Badnji dan prihvatio sam kao da je neka posebna subota koja se požurila u ćetvrtak, a subotom redovito izlazim u šetnju gradom. Predizborna je frka, valjda se negdje nešto događa, mislio sam. I, naravno, događa se. Ispred kafića u Bogovićevoj susreo sam još jednoga Mujičića, Tahira. Pa se na trenutak učinilo da u Bogovićevoj i nema nikoga osim Mujičića. A nas dvojica nismo rođaci, zapravo smo više od toga – prijatelji. Kao i mene, i njega pitaju što smo si nas dvojica. On redovno odgovara da smo Tri sestre od Čehova, a ja na isti pitanje vrlo ozbiljno odgovaram da smo Braća Dostojevski, sinovi starog razvratnika Karamazova. Bilo kako bilo, Tahir mi je poklonio predivnu knjigu poezije, Vlaška 99. Vlaška 99 je kuća njegova djetinjstva i odrastanja. Knjigu je sjajno opremio Fadil Vejzović. Meni se čini da je to neka vrsta Knjige postanka s migrenom, kako glasi naslov jedne od pjesama. Zaista lijep početak Badnjaka.
Nešto niže, dva moja davna šiptarska prijatelja, a i sâm sam dijelom šiptar po maminom djedu, rade svoj uobičajeni posao. Vrući kesteni i uvijek ukusne kokice. Moja je kćer, Una, obožavala te kokice. Uvijek sam joj kupovao onu najveću porciju. Zatim bismo sjeli na klupu, ona bi klopala kokice i hranila golubove s njima. Kćer je već djevojka i nije joj do kokica, mislim da više drži do pjetlića.
Na jednom šanku-kiosku gužva. Vidim dolje kod šanka-kioska neke velike posude s vrućim kuhanim bakalarom, žutog od maslinova ulja, i demižone s crnim vinom ili bevandom; nisam kušao pa ne znam. Oko kioska-šanka velika gužva. Skupile se televizijske i fotoreporterske kamere i uživaju u druženju s Nadanom Vidoševićem.
Pola sata nakon toga, kad sam se vraćao poslije đira Ilicom, Frankopanskom i Varšavskom, našao sam se opet na istome mjestu. Vidim, ljudi klopaju bakalar, piju vino ili bevandu, razgovaraju. Šestinčani pjevaju. Budući da volim druženja, zastao sam i tražio meni drage ljude. I našao Željka Bašića, starog ratnog prijatelja, i moga Dubičanca, Peru Kovačevića, negdašnjeg saborskoga zastupnika, u srdačnom razgovoru s Nadanom Vidoševićem. Pridružih se ćaskanju. Ali, nismo dugo izdržali.
Naime, na pozornici koja reklamira Milana Bandića i na kojoj kuhar kuha također bakalar, došli su nekakvi svirači i nepristojno zasvirali punim razglasom. Razgovor više nije bio moguć, pa smo se Žac, Pero i ja preselili u tišinu Bogovićeve. Nadana nisu puštale obožavateljice, pa budući da razgovor nikako nije bio moguć bez vikanja, i on je došao za nama.
Nastavio sam dalje šetnjom i vratio se nakon sat vremena. Željka i Pere nije bilo, a Nadan je sjedio u kafiću i u društvu pijuckao kavicu. Ponovo smo se pozdravili i odlučih ga pozvati na kavu kod Charlieja. Znate da smo Braun i ja dobri prijatelji, bez obzira što je on umro. Redovito svraćam u njegov kafić i popijem duplu s njegovom suprugom, beskrajno šarmantnom Zdenkom. Vidošević mi je rekao da nema u običaju zalaziti Charlieju, ali će otići budući da se iz Charlieja kreće za Pantovčak. „Odatle je moj prijatelj Stipe Mesić dva puta krenuo na Pantovčak“, pojasnio mi je. A kod Charlieja – uobičajena gužva. Tamo je i Vesna Pusić odlučila provesti posljednje druženje, prije izbora, s građanima. Znam da je Vesna dobra prijateljica sa Zdenkom Braun. I, mogu vam reći da je to bio više nego srdačan susret dvoje mogućih stanovnika Pantovčaka, kao što možete vidjeti po ovome zagrljaju lijepe dame u najboljim ženskim godinama i šarmantnog muškarca koji je također u najboljim muškim godinama. A kad se takve lijepe godine sastanu, onda slijedi - zagrljaj.
Vesna nas je počastila šampanjcem, koji smo popili u društvu njena brata Zorana. „Ako se iz Charlieja ide na Pantovčak“, rekao mi je Vidošević, „onda će se valjda tradicija nastaviti, pa se može očekivati da je jedno od nas dvoje predsjednica, odnosno treći predsjednik Republike Hrvatske.“ „Riječi ti se pozlatile“, odgovorila je Vesna. Budući da su mi njih dvoje jedini ozbiljno kandidati, a ne smijem zaboraviti ni „Dečka s Trešnjevke“, Borisa Mikšića, rekao sam im da nemam ništa protiv i poklonio zračećoj Vesni malo licitarