest. Ne bavi se činjenicama, nego uglavnom navijačkim pisanjem, često neutemeljenim. Nego onako, ofrlje: to je tako i nikako drukčije.

A uglavnom nije tako.

Volim tihu i mirnu povijest koja bi me uvjerljivo odvela u život prije mene. Recimo u neko mjesto koje dobro poznajem.

Dvije su mi bivše žene Varaždinke, dosta sam se u životu bavio Varaždinom, pa mogu reći da prilično poznajem taj grad i njegovu frišku baroknu povijest. Međutim, volim zaviriti i u teme koje nisu od takozvanog historijskog ili pak baroknog značaja. Zato često listam po različitim knjigama (ne gledam TV) i uživam u tekstovima sjajnih povjesničara. Kakav je, recimo i Neven Budak. Nevena poznajem još kao dječaka, budući da je sin izvrsnog hrvatskoga pisca Pere Budaka. A Pero Budak je jedno od najljepših sjećanja u mome životu. Pa samo možete zamisliti moje oduševljenje Nevenom.

I tako vam ja nedavno listam časopisom Radovi iz 1988. godine, broj 21, i tamo, na stranicama 121 – 128, naletim na izuzetno zanimljiv istraživački rad rečenog Nevena. Autor, dakle Budak, navodi primjere iz seksualnog života Varaždinaca u 16. stoljeću. Naravno, odmah sam taj Budakov rad pročitao i skenirao. Poslije smo se sreli u tramvaju i razgovarali o svemu, pa i tom uratku. Nasmijao se kad je skužio moje oduševljenje tim tekstom, pa mi je dopustio da ga ovdje, ako baš želim, objavim u cijelosti.

Da bih priču približio ovome formatu, Budakove sam fusnote kurzivirao i stavio u zagrade. Molim vas, čitajte pažljivo i strpljivo, jer se na brzinu ni djeca ne prave. Ako ništa, vidjet ćete način pisanja ondašnjih pisara. Naravno, tada nije važio ovaj pravopis, pa su se momci snalazili kako su znali i umjeli.

Osim toga, naučit ćete neke nove pridjeve, imenice i glagole. Primjerice, što znači riječ lotruala ili pak Muet i Ding.

Ako vam je tekst predug (a jest za blogovske pojmove), onda stvar kopirajte i polako uživajte u čitanju Budakova uratka. Dobru zabavu.

U SUKOBU S JAVNIM MORALOM

Primjeri iz seksualnog života Varaždinaca u 16. stoljeću

Varaždinski gradski zapisnici za godinu 1588. sačuvali su bilješku o parnici protiv građanina Ivana Kurena, što nas izravno uvodi u malo poznati svijet najintimnijeg života onovremenog Varaždina. Premda za sjevernu Hrvatsku sličnih podataka gotovo i nema, vjerujem da se zbivanja i odnosi u kojima su se našli sudionici parnice mogu uzeti kao primjer ponašanja ne samo na području širem od Varaždina nego i dublje u prošlosti. (Historijski arhiv u Varaždinu (HAV), Gradsko poglavarstvo Varaždina (GPV), Zapisnici za 1587.-1589. (dalje: Zapisnici I). U arhivu se čuva prijepis, pripremljen za tisak, što su ga priredili A. Wissert i I. Kolander (v: A. Wissert, Arhiv grada Varaždina, Arhivist I, sv. 2, 1951., 52-57). Navodi iz zapisnika citiraju se na ovomu mjestu prema prijepisu.)

Razni oblici devijantnog seksualnog ponašanja ili suprotstavljanja moralnim normama vremena nisu nam, naravno, zanimljivi sami po sebi, već kao ilustracija prepreka i teškoća s kojima su se suočavali ljudi živeći pod restriktivnim bračnim pravom. (O obitelji općenito vidi David Herlihy, Medieval Households (citat prema talijanskom prijevodu: La famiglia nel Medioevo. Editori Laterza 198), a o braku Georges Duby, Vitez, žena i svećenik, Split 1987.) Na žalost, naša je znanost tek zakoračila u istraživanje obiteljskih struktura, toliko važnih za shvaćanje ne samo demografskih kretanja nego i cjelokupnog života neke epohe. (O važnosti ovog aspekta historije, kao i o najnovijim stremljenjima u njegovu proučavanju, vidi: Michael Mitterauer, Komplexe Familienformen in sozialhistorischer Sicht, Ethnologic europea XII, 1981, 1.)

Ivan Kuren se našao pred sudom zato što je došao u sukob s društveno određenim načinom zadovoljavanja seksualnih potreba. Iz istog će se razloga s pravdom sukobiti još dva čovjeka, na posredan ili neposredan način povezana s ovom parnicom: bili su to Ivanov prokurator Stjepan Silić i gradski sudac Blaž Škrinjarić, poznat kao jedan od prvih kajkavskih pisaca. (Biografiju Blaža Škrinjarića, zajedno s tekstom parnice vođene protiv njega, donosi Olga Šojat u knjizi Hrvatski kajkayski pisci I, (Pet stoljeća hrvatske književnosti 15/I), Zagreb 1977, 151-176. F. Fancev je bio mišljenja da se Škrinjarić rodio dvadesetih godina, što znači da bi u vrijeme kad se protiv njega, vodila parnica (1588.) imao barem šezdeset. Vjerojatno je bliže istini nego O. Šojat, koja smatra da je bio mlađi od Vrameca rođenog 1538, jer je oko 1552. već bio učitelj; u mjestu Aszalo u Boršodskoj županiji, Zapisnici I. 264. Može se, također, zaključiti da je bio rodom iz Međimurja, jer je vjerodostojnost njegove zakletve po­tvrdilo 18 kmetova iz Zaladske županije i špan iz mjesta Bistrice, Zapisnici I, 490) Njihove sudbine dočaravaju frustracije kojima su bili izloženi stanovnici jednog ekonomski razvijenog, ali ipak malog grada, u kojemu je protestantizam uhvatio korijene, s tim da zasade novoga morala možemo tek naslućivati. (Protestantizam je sigurno utjecao na moralne norme u gradu, ali je pitanje koliko je mijenjao odnos prema braku i spolnosti. O tome da na primjer različiti običaji kršćanstva nisu utjecali na veliki broj vanbračne djece što se rađao posvuda po Europi, vidi: M. Mitterauer, Illegitimität in Europa. Historische Bedingungen in Familienverfassung. Wertsystem und Arbeitsorganisation u: Geschlechtsreife und Legitimation zur Zeugung, München-Freiburg. Verlag Karl Alber 1984, 574-575.)

Optužba je protiv Kurena glasila da „prefatus in causam aittractus cum quadam Ztrelchychna, uxorem legitimam habens, scortaretur“. (I. Belostenec u svom rječniku donosi tumačenje: scortatio, ionis f. = kurvarenje: scortator, oris m. = kurviš; Belostenec. Gazophylacium I, fototipsko izdanje. Zagreb 1972, 1094.) Pored zakonite žene imao je, dakle, i ljubavnicu, a počinjeni je grijeh bilo naročito, velik stoga što je oboje ustrajalo u njemu, iako je Kuren već platio kaznu kad je otkriveno da je Strelčićki oduzeo djevičanstvo (Stjepan Silić, Kurenov prokurator, tvrdio je „quod nequamquam cum ipsa Ztrelcheychna post primum lapsum et poenam persolutam rem scorti habuisset“). Prokuratorov protest nije imao uspjeha, jer su svjedoci teško teretili okrivljenoga: Elizabeta, žena Nikole kovača, izjavila je „daye ona od te Ztrelchycze zlisala, daye goworila, da nigdar nye znykim prebivala, ny lotruala, (Lotruala = raskalašeno živjela), nego zamym Iwanom Kwrenom, koterye ny dewzthwo wzel y da hoche nyegowe sene zmerthy chakaty, zakayeye obliubil, dayo hoche za zwoyo seno wzethy ...«“ (Zapisnici I, 490-491) Rekla je i da joj je djevojka pričala kako je pet noći odlazila k njemu „i bila ye sny, na poyathe y pod nyegoim kedmenom (Kedmen = krznom podstavljen kaput), zpala y dagaye sena tada bila zgresila (Zgrešiti = opaziti da nekoga ili nečega nema), zwechumgaye yzkala okolw y nyega mogla nyder nayty, onedwazu bila na poyate y goworylye te Kwren, daye hoche glawo razechi te nye dalamw ta Ztrelchna y teye rechy zama Ztrelchya goworila y temze hwalyla.“

Osim smiješne situacije u kojoj žena sa svijećom u ruci traži muža koji se s ljubavnicom skriva pod krznenim kaputom, ova nam izjava otkriva važan segment slobode seksualnog ponašanja – smrt. Prvo djevojka izjavljuje kako čeka smrt svoje suparnice, jer joj je njen ljubavnik obećao da će je uzeti za ženu, a potom i sam Kuren prijeti da će ženi rasjeći glavu. Norme bračnog života strogo su sputavale izvanbračne seksualne slobode, za razliku od mediteranskih gradova, u kojima je priležništvo u toku čitavog srednjovjekovlja bilo uobičajena pojava (Jacques Heers, Le clan familial au Moyen Age; citat prema talijanskom prijevodu: Il clan familiare nel Medioevo, Napoli 1976., 98-100.). Stoga je jedini put do slobode bila smrt bračnog partnera. Kako je žena bila obično mlađa od muža (za sjevernu Hrvatska doduše nemamo podataka, ali se smijemo pozvati na komparacije s ostalim europskim zemljama, a tako i Dalmacijom), bilo je prirodno da se u glavi nezadovoljnog sup­ruga javi pomisao na ubojstvo. Ne znamo kako se često ona i ostvarivala, ali da je od društva shvaćana ozbiljno, vidi se i po kazni predviđenoj za preljub. Kurenu je prijetilo da „una cum prefata Ztrelchychna poenam scirti lust, ita videlicet hicce virgis veluti scortatores per preconem ciuitatis pellentur“, te da mu bude odrubljena glava (Zapisnici I, 492-493.).

U riječima mlade žene uočavamo još nešto zanimljivo: ona ne želi ostaviti svoga ljubavnika, jer joj je obećao da će je uzeti za ženu. Svakako je morala biti svjesna opasnosti da zatrudni i rodi vanbračno dijete, što bi joj, očekivali bismo, otežalo život. Na ovome mjestu, međutim, moramo pomisliti na jednu drugu mogućnost. Varaždin se pokazao vrlo prijemčivim za ideje protestantizma, premda nam u cijelosti taj problem još nije poznat. (Josip Adamček, Reformacija u hrvatskim zemljama, Susreti na dragom kamenu 1985, 68-69. Vjerojatno je posljedica sukoba katolika i protestanata u gradu, i protjerivanje varaždinskog župnika Ladislava Kerhenyja 1592.;HAV, GPV, Zapisnici 1592-1602, 29; dalje: Zapisnici II) U zemljama sjeverne Europe, mahom izloženima Luterovu učenju, uspostavljen je drugačiji, liberalniji odnos prema seksualnim kontaktima. Tamo se smatralo da je dovoljno postići usmeni dogovor o braku, bez prave vjeridbe, pa da djeca rođena u takvoj vezi budu smatrana legalnima. U literaturi se navodi primjer jedne žene s Gotlanda, koja je umrla neudana i s troje djece. Dvoje je smatrano nezakonitima, dok je srednji sin ozakonjen samo zato što je njegov otac obećao da će se oženiti njegovom majkom, ali to nikada nije učinio. (Mitterauer; kao u prethodnoj bilješci, 554.) Strelčićka je, tako­der, inzistirala na tome da je Kuren obećao da će je oženiti čim bude slobodan. Ne treba li u tome možda vidjeti izvjesni odraz novoga protestantskog morala, što se nikada nije uspio trajnije učvrstiti?

Izjave drugih svjedokinja kao da potvrđuju ovo mišljenje, jer pokazuju Strelčićkinu riješenost da vezu nastavi, a time i sigurnost što ju je osjećala. Tako je jedna navela da je vidjela djevojku noću sa svijećom u ruci, da ju je upozorila neka se ostavi nečista života, ali je ona odbila, jer je Kurenu dala djevičanstvo i poštenje. Rekla je i „da akoyo kakogode bodo kastigali, ona neche od toga warase nykamo, poythy“. (Zapisnici I, 490-491)

Čak i pod prijetnjom kazne odlučila je ostati u gradu i eventualnim vjenčanjem spasiti svoje nepromišljeno izgubljeno poštenje. Brak je, kao jedina ispravna norma, funkcionirao u svačijoj svijesti.

Noćne šetnje sa svijećom u ruci nisu bile jedino što su sugrađani vidjeli od ove veze. Na sudu se mogao čuti i opis jedne burne epizode što je valjda i dovela do parnice. Svjedokinja je pričala „daye bila Kwrenowa sena pry nye znehe hisi y ondeye yedno drwgo govorila y bilaye onde orysla ta Ztrelchya. Videusiyo ta Kwrenowa sena jednoch i drwgoch plwno y reche ta Ztrelchya, kwrwa ztara tely name plwnes y podpassy jeden kamen y pothlam drogh hoteseyo byty natoliko, da whiso ta Kwrenowa sena wzkocky te resen (Resen = ražanj) popade, a ta Ztrelcha Emryha kowacha hiso poide i odonod rasen donese te w dweri zrazno malo ne prebode teyo yod ... kwrwa ztara, lepsa szem owde nego ty wlycze ...“ (Zapisnici I, 491)

Epilog dugotrajne Kurenove afere i dvoboja s ražnjevima odigrao se u crkvi gdje je Kuren prisegao da mu Strelča nije ljubavnica, čime je sa sebe sprao krivicu. Zapisnici nam nisu sačuvali obavijesti o daljoj sudbini nesretne djevojke pa ne znamo je li time i ona oslobođena. Ne zna se niti da li je dočekala ispunjenje svojih želja.

Olakotna joj je okolnost bila to da nije ostala u drugom stanju, jer su vanbračna djeca bila veliko opterećenje za majke. (R. Spree upozorava na nejednakost vanbračne djece pred smrću, jer je njihova smrtnost bila mnogo veća od mortaliteta legitimne djece. Vidi: Spree, Ungleichheit vor Krankheit and Tod, Göttingen 1981, 60) One su često, bilo iz moralnih, bilo iz materijalnih razloga, bile prinuđene takvu djecu ubiti ili ostaviti. (Zapisnici II, 50, godine 1592. sačuvali su bilješku o procesu protiv majke koja je ubila svoje dijete.) Najdramatičniji primjer jedne takve sudbine pruža nam proces protiv gradskog suca Blaža Škrinjarića, vođen nekako, u isto vrijeme kad i prethodni. Stoga se u parnici protiv Kurena sudac nije ni spominjao, iako, bi se očekivalo da je on vodi.

Za Škrinjarića je situacija postala neugodna kad je u siječnju 1588. njegova služavka Uršula (Urša) Geljanica rodila vanbračno dijete, pokušala ga zadaviti, te ga ostavila u nekoj bačvi pokriveno slamom. Slučajno nađeno dijete uspjeli su susjedi odnijeti na krštenje, ali je odmah potom umrlo. To je bio svakako dovoljan razlog da se Geljanicu stavi na muke, kako bi priznala čije je dijete, odnosno tko mu je otac, jer ona i nije nijekala majčinstvo. Na mukama je optužila svoga poslodavca Škrinjarića, iako je ranije spominjala nekog vojnika koji ju je silovao u Brodovskom koncu, predgrađu Varaždina gdje je vjerojatno živjela. Optužba je bila teška i ozbiljna, pogotovo jer se radilo o gradskom sucu te je parnicu protiv njega pokrenuo osobno Toma Erdödy. Nemoguće je (zasada) utvrditi, a za ovu priliku nije ni toliko važno, da li su iza svega stajali i neki politički motivi.

U toku postupka Geljanica je, kao u kakvom filmu, iskoristila nepažnju stražara i pobjegla iz zatvora. Istražitelji su optužili Škrinjarića da joj je pomogao kako bi se oslobodio neugodna terećenja. Stoga se sudac sam dao na traženje odbjegle zatvorenice. Ustanovilo, se da se četiri dana krila u Erdödyjevoj štali, u gnoju među svinjama, bez hrane i vode. Iz iskaza zatvorskog stražara možemo zaključiti, u kakvom je stanju bila prije toga: on ju je, naime, morao hraniti, jer nakon mučenja nije mogla podići ruke do usta. Nakon četiri dana, sasvim iznemogla, sakrila se kod neke žene gdje ju je našao Škrinjarić i vratio na sud. Tamo je izjavila ono što je već u zatvoru rekla stražaru, da je dijete nekog mlinara, a da je suca okrivila na mukama, jer nije znala što govori. Mlinar joj je dao žita „y z tem ye prekanil, zakayoye wzegdar obecal da ye hoche duty wrednorti, za chetyry woly“, te „da ye s nym trykrat w meline bila na podw“. (O. Šojat, 162-163.)

Povlačenje njene izjave nije, međutim, pomoglo Škrinjariću, koji je sumnju sa sebe mogao skinuti tek kad se zakleo da je nevin. O ozbiljnosti optužbe napokon govori i sam čin zakletve. Položio ju je pred novim sucem i prisežnicima, sucem, podsucem i prisežnicima Varaždinske županije, činovnikom varaždinske tvrđave i mnogim građanima, a da bi svoju prisegu osnažio, doveo je još devetnaest ljudi, uglavnom kmetova, koji su se zakleli u njegovu korist. Oni, dakako, nisu bili svjedoci koji bi mogli nešto reći u vezi s parnicom, nego su trebali potvrditi vjerodostojnost Škrinjarićeve riječi. U toku parnice bila su ispitana ukupno 43 svjedoka.

Škrinjarića pred istražiteljima i sudom nije mogao spasiti čak ni ugled gradskog suca. Moralne su norme bile iznad pojedinca, bez obzira na njegovo mjesto na ljestvici gradskog društva. Bila je dovoljna izjava žene na mukama pa da se najozbiljnije posumnja na poštovanoga školnika, suca i pisca, štampanje čijeg je pobožnog djela općina tek nešto prije pomogla vlastitim novcem. (Zapisnici I, 11, godina 1587.) Protiv njega pokrenut je ne samo sudski mehanizam grada, nego i čitave županje i samoga bana (što je također zanimljivo, jer je viša instanca za Varaždince bio, zapravo, jedino kralj, odnosno, tavernikalni sud). Literat se u trenutku našao u opasnosti da bude izbačen iz društva u kojemu je do tada imao središnje mjesto. Napokon je ipak, mada se opravdao, izgubio sudačku funkciju, i do kraja života nije bio biran ni na kakvu čast u gradu.

Zanimljivo je da su istražni organi toliko nastojali pronaći oca djeteta, iako su svu krivnju mogli jednostavno prebaciti na majku. Presudno je pri tome valjda bilo da je dijete bilo ubijeno. Da je Urša ostala pri svom iskazu kako ju je silovao neki vojnik na putu kroz grad, istraga bi se obustavila. No, kako je i sama rekla, vjerovala je da joj se ne može ništa dogoditi dok je štiti njen gospodar, sudac. Možda je stoga zaključila da je bolje po nju optuži li njega, jer se u suca građani neće usuditi dirati pa će tako i nju ostaviti na miru. Očito je krivo procijenila odnos snaga javne funkcije i javnog morala.

Žene su se u preljub upuštale iz različitih razloga. Kurenova je ljubavnica svoju vezu zasnivala na emocijama, što zaključujemo po njenoj ustrajnosti da je održi. Geljanica je bila potaknuta drugačijim, očito materijalnim motivima. Mlinar joj je dao žita, a obećao je i drugih nagrada u vrijednosti četiri vola, što je svakako bio veliki iznos.

Geljanica pripada, dakle, onom sloju mladih žena, najčešće služavki, koje poznaju svi evropski gradovi, a koje su zbog materijalne nesigurnosti niska primanja nadopunjavale izvjesnim oblikom polu-legalne prostitucije. (Jacques Rossiaud, La prostituzione nel Medioevo, Laterza 1984.) Iz takvih su se veza nužno rađala vanbračna djeca, što samo po sebi i ne bi bilo sporno u ovom slučaju, da Uršula svoje dijete nije ubila. (O razmjerima rađanja vanbračne djece u dalmatinskim komunama vidi: N. Budak, Struktura i uloga obitelji serva i famula u komunalnim društvima na istočnom Jadranu, Starohrvatska prosvjeta III/14, 353-355.)

Preljubi su bili tek jedan od oblika zabranjenih seksualnih veza. (Još jedan primjer preljuba koji pokazuje da ni stari Varaždinci nisu bili pošteđeni konkurencije latinskih ljubavnika: „Stephanus Cramericz conqueritur contra Iohannem Waingartner, quomodo idem eidem in oculis habuisset dicere, quomodo Italicus Marcus maior hospes esset in domo suo, quam ipse Stephanus et magis haberet agere cum uxore sua, quam ipse. Ex aduerso respondetur, quod ipse Waingartner ad Stephanum dixisset: Tu tenes vnum hominem in domo tua, qui tibi contra fidem et honorem ambulat. Super hoc dixisset Stephanus: Quid dicis, vel dicis, quod Italicus haberet accionem cum vxore mea? Weingartner respondisset: Si suspicaris de aliquo, emendare potes. Cognouerunt domini, quod Wayngartner negans iurabit sola manu coram iudice premissa, que Stephanus non dixisse, liber erit, sin autem, homagio viuo subiacebit.“; Z. Tanodi i A. Wissert, Monumenta historica liberae ac regiae civitatis Varasdini, t, II, Varaždin 1944, 252-253). Frustracije kojima su bili izloženi građani relativno malog grada, u kojemu su se svi dobro poznavali i u kojemu nije bilo javnih kuća (kupališta), a koliko znamo ni javnih žena, dolazile su do izražaja i u neprirodnim oblicima zadovoljavanja seksualnih potreba. Gradski zapisnici iz 15. i 16. stoljeća, iako sačuvani tek za razdoblje od tridesetak godina, navode čak tri takva slučaja. U jednoga je od njih bio upleten Stjepan Silić, prokurator Ivana Kurena u prije opisanoj parnici.

O Silićevu slučaju znamo vrlo malo. (Zapisnici II, 26, godina 1592.) Oficijal je gradskih kmetova podigao protiv njega neku tužbu, ali ju je sud odgodio, jer je tuženi već bio osuđen „propter peccati Sodomitici“ to nije mogao ponovo odgovarati pred sudom dok se dovoljno ne očisti od prethodnog grijeha.

Sodonizam je bio vrlo težak zločin koji je, u pravilu, trebalo kazniti lomačom, ali se toga varaždinski oci nisu pridržavali, bar ne uvijek. Silićev slučaj, istina, jedini dokazuje da počinioci nisu gubili glavu, ali ni za druga dva prekršioca ne znamo kako su bili kažnjeni pa tako ni da li su pogubljeni. To je, uostalom, problem s kojim se i inače susreću medievisti: izvori rijetko govore o kaznama i njihovu provođenju pa se ne zna u kojoj su mjeri zakoni ostajali mrtvo slovo na papiru. (T. Raukar, Komunalna društva u Dalmaciji u 14. stoljeću, Historijski zbornik, 33-34, 1980-81, 190-191.)

Prvi poznati slučaj sodomije zabilježen je u Varaždinu 1463:

„Vermerkcht daz Recht, daz besessen ist worden am Vreitag vor Letare in der Vasten vber den Michelln Marstallar von ainer Kue wegen, Anno LXIIImo.

In der Fankchnusch ist der Michell Marstallar gefragt worden von dem Oswald Turkoicz vnd dem. Dlustecz Gallen vnd Steffan, dez Mathe Kramer Sun, Wie sich sein Vngluck gemacht hab. Da hat er geantburt: Mich hat der Teuffl geritten vnd pin hinauszgangen, meins gemacht vnd pin trunkchen gebesenn. Do hab ich daz Tier gesechn. Do hat mir der Muet gestelcztt. Do hab'n ich der Kue mein Ding drangesecztt. Daz hat er verhollen vor Richter vnd Ratt vnd ganczer Gemain.“ (Tanodi—Wissert, 228-229.; Fankchnusch = zatvor; Muet, Ding = oznake za penis.)

Dok se u parnicama o preljubima govori o grijehu i nečistu životu, dotle se ovdje spominju nesreća (Vngluck) i vrag (Teuffl). Već i sada pojava ovih riječi, kao i pokušaj optuženoga da počinjeno protumači gubitkom vlastite volje, jer ga je opsjeo đavo, jasno pokazuju višu razinu prijestupa. Ništa do opsjednutosti nije moglo opravdati blud sa životinjom, čak niti to što je Michael, nakon obavljena posla, pio prije nego je susreo kravu.

Nemamo dovoljno podataka, kako je već istaknuto, a da bismo mogli zaključivati o promjenama strogosti prema toj vrsti prijestupa. Je li u većoj opasnosti bio Michael 1463., ili Marcus Linder de Landtspwrgh, koji je u istom činu uhvaćen 1592? Niti za jednoga nisu zabilježene kazne, a i opća nam je duhovna klima slabo poznata. Tek nam predstoje istraživanja eventualnih promjena što ih je novo doba unijelo u najprotestantskiji grad Hrvatske.

O saslušanju u vezi sa sodomizmom Marcusa Lindera ostala je u zapis­niku relativno opširna bilješka. (Zapisnici II, 44.) Izjavu je dao Tobias Thendorffer iz Linca, koji se zatekao u istom prenoćištu u predgrađu, kao i Linder sa suprugom. Svjedok se potrudio detaljno opisati u kakvom je položaju zatekao optuženoga (saepefatus Marcus Linder super eadem vitulam jacuisset) te što je ovaj sve radio. Činio je to „diabolico inflictu ductus“. Ponovo, eto, susrećemo đavla koji ljude navodi na grijeh. No, pustimo objašnjenja što su zadovoljavala ili opravdavala ljude 16. stoljeća i pokušajmo protumačiti zašto su prestupi te vrste tako učestali.

J. Rossaud traži razloge porastu sodomiju (ali on pod time podrazumijeva analne odnose među ljudima, a ne sa životinjama) u Italiji i Francuskoj krajem 16. stoljeća u pojačanoj socijalnoj diferencijaciji. (Rossiaud, 173.) Povećano je siromaštvo činilo trudnoću nepoželjnom, a luksuz je, s druge strane, naročito među višim slojevima bogatih gradova poput Venecije i Firenze, izazvao rafiniranije i raznolikije seksualne usluge što su ih pružale prostitutke, da bi se taj običaj proširio i izvan njihova kruga.

Može li se tako nešto ustvrditi i za Varaždin? Vjerujem da ne. Grad u to vrijeme doživljava ekonomski uspon, i u njemu postoji sloj bogatog građanstva i aristokracije. Počinitelji perverznih djela ne pripadaju, međutim, toj kategoriji: Michael je bio konjušar (Marstallar), Silić vjerojatno gradski kmet (jer ga tuži oficijal gradskih kmetova), a samo je Linder možda bio trgovac, no ne bogati (jer u tom slučaju ne bi o njemu zapisali: Nota de quuodam Germano in sodomia Bestiali deprehenso. Napokon, može li tu uopće biti riječi o nekoj rafiniranosti?

S druge strane, nemamo razloga vjerovati da je u to vrijeme postojao neki strah od prevelikog broja djece. Privreda grada je stabilna, javni prihodi u žitaricama, vinu i novcu veći su, makar i neznatno, od rashoda. (HAV, GPV, Račun kraljevskog poreza za 1566.; račun gradskog oficijala – sodeca – za 1562.; Zapisnici I, 11, godina 1587., kad se od viška sredstava financira Škrinjarićeva knjiga.)Uzroke sodomizmu valja tražiti tamo gdje i one preljuba: u krajnje strogim moralnim načelima što su težila ograničavanju seksualnih kontakata samo, na bračne odnose. Supruzi željni promjene, ili nezadovoljni onime što im je brak nudio, nisu mogli zadovoljavati svoje potrebe kao u nekim razvijenijim gradovima, jer u Varaždinu nije bilo javnih kuća, a izgleda ni javnih žena. Na to, upozorava ne samo njihovo nespominjanje u izvorima nego i cijena od četiri vola, na koju je Geljanica računala za svoje usluge. Da je konkurencija bila veća, cijena ne bi mogla biti tako visoka.

Stoga su Varaždinci, makar i pod prijetnjom smrtne kazne, tražili zadovoljstvo u vezama s neudatim ženama, a oni slabije sreće puštali su da ih opsjedne vrag.

Zanimljivo je uočiti i topografiju seksualne delinkvencije. Geljanica je isprva tvrdila da je silovana u Brodovskom koncu, predgrađu kroz koji je vodio, put prema Dravi. Potom je optužila Škrinjarića da ju je zaveo, na svom ribnjaku, a napokon da je četiri puta legla s mlinarom u mlinu. Linder je svoj delikt izvršio, također, u štali gostionice u predgrađu. Jesu perverzije, silovanja i povremena prostitucija bili samo dio života predgrađa? Jesu viši slojevi riješili svoje probleme zapošljavanjem služavki? (O udjelu posluge u ukupnom stanovništvu grada ne znamo gotovo ništa. Iz 1588. sačuvao se Ratio inquilinorum ad domum ciuitatis lapides deportantium (Zapisnici I, 443-446), u kojemu se spominje ukupno 69 stanara u tuđim kućama, od toga 21 žena. Međutim, za samo jednu se izričito kaže da je ancilla.) Ili su se samo vještije prikrivali? Mnoga pitanja te vrste još čekaju odgovore. (Zahvaljujući ispitivanju što ga je proveo 1320. biskup jednog malog grada na jugozapadu Francuske, E. Le Roy Ladurie napisao je remekdjelo suvremene historiografije: Montaillou, village occitan de 1294. à 1324, Paris, Gallimard 1975. Mnoga poglavlja knjige posvećena su intimnom životu stanovnika pirinejskog sela. Sistematičnost i brojnost podataka dopustile su autoru stvaranje čvrstih zaključaka, što za Varaždin ne može biti slučaj. Ipak, upada u oči jedna usporedba: dok je u Pamiersu, gradiću iz kojega dolazi biskup – inkvizitor, homoseksualizam učestala pojava, u Varaždinu ne znamo niti za jedan primjer. S druge strane, Montaillou, poljoprivredno i stočarsko selo, ne poznaje neprirodni blud sa životinjama. Tamo su, međutim, konkubinat, incest i predbračni odnosi bili uobičajena pojava koja se gotovo i nije smatrala grijehom.)

, 25. lipanj 2009 21:14:27 | link | komentiraj (2)

PEDESETA OBLJETNICA JEDNOG BE RAZREDA ZAGREBAČKE DEVETE GIMNAZIJE

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Bio je to razred zbog kojega se isplatilo biti djevojčica ili dječak. Ja ih još takve vidim na ovim fotkama koje je snimio Cico. Doduše, nismo baš pri odojcima i pijači. Više smo nekako za laku teletinu, mineralnu, raznobojne farmaceutske proizvode, možda i urološke čajeve i samo gdjegdje i gdjekad za čašu dobroga vina ili, ne daj bože, neke žestice, nažalost.

U doba kad smo maturirali držali smo ljude od pedeset godina starosti fosilima koji samo smetaju nama mladima.

A u subotu smo, Gospodine bože!, proslavili pedesetu obljetnicu od dana kad smo, kano, položili takozvani ispit zrelosti i uputili se različitim životnim autocestama, ili puteljcima, prema općoj fosilizaciji.

Nije nas bilo puno na toj proslavi, svega trinaest, da ne kažem preživjelih. Ljerka Jug kaže da nas je, u četverogodišnjem školovanju u srednjoj školi bilo četrdeset. Neki su još za školovanja otpadali, neki dolazili u razred, zadržali se godinu-dvije i nestali u Nigdini Vladimira F. Reinhofera, hrvatskoga pjesnika koji nije išao s nama u razred, nego je u Vinkovcima jedva završio urarski zanat. Nije ga išla škola.

Na fotki nema Lucije Benyovsky; prilično je zakasnila. Luce naša, ispričavam se što nitko te od nas nije na vrijeme opalio (fotićem ili mobićem)! Obećavam da ću stvar na stogodišnjici popraviti.

Unatoč tome što je pao prijedlog da se nalazimo, s obzirom na godine, jednom godišnje. Ili mjesečno, kao što je predložio optimist Cico Stenzel, momak koji je vrlo rano obolio od ljubavi i trombonloze, pa je završio glazbenu akademiju svirajući trombon vrlo uspješno. A ljubav mu završila u Americi. Držim da je Cico bio jedan od naših najboljih trombonista.

Negovetić, stari cinik, rekao je Cici da je možda optimist kad predlaže čvenkove jednom mjesečno. Možda je mudrije jednom tjedno, znaš da medicinski najbolje ne stojimo… tiho mu je šapnuo.

Luce Negovetić sad samo Luce i dido sa sedam unučadi, a nekad sve ono: dr. prof. itd. Stručnjak par exellence, dapače.

Dok nije počeo razvoziti brojne unuke (komada sedam) i igrati golf, bijaše bio jedan od najvećih u svojoj struci. Neurokirurgiji. I to u svijetu. U naponu snage bijaše bio najtraženiji operater u svijetu.

S Lucijanom sam ostao u kontaktu, da ne kažem u prijateljstvu, punih šezdeset godina, još tamo iz osnovne. Nekoliko mi je puta pomogao, mislim zdravstveno, kad sam bio, ono… na ivici Marice…

Ti be razredi su uglavnom, mislilo se, be garnitura djece. Tako su se nekad sastavljali razredi. U a su išli oni najbolji učenici iz osnovne, a mi koji smo, kao, bili nešto slabiji, nas su ukrcali u be razred Jože Horvata. Sjećate li se njegova Trećega be?

Iz našega paralelnog a razreda sjećam se samo Maje Perfiljeve, ljupke Bokeljke, koja je završila faks i svojedobno bila naša najbolja pisačica tekstova za zabavne pjesme. Naravno i Igora Blaškovića s kojim sam i danas prijatelj. Blašković je kao mladić bio malkice previše kao problematičan, pa je zbrisao van, u mnoga inozemstva, ne završivši ni jednu srednju školu. U Kanadi je, pak, završio visoke škole, bio čuveni broker (imao svoje poduzeće u kojem je zapošljavao dvadesetak brokera), ženio se kao i ja (nekoliko puta), a poslije sa vratio i uživa u životu. Vani je poprilično zaradio, ali se s tim ne bahati kano Kerum, recimo. Još i sad uči, pa smo se našli u astronomiji. Štoviše, Blašković gdjekad predaje astronomiju klincima u našoj najčuvenijoj zvjezdarnici u Višnjanu. Rad koje, zvjezdarnice, prate Japanci i ostali lovci na znanstvene talente.

Teško je ocjenjivati ljude po školskim kriterijima. Krleža je riknuo u srednjoj, pa se otputio u vojnu srednju školu u Mađarsku. Krklec je imao žestokih problema s hrvatskim, kao i Matoš itd. Znate da se Einstein mučio s matematikom…

Naš be razred je bio lijep. U svakom pogledu. Sve su cure izgledale sjajno i jebozovno, a momci naočiti, snažni, romantični i muški nespretni. Osim možda Pepe Golubičeka koji je bio i jak i zgodan, a pritom izvrsno svirao gitaru. Pa kad bi uzeo u snažne ruke krhku gitaru znao je iz nje izvući sve ono lijepo i nježno, baš ono što su cure voljele. Naravno i njihove zaljubljene poglede , one koji obećavaju drugu vrstu radosti.

Uglavnom su svi završili najviše škole, osim mene, jer meni se baš nije dalo učiti po programima. Bio sam previše znatiželjan da bih vrijeme gubio na jednu vrstu znanja. Pa sam se vrlo rano odlučio za umjetnost pisanja i drugih načina druženja. Na umjetnost – znanja.

Svojedobno baš i nisam volio te proslave mature.  Nisu me zanimale, a oni iz razreda nisu me mogli pronaći. Bilo me je posvuda, na brojnim adresama... Prvi sam se put našao s razredom za četrdesetu obljetnicu. I bilo mi je čista galicija, sjajno, tim više što su me neke djevojčice tada gledale baš lijepim ženskim pogledima. Onako kao što su nekada gledale Pepija.

Ja imam neku čudnu maštu. Pa ne gledam ljude onakve kakvi doista jesu, nego onakve kakvi se sami vide. Tako je bilo i na pedesetoj, prilično staračkoj obljetnici. Bake i djedovi su mi se učinili mlađahnim i prpošnim jungfericama i jungferima, pa sam se u jednom trenutku uhvatio u bludnim razmišljanjima: najradije bih ih sve povalio… kad bih to doista mogao.

A onda bi mi svijest na trenutak proradila, pa su mi se opet činili jungferima ali u smislu Junga, znate onoga Carla Gustava, ljutoga protivnika Freuda i začetnika analitičke psihologije.

Bilo je doista lijepo, pa sam ostao do kraja kod Pere na Šalati, negdje do blizu ponoći.

S nekim damama nisam se vidio punih pedeset godina. Volio bih se s njima naći i prodivaniti o životima. Znam što su sanjale, što su željele, pa bih volio znati što im se od snova ostvarilo. Tim više što ih nosim u sebi na jedan vrlo radostan način.

I nadam se da će nas biti više na idućem sastanku, bilo to za tjedan, mjesec, godinu ili novih pola stoljeća. Znate, cure i dečki, mi smo jedini svjedoci vremena u kojima smo bili djeca i djeca u prokletom pubertetu.

Zato sam zahvalan Zdenki (Maćešić), Branki (Troskot), Božici (Knežević), Lili (Ljiljani Bosanac), Radmili (Švasta), Radojki (Zorić), Miri (Bubaš), Luciji (Benyovsky), Lucijanu, Cici i Pepeku što su ove subote našli vremena da se vrate u najljepše životno doba.

Žao mi je što neke cure nisu došle. Recimo, da se iz Amerike pojavila stanovita Ksenija (pokraj kuće u kojoj je stanovala i danas svakodnevno prolazim i gledam u prozore iza kojih sam je zamišljao kako sanja svoga princa na trombonu), ili morti Mira Juričev, Zdenka itd.

Profesorica hrvatskoga iz osnove, drugarica Lukač (mamica ljupke Lili Bosanac) zasigurno bi ovaj moj uradak ocijenila jedva dvojkom („Daj se uozbilji“, govorila bi s katedre u Krugama, „stalno su ti vragolije u glavi!“) (A u to doba mi je jedna od vragolija bila da se ispod neke strehe strasno ljubim s njenom lijepom kćerkom. Bila je plavuša sa svim dražesnim tjelesnim atributima, odlična učenica i nije me baš držala nekim budućim košarkašem.)

Naš bi profesor hrvatskoga u Devetoj gimnaziji, dr. Tvrtko Čubelić, poslije i dobar prijatelj, zasigurno ovaj uradak ocijenio čistom peticom („Budalo“, govorio bi mi desetak godina poslije, i to kao sveučilišni profesor, „daj se okani tog prokletog novinarstva, zabave i zajebancija, oprosti mi bože, piši prozu kad ti je već bog dao takav talent.“)

Da, da, moj Mitre, bili smo brži i stariji od tebe punih deset godina.

Sad se preživjeli iz razreda pitaju zašto u ovom tekstu spominjem Mitra („Tko je Mitar?“, pitaju se).

Mitar, zapravo Miljenko Mitrović moj je prijatelj, novinar. Spominjem ga zato što je završio isti be razred, u istoj gimnaziji, deset godina poslije nas. A razrednica mu je bila stara, dobra Kućanica. Ista ona koja je bila i nama. Mršava, ozbiljna i zgodna dama, koja je više gledala u nebo nego u nas.

Snebivajući se valjda.

, 22. lipanj 2009 8:27:34 | link | komentiraj (5)

NA PLAŽI

Pticonačelnik golubova, vrana, vrabaca i ostalih perjanica ptičjega naselja Zapruđe, sam gospodin Gavran de Golubitschek, plemeniti Vraptschytsch, grof od Vrantschytscha i knez od Gavrantschytscha de Poe, nedavno je otvorio novi bazen za ponosne nositeljice ptičjega perja.

Naravno, mnoge su ptičje ljepotice odmah jatimice doletjele na novootvorenu plažu i bacile se u hladne valove bistre vode. Ne trebam, valjda, naglašavati da su bile gotovo posve nage, rijet bih: kao od ptice rođene.

I tek mi sad biva jasnija ona igra riječi u kojoj, gotovo sramežljivo, od imenice napravimo glagol i obratno. Pa, s nevjerojatnim olakšanjem, mogu reći da gotovo u cijelosti shvaćam onu narodnu poslovicu u obje verzije:

1. Ne kiti se tuđim perjem.

2. Ne peri se tuđom kitom.

U svakom slučaju, može se reći da ptichjy celebrity potpuno uživaju u blagodatima života koje im pruža veselo ptičje naselje - Zapruđe.

, 19. lipanj 2009 12:03:42 | link | komentiraj (4)

ŠETNJA S MATOŠEM

Ugodna i poučna šetnja gornjogradskim Zagrebom s velikim pjesnikom

Najveći je naš književnik A. G. Matoš, jer me već davno ne zamoli za predujam…, izjavio je davne 1899. stanoviti K. Hörman, rugajući se velikome Matošu s neke moćne uredničke stolice.

Nema danas toga uredničkog zlobnika ni u primislima bilo kojega našeg građanina, a, eno, Matoš je još uvijek u knjižarskim izlozima, u školama, u našim srcima, u spomenarima srednjoškolki, na daskama koje život znače, a evo ga, u subotu 13. lipnja 2009., i na zagrebačkim ulicama.

Naime, Stanka Mustapić smislila je, osmislila i realizirala sjajnu i poučnu Književnu šetnicu: S Matošem u gornjem gradu.

Ideja je izvrsna. I kao vrlo informativna turistička atrakcija, i kao vrhunski kulturni događaj, i kao nenadmašan pješački sat književnosti.

Zato nisam ni časa dvoumio kad me Stanka pozvala, nego se lijepo naoružao svojim tehničkim spravama i krenuo na čvenk s Matošom, tamo ispod repa konja Jelačića bana.

Naravno da sam pomislio da će Trg biti okupiran ljubiteljima književnosti, tim više što je smo već odavno proslavili tisuću godina znamenite hrvatske kulture.

Premda je Krleža odavno napisao: Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske tisućgodišnje kulture.

Oliti uljudbe, nasmijao bi se vječni Tomislav Ladan.

A zaista je bilo lijepo i poučno.

Naime, klinci su bubnjevima najavili dolazak pjesnika kojemu će uskoro biti stota godišnjica otkako je umro, tamo sredinom ožujka 1914. godine.

Matoševa domaćica, rečena gospođa Stanka Mustapić, inače profesorica hrvatskoga jezika, došla je točno na vrijeme na čvenk s velikim piscem, nije damski kasnila ni sekunde; morti tek malkice damski uzbuđena, jer nije šala umaći pažnji živome piscu, i sastati se tako javno s velikim pokojnikom, koji je živ da življi ne može biti.

Mi koji volimo AGeeMa, nas tridesetak, pozdravili smo pljeskom književnika, reikarniranog u liku glumca Tomislava Martića; klinci su mu, kako dolikuje darovali cvijeće, dame u narodnim nošnjama darovaše ga perecima i  čašicom dobrodošlice ljute rakijice, zapjevalo se rođendanski i imendanski slavljeniku Matošu ispod repa slavnoga konja, a onda se uputismo Radićevom i strmim stubama do Strossmayerova šetališta, gdje veliki pisac ugleda sebe kako sjedi na klupi.

I sjede Matoš pokraj Matoša, a to je bila prigoda da nešto čujemo o Strossmayerovu šetalištu, a da nam i sam pisac nešto kaže.

O Strossmayerovu šetalištu, kao i o drugim povijesnim palačama i zgradama, izvijestila nas je gospođa Lucija Benyovsky, povjesničarka koja izgleda kao da će u mirovinu za desetak godina, a ne kao da je već u mirovini. Gospođa Svjetlost osvijetlila nam je neke davne gornjogradske priče, na čemu smo joj zahvalni.

Matoš se, a što će drugo veliki rugač, narugao nekim građevinama, takozvanim kulturnim zbivanjima kao što su šetači s nešto drukčijim seksualnim sklonostima, istaknuvši gostovanje neke beogradske pjevaljke, baš lijepo što će mi ona danas pjevati na rođendanu, odavno nisam čuo beogradske pjevaljke, još iz doba kad sam kao vojni emigrant tulumario po beogradskim krčmama svirajući gusle, kako su nazivali moje veliko čelo (Jebote, koje gusle?!)…

Odšetali smo do gornjogradske gimnazije (u kojoj se baš i nisam proslavio!), zatim uličicama gornjega grada, sve tamo do Jurjevske 10, kuće njegovih roditelja, gdje se Matoš, uz rakijicu, prisjetio majke, zapravo dvije majke – one biološke majke Marije i svoje majke Kroacije. Znate, ima jedna mala gospa Marija…

Sad, ako me pitate kako je bilo, moram reći da je bilo više nego dobro. Tomislav Martić, kao Matoš, izvrsno se pripremio, bio je duhovit, kad je trebalo, podrugljiv, patetičan… upravo onakav kakav je bio sam veliki AGeeM.

Gospođa Stanka Mustapić (pozdrav starome drugaru Nasku Frndiću) bila je dobra, šarmantna i ugodna domaćica; Lucija Benyovsky ljupka povijesna voditeljica, a Mladen Rogošić pokazao se kao pouzdan vođa puta.

(Mene su se posebno dojmile: prijateljica moje velike ljubavi iz mladosti, Maja, njena prijateljica gospođa Artuković i, naravno, gospođa Kerstner. Gospođa Kerstner zato što se nismo dugo vidjeli i jedva se prepoznali, zatim što je bila vjerna druga mome davnašnjemu prijatelju, Mladenu Kerstneru, tateku Gruntovčana, i, napokon što nam je priredila glasovite ludbreške kekse. A, Ludbreg je, znate, središte svijeta, pa su i, kaj ne, ondašnji keksi središte keksarskoga svemira.)

Naravno, očekujem da će Grad Zagreb prihvatiti ovu izvrsnu inicijativu gospođe Stanke Mustapić, da će njen program uvrstiti u program turističkoga razgledanja Zagreba i nadležni iz Turizma i, napokon, da će program prihvatiti i podržati ministri Biškupić i Primorac, svaki u svome resoru.

Pak se ufam da ću šetati gradom – zajedno s turistima, sugrađanima i učenicama – ne samo s Matošom, nego i drugim davnim i današnjim proslavljenim piscima, tamo od Krčelića i Gaja do Milčeca i Ede Popovića.

, 14. lipanj 2009 8:51:27 | link | komentiraj (6)

START, ARGUS, SISICE, MONTY SHADOW, PENTHOUS, HALUDOVO I KNJIŽEVNICI

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Čedo Komljenović, odnosno Monti Shadow, i danas sjaji u društvu najljepših svjetskih komada, mila moja Ifkice, a Penthouse-Haludovo, kao što vidiš na ovim fotkama, koje sam pronašao kod tetkice Guglice, trune i sve je sličniji meni, to jest oronulom starcu.

Draga Ifkice, jako mi se sviđa tvoja tema o Haludovu. Budući da sam neposredan svjedok negdašnjeg sjaja tog Penthous-Haludova, hotela i kockarnice svjetskog ugleda. Evo moje priče o jednom davnom društvu, druženju i svemu onome što je prethodilo toj, danas, tužnoj priči o samoubojstvu jednog turističkog bisera.

Zapravo je to bilo sjajno društvo, u Startu, berba 69./70.: Boris Janković-Argus, Andrinko Krile, Aleksa Vojinović, Krešo Špeletić, Križ Križanić, Mladen Tudor, Valent Grobenski, Vlado Duić, Alojz Boršić… Mladen Pleše je počinjao svoju fantastičnu novinarsku karijeru u duhu američkih biografija (najprije kurir i dostavljač, kao student, a potom i glavni urednik itd.) i, dakako, sveprisutni Čedo Komljenović u to doba fotoreporter, ali momak koji je već bio netko i nešto u svijetu kojemu se milozvućno tepalo kao svjetskom visokom društvu.

Danas je Čedo opće svjetsko dobro, poznat pod imenom Monty Shadow.

Andrinko Krile, koji je do te sedamdesete godine radio u Vjesnikovu marketingu, pokrenuo novi dvotjednik. Izdavač bi bio baš Vjesnikov marketing. U to se doba, kao, tražila neka dobro uređivana revija o automobilima. Zato je dvotjednik i dobio ime Start.

* * *

Boris Janković Argus – jedan od naših najboljih novinara, urednika, vrstan humorist, srednji enigmat i osrednji šahist, a, prije svega, sjajan čovjek i neka vrst prototipa Maestra iz Marinkovićeva Kiklopa – bijaše bio određen za glavnoga urednika.

Međutim, nekako se na tom mjestu našao Andrinko Krile; kao Krile će biti odgovorni, a Argus glavni šef.

Tako su Borisa prešli i kad se određivao glavni bog Arene. Umjesto Borisa glavni je postao Ante Patik. Patik je bio vrstan novinar, svojedobno smo dobro surađivali. Ubio se, mislim, dvije godine poslije, 1970. ili 1971.  

Da biste stekli kakvu takvu sliku o Argusu, valja mi reći da sam, kad je umro, napisao da bi na Vjesnikovu neboderu trebala visjeti crna zastava barem dvije godine; toliko je on značio nama novinarima i toliko je dobra učinio Vjesnikovoj kući.

* * *

Ja sam u to doba radio kod Pere Zlatara i Uroša Šoškića, u Studiju i Plavom vjesniku. Gdjekad sam Borisa zamjenjivao, na njegovu i Smrekarovu zamolbu, pišući kolumnu – Argus, kad je bio na godišnjem. Bijaše to bila njegova humoristička kolumna koju je potpisivao kao mitski div, onaj iz grčke mitologije, tip sa stotinu očiju, kojima je budno pazio da neko muško dražesno mangupće ne povali lijepu Iju, kćerku grčkoga kralja Inaha. Za Iju se u to doba pričalo da je bila najljepša djeva bajna u grčkome svemiru, pa ju je gospođa Hera, poznata kao vrlo ljubomorna čangrizavica, pretvorila u kravu! Vrag joj mlijeko popio!

Vedrom čovjeku Borisu trebao je čovjek moga profila, pa me pozvao za suradnika u novopokrenutom dvotjedniku, što sam vrlo rado prihvatio. Uređivao sam cakarašku rubriku na predzadnjoj stranicama, stranicu humora i rubriku znanja, na drugoj stranici, kao profesor Viktor, tip koji je mogao odgovoriti gotovo na svako postavljeno pitanje.

I onda se zbilo da Andrinko ode na odmor, a Borisu je palo napamet ideja da Andrinkovo odsustvo iskoristimo i na duplerici objavimo dobre sise. Baš tako: dobre sise! Ako bude frka kad se Andrinko vrati, zlobno nam se smijao Boris, svu ću odgovornost prebaciti na Vladu Duića, Čedu Komljenovića i tebe, to jest na mene. A sva trojica smo bili vanjski suradnici. Kreško Špeletić i Aleksa Vujinović samo se smijuljili na tu Borisovu prijetnju.

Moram reći da smo do tada mislili da je Krile bio malkice staromodan, ali smo se prevarili. Bio je oduševljen duplericom, pa je inzistirao da sisice tiskamo i na prvoj stranici.

* * *

Naravno, fotografije smo birali iz stranih časopisa, tipa Playboy i Penthouse, a znale su se tu naći i neke obećavajuće grudi naših ljepotica.

Svi smo rado prevrtali časopise za napasanje muških očiju, ali tu je neprikosnoven prvak bio Čedo Komljenović.

Bilo ga je svuda po svijetu, furao se s manekenkama, glumicama i ostalim ljupkim dražesnicama. Bio je visok, zgodan, s bujnom kovrčavom kosom i gustim crnim brkovima. Znao je s kamerom, i svime ostalim, sve, pa su ga žene jako voljele. Valjda ih je znao dobro opustiti?!

Elem, Čedo je znao sve važne tipove u tom svijetu glamura, pa i ambicioznoga vlasnika Penthousa, Boba Gucciona, pravim imenom: Charles Robert Joseph Edward Sabatini Guccione.

Bob Guccione imao je ambiciju nadmašiti Playboy. U svemu. Otvarao je diljem svijeta seksi klubove, snimao filmove, pa i onaj kontroverzni film Kaligula, s prilično tvrdim seks-scenama…, skupljao umjetnine, jer je i sam bio umjetnik itd.

E, upravo je njega Čedo Komljenović uvukao u posao sa Startom i poslije s Haludovom.

Dosjetljivi Čedo, koji se tek poslije nazvao Monty Shadow, nagovorio je tada jednog od najbogatijih ljudi u svijetu, rečenog Boba, da uloži lovu u naš turizam.

Lakše je devi izravnati grbu, nego od bogataša iskamčiti ulagačka sredstva. Ali, koliko god Sabatini Guccione bio mangup, Čedo mu je bio dorastao. Vi koji ne poznajete Čedu morate znati da bi taj, sve dosad, neprikosnoveni svjetski šarmer mogao nagovoriti i zgodnu opaticu da se pokaže bez halje i ostalih ženskih oklopa. I još da se pritom bogobojazno smiješi čednim smiješkom, smiješkom koji bi i samoga Gabrijela pretvorio u Sotonu.

Tako Guccione nije imao šanse.

Pozvao je kao goste u svoj londonski Penthouse Andrinka Krilea, Borisa Jankovića i, mislim, Križa, poslovnog tajnika Križanića, zaboravio sam mu ime, sorry Križ.

* * *

I, napokon, da skratim, bilo je sve dogovoreno i Penthouse je otvoren u Haludovu na Krku.

Bio je to doista događaj.

Skupila se sva svjetska i domaća krema za cipele broj 44, kako sam imao u običaju govoriti.

Glavni maher trebao je biti Bob Guccione, ali Čedo ga je nadmašio u svakom pogledu.

Za sve nas je Čedo bio netko koga dobro znamo, a Bob Guccione bio je tip koji je tada imao samo četiri banke godina, neki srednjak okružen dobrim komadima.

* * *

Kako sam se našao u raju Penthous-Haludova?

Naravno, pozvao me Čedo.

- Čuj, stari, svakako dođi, bit će ludnica.

Budući da baš i nisam mario za takve društvene skupove, pitao sam Čedu mogu li sa sobom povesti i svoje prijatelje Paju Kanižaja i Vladimira Frenkija Reinhofera. Paju je znao, jer je u to doba Pavle pisao najbolje scenarije za televizijske zabavne emisije u Europi (Pak mi je, moram reći, smiješno kad o tome govori sjajan, ali samo kao kvizaš, Lazo Goluža. Inače Lazo je bio dobar pisac, ali je upao u kvizove, zahvaljujući još većem kviz-maheru Miri Mahečiću i zapustio, šteta/šteta, pisanje). A Pajo je, osim toga, bio u to doba baš pokrenuo i naše najbolje televizijske komedije: Gruntovčani, Malo misto, Prosjaci i sinovi...

- Dobro, Pajo, rekao je Čedo, a tko ti je Reinhofer?

- Pjesnik, rekao sam.

- Koji će kurac pjesnik među zečicama?

- Recitirat će im svoju Nigdinu… (…u nigdinu, u nigdinu, ljuljao bi se Frenky-boy).

- Dobro, Čedo je zapisao i Frenkyja.

Nekoliko dana poslije susreo sam u Dežmanovoj tadašnjeg prijatelja (kojemu sam danas najveće razočaranje u životu), književnika Alojzija Majetića.

Ispričao sam mu o predstojećem događaju u Haludovu i De Belly je izrazio želju da i on bude nazočan tom povijesnom događaju.

Drugi dan sam nazvao Čedu i rekao da bi otvaranju Haludova htio prisustvovati još jedan moj prijatelj.

- Koji?

- Alojz Majetić.

- Tko je on?

- Književnik.

- Jebali te književnici! Je li poznat?

- Jest, napisao je Čangija.

- Nikad čuo. Možeš li mi u jednu riječ reći koliko je dobar?

- Jako je dobar. Kao Krleža u mladosti, recimo.

- Dobro, povedi ga.

I tako sam ja u Haludovo poveo dobru literarnu delegaciju.

* * *

Doista, Haludovo je blistalo. Tih je dana Čedo bio gotovo nedostupan, sreli smo se svega jednom ili dvaput.

Međutim, tamo se dogodila jedan pomalo neugodan događaj. Naime, na popisu gostiju nigdje nije bilo Alojza Majetića. Nazvao sam Čedu i upitao kako se to moglo dogoditi.

- A što se to dogodilo?

- Pa nema Majetića na popisu.

- Kojeg Majetića?

- Književnika.

- A onog tvoga Krležu. Sorry, zaboravio sam mu prezime, pa sam ga upisao kod tebe kao Krležu; jebi ga, stari, događa se.

I zaista, kad je ljupka recepcionarka pogledala moju rezervaciju, ispod moga prezimena pisalo je – Krleža.

- A, gospodin je Krleža?, zasvijetlila je osmijehom cijeli Krk recepcionarka.

- Jest, odgovorio sam, samo je ovdje došao u mlađem izdanju, iz doba kad se još prezivao Majetić.

* * *

Inače, o otvaranju Penthousea u Haludovu mogao bih napisati mnoštvo anegdota. Bilo je super. Restorani, barovi, kockarnice…

I svuda fantastične zečice.

Upravo su se na njih napalili mnogi momci.

Mićo Orlović, tadašnja voditeljska televizijska zvijezda, udvarao se svakoj. Htio je pokazati da, unatoč zabrani, on može svaku zečicu odvesti u svoju sobu.

Međutim, one su bile neumoljive. Neke sam od tih cura znao i pitao ih zašto odbijaju sve sjajne ponude.

- Predobro smo plaćene za ovaj posao. A to podrazumijeva da nema fuck-kontakata s gostima, rekle su.

Sjećam se da me Dušan Džamonja zamolio da ga upoznam s onim zečicama koje sam poznavao. Upoznao sam ga, ali to je bilo sve. Ni kiparu takva ugleda nije uspjelo tu noć upucati ni jednu zečicu.

Od moga društva, Pajo je imao nekih uzaludnih pokušaja, a Frenky, De Belly i ja baš nismo bili neki napaljenci, zapravo bili smo objektivni. Meni je još prije Čedo rekao da je zečicama najstrože zabranjen fuck-kontakt.

* * *

S otvaranja posebno me se dojmilo kad je svečanost završila i gosti se spremali napasti raskošne i vrlo bogate švedske stolove. Međutim, prije nego je stado krenulo u uništavajući stampedo, nestalo je struje i nastao grozni mrak. Nas četvorica smo u tom trenutku sjedili za praznim stolom, desetak metara udaljeni od najbližeg švedskoga stola.

Kad je kvar popravljen i hotel opet zasjao u punom sjaju, nastao je neviđen stampedo. Ljudi su ogladnjeli i bacili se prema švedskom stolu, gurajući se međusobno, a gdjegdje bi se i čuo jauk…

- Oprostite, što u mojim bubrezima radi vaš lakat?, znalo bi se čuti bolno pitanje.

- Jebi ga, komentirao je De Belly gužvu, ostat ću bez svoga jastoga.

- A što ćemo sad?, pitao je nesnalažljivi Frenky.

- Čekajte me za stolom, sad ću se pobrinuti za hranu.

Ušao sam u gužvu sasvim mirno i s onim vječnim i ljubaznim – Oprostite – došao do samoga stola. A tamo su baš stajale, kao ukras, dvije zečice, moje prijateljice.

Naravno da nisam mogao sam napuniti četiri tanjura. Zamolio sam zato obje prijateljice da mi pomognu, što su one i učinile. Njima bi se svi sklanjali s puta. Štoviše, pomagali im da dobro napune tanjure biranim delicijama, a poslije su one meni pomogle da pretovarene tanjure donesem do stola.

Zamolio sam ih da donesu i birana vina, a one su i to učinile.

Tako smo se, čini mi se, samo nas četvorica te večeri dobro najeli i napili.

I tako dalje.

, 9. lipanj 2009 20:37:41 | link | komentiraj (3)

MENEDŽER I PRINCEZA

Dobio sam od kćerke Nataše vrlo impresivnu priču. A priča je o vječnom sukobu takozvane muške pameti i ljupke ženske dosjetljivosti. Naravno, priča se zbiva između neba i zemlje, pa su zato i ove dvije fotke; neka vrst sjene koja leti i jedna divna princeza koja čeka svoga princa, a dočekala je… no dobro. Evo priče:

Putnik u košari balona kao da je izgubio orijentaciju. Ne prepoznaje kraj, pa se spustio balonom niže, tražeći pogledom neko ljudsko čeljade. I ugleda na livadi mladu i privlačnu ženu kako se izležava sunčajući se.  

Spustio se još niže i glasno pozvao ženu:

- Oprostite, viknuo je, možete li mi pomoći? Obećao sam jednom prijatelju da ću se naći sa njim, ali ne znam gdje se nalazim. Čini mi se da sam se izgubio.

Žena ga pogleda prema gore i ljupko se nasmiješi.

- Nalazite se u balonu, viknu, otprilike 10 metara iznad zemlje, 49 stupnjeva 28 minuta i 11 sekundi širine, te 8 stupnjeva, 28 minuta i 58 sekundi dužine.

 - Vi ste sigurno inženjerka?, vikne čovjek.

-  Jesam, glasno potvrdi žena. Kako ste pogodili?

- Paaa, sve što ste mi rekli tehnički je vrlo korektno, ali ja nemam pojma što da radim s tim podatcima, jer je činjenica da još uvijek ne znam gdje sam. Otvoreno govoreći, niste mi bili od prevelike pomoći, samo ste mi produžili putovanje. Tipična tip inženjerke!

Žena mu na to odgovori:

- Bravo, a vi sigurno radite u menedžmentu! Menedžer ste, ha?

- Da, viknu čovjek iz balona, ali kako to vi! znate?

- Tja, odgovara žena, to nije teško znati. Ne znate gdje ste, ni kamo idete. Dospjeli ste na visoku poziciju pomoću velikog napuhavanja. Dali ste obećanje prijatelju, a nemate pojma kako ćete obećanje održati. Očekujete od ljudi ispod vas da riješe vaš problem. Činjenica je da ste sada u istoj izgubljenoj poziciji kao i prije našeg susreta, s tim što sad, sudeći po onome što ste rekli, proizlazi da sam ja kriva za to, jer vi u svemu nalazite grješku osim u svome neznanju. Tip tipičnog menedžera!

, 7. lipanj 2009 18:29:27 | link | komentiraj (2)

PROŠLOST I BUDUĆNOST, TIHA IFA I NAPALJENA VIŠNJA

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Kao bloger, a evo bit će tome punih pet godina, imao sam čast upoznati mnoštvo sjajnih mladih, pa i starih ljudi. Upoznali smo se kao virtualni tipovi i tipice, a onda smo postali živi ljudi.

Bože, koliko li lijepih ljudi diljem svijeta!

Jedna od možda i najdražih blogerskih znanica postala mi je, pa, hajde da kažem, gotovo prva rodbina. U to je doba mala Ifkica išla u treći razred riječke gimnazije. Imala je divne prijatelje i prijateljice, slatku dvonožnu Napolitankicu na primjer, i usvojila me kao pradjeda. Znala je da imam četvero djece, da će mi djeca omogućiti unuke (sad imam dvije: Maru i Janu; očekujem barem još pet-šest), pa je, duhovita kakva je, preskočila jednu rodbinsko-generacijsku stepenicu i postala mi praunučica. Što sam ja vesela srca prihvatio i unaprijedio je u unuku moje praunučice, smjestivši je daleko u budućnost gdje je njoj i mjesto.

Sjećam se, imala je nekih problema sa školom, žalila mi se telefonski njena majka, pa i ona sama, mala buntovnica. Te smo probleme zajednički riješili i Ifa je u mjesec ili dva postala odlična učenica. Imala je tada šesnaest-sedamnaest godina.

Na blogu je kao Ifa Veselo Prase uvela neku radosnu živost. Pisala je gdjegdje umanjenicama. Bila je vrlo duhovita, a gdjekad i ljuta curica, osobito kad bi netko dirnuo njoj drage blogere. Dosjetila se i pisala je riječi bez slova v. Tamo gdje je trebalo biti slovo v, stavljala je f. Zato i Ifa, umjesto Iva.

Na blogu je, na moju inicijativu, napisala sjajnu knjigu. Doduše, tu knjigu nije još objavila. Knjigu je nazvala Didina zimnica. Taj Dida sam ja. Kao, imao sam u špajzi staklenke sa slofima i ona se znala prikrasti u tu špajzu i igrati se slofima. Prafila je od slofa razne kolačiće, tortice, bonbončiće, a gdjegdje i samu pečenku ili na gradele. Posebno su joj bile fesele ribice od slofa koje je pripremala na gradelama bez fatre. Da ribice ne trpe opekline sfih mogućih stupnjefa. Bile su neobično duhofite priče. Sfakoj sam priči dafao komentar koji je bio na njezinoj razini, što me često prilično iscrpljifalo, jer je Ifica nametnula frlo fisoku razinu.

Poslije je, kako to bifa, postala zgodna djefojka, i jedno je frijeme nije bilo.

Jafila se kad je počela studirati u Zagrebu. Fidjeli smo se jednom. De Belly i ja odfeli smo je na ćevapčiće.

Poslije se fiše nismo čuli punu godinu, a nedafno se ponofo jafila. Piše neku radnju na temu jedne moje dafne dogodofštine. Ali o tome poslije.

Danas smo se fidjeli i profeli gotofo tri sata zajedno.

Posjetili smo moga prijatelja, tajnika Udruge crnogorske manjine, magistra književnosti Danila Ivezića.

Danilo je divan čovjek i prijatelj. I kad god dođem k njemu, obraduje me nekim poklonima. Danas je Ificu i mene počastio knjigama Dragana Radulovića (Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu), Vladimira Vojinovića (Priče iz Montanara) i sjajnog Andreja Nikolaidisa (Sunčani dan na La Plaza de la Constatución), tiskanim u sklopu crnogorskih zelenih svezaka. Naravno i posljednjim brojem Crnogorskoga glasnika.

Dakako, ni mi njemu nismo ostali dužni.

Zatim sam je odveo u knjižaru Izvori, vlasnika Damira Mikuličića, sjajnog novinara, pisca i fizičara. Meni je Damirova knjižara najdraža, pa sam je pokazao Ifici. Dobila je na poklon knjižicu-notes, neku vrst rokovnika u kojem je svaki dan označen jednim Murphyjevim Zakonom.

Poslije smo sjedili u nekom kafiću u Trnjanskoj i razmjenjivali dane. Ifa me opet oduševila. Izabrala je jednu, rekoh, zanimljivu temu za seminarski ili tako neki rad. Riječ je o Haludovu, turističkom biseru prije četrdesetak godina, a danas turističkoj ruperdi.

Pokazala mi je što je sve na internetu našla, očekujući da ću joj izravno ispričati svoju priču u kameru. Što ja, naravno, nisam učinio. Jer je tema tako dobra da doista zahtijeva studiozan rad, bez one bolonjske zezancije na prvu loptu. I to ispuhanu.

Recimo, Ifa treba otići u Sveučilišnu knjižnicu, pronaći novine iz tog razdoblja, snimiti naslove, pročitati reportaže itd. I onda sustavom vremeplovske priče kadrirati uspješnu davninu i ovu našu današnju neuspješnu prapovijest.

Otpratio sam je do njene Bolonje u Trnjanskoj, a školica joj je u zgradi Sunca. Mislim da je Ifa tamo najtoplije sunce.

Ta je zgrada napravljena na mjestu kuće jedne od mojih prvih velikih ljubavi, Natalije Popović, zvane Cica. Bila je to velika osnovno-školska ljubav, mislim u sedmom osnovne u Krugama. Tada je to bila nova škola, a ja sam u to doba istodobno hodao s Cicom i Božicom Brozinčević, a Cica i Božica sa mnom, Lucijanom Negovetićem, danas glasovitim svjetskim neurokirurgom, i Damirom Babićem. Damira sam istukao zato što je on istukao Božicu, a Božicu je istukao zato što mu je za rođendan poklonila Idiota, F. M. Dostojevskoga. Meni je poklonila komplet Tarzana, a njemu Idiota. On se naljutio i istukao je, a onda sam ja ubio idiota u njemu.

I efo Ifice, s Danilom Ivezićem, u kafiću i pred semaforom. Na posljednjoj slici u nizu nije Ifa, nego ja.

Naime, svugdje uvijek idem pješke. Tako i doma. Tamo između Sveučilišne i Filozofskog faksa ima mnoštvo voćaka. Kuće su srušene, ljudi se razišli po novogradnjama, a voćke su ostale napuštene. U jednoj takvoj napuštenoj bašči napala me jedna rumena i napaljena višnja.

Nisam joj odolio. Stao sam ispod nje i višnje su mi same uskakale, onako stidljivo, u usta. Mislim da sam ih smazao barem pola tone, ako ne i cijeli kilogram.

, 4. lipanj 2009 22:19:33 | link | komentiraj (4)

SVJETLOST DARIVANJA

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Zapravo nema ničeg ljepšeg od onoga kad putnik  znalački piše i slika knjigu drugoga putnika.

Osobito kad je taj drugi putnik morem-plovni našijenac Marko Polo, a putnik-autor moj davnašnji prijatelj Branko Vujanović, slikar i veliki tragač za znanjem.

Koji je, Branko Vujanović, budi hvala Životu, još uvijek živ, još uvijek putnik, još uvijek slikar, a meni sliči na dragog i znatiželjnog dječaka, koji je, doduše, koju minutu stariji od mene, ali to ne znači da nije dječak u svome najzrelijem stvaralačko-znatiželjnom pubertetu.

Odavno znam da Branko živi knjigu o Marku Polu. Zapravo, Branko je naprosto fasciniran tim našim moreplovcem iz Korčule na Korčuli. Imao sam čast da mi prije nekoliko godina, na kompaču, pokaže mnoštvo novih ilustracija koje je pronašao, a koje su vezane za Marka Pola, njegov život i njegova putovanja.

A sad sve to imam u knjizi Lucidar Marka Pola, u izdanju Denone, raskošni dar koji mi je Branko darovao.

I kad bih knjigu najkraće opisao, onda bih rekao da je Lucidar najprije Brankova slikarska zbirka od kojih 300 sjajnih umjetničkih djela, koja zapravo i nisu umjetnička djela, jer su najobičnije stranice knjige koje je on izvanrednim grafičkim prijelomom, uz pomoć onih fantastičnih grafičkih mahera iz ANKERA, pretvorio u maštovitu likovnu majstoriju.

Kad otvorite knjigu na bilo kojoj stranici, najprije ćete uživati u njenom likovnom rješenju. Fotografije, slike, grafike, pismena u različitim fontovima i bojama, jednostavno vam zalijepe pogled za tu grafičku majstoriju.

Zato sam knjigu najprije razgledao. Kao izložbu. Korak po korak. Stranicu po stranicu.

A potom sam htio knjigu samo ovlaš pregledati.

Nije išlo ovlaš.

Kad sam počeo čitati, pa čitati i gledati, pa čitati, gledati i proučavati, ostao sam zarobljen u tekstu. Naravno da mi je tu lijepo, i da bih najradije, kad bi se moglo, ostao živjeti u tim stranicama.

Kad sam rekao da je Branko veliki tragač za znanjem, onda sam mislio reći da se on ne miče od nekog podatka dok ga sasvim ne istraži. Dosadnjaković jedan, zalijepi se za taj podatak i nema tog razrjeđivača koji bi ga odlijepio!

On se, kao pijavica kad se napije krvi, sam odlijepi kad se napije znanja i – zalijepi za drugi podatak. Podsjeća me na vječnog prijatelja Ladana koji, kad se bio zalijepio za jednu riječ, nije tu riječ puštao iz sebe dok je nije oslikao grafemima sa svih strana, pa je onda lake ruke puštao da prhne pred našim očima u svoj svojoj punini, ljepoti, živopisnosti i vrckavosti.

Zato je Lucidar Branka Vujanovića veličanstvena knjiga, možda i najvrjednija koja je, uz Ladanov Etymologicon, posljednjih desetljeća zasjala, kao jedna od najsjajnijih zvijezda, u Gutenbergovoj galaksiji.

Sve je u Lucidaru na svome mjestu. Svaka riječ, svaka ilustracija, pa i svaki tipfeler ako baš hoćete. Prije svega tu su brojni likovni i slikovni uradci za koje nismo znali. Tu si i autentične zemljopisne karte iz vremena kad je Marko Polo živio i plovio. Tu su i minuciozno dotjerani tekstovi vrhunskih stručnjaka, poznavatelja života, djela i plovidbi Marka Pola.

Svakome svome suradniku Branko je pronašao temu koju najbolje poznaje. Prelistao je sve što je dosad o Marku Polu objavljeno, pa kad je stvari posložio na svoja mjesta, vidio je da su mu neke stranice prazne. Ter se dao u potragu za praznim stranicama, a našao upravo one stručnjake koji će ih najbolje ispuniti. Zato su u knjizi novi tekstovi izvanrednih znalaca, kako enciklopedista svih fela, tako i po vrsnosti ništa slabiji tekstovi veleposlanika Kine Wu Zhenglonga, Indije Rajive Misre, Japana Tetsuhise Shirakawe i Italije Alessandra Grafinija.

Naravno da na ovome mjestu ne mogu iz ovoga broda-knjige iskrcati sav dragocjeni teret, ali mogu vam s nekoliko fotki pokazati kako je Lucidar pravi literarni dar koji je po učenosti nadmašio one površne srednjovjekovne Lucidare, to jest pučke kataloge znanja, odnosno srednjovjekovne enciklopedije. Pravi je to dar svjetlosti, kad bih lucidaru htio dati pravo značenje.

Raskošna knjiga Branka Vujanovića, po svojoj učenosti, uljudbi i likovnom savršenstvu doista se s pravom  okitila naslovom Lucidar Marka Pola. Bez Brankova Dara svjetlosti više se neće moći relevantno raspravljati o Marku Polu, čovjeku koje je tako sjajno povezao daleki Istok s ovim našim, gdjegdje, još daljim Zapadom.

Hvala Branko.

, 2. lipanj 2009 12:45:23 | link | komentiraj (2)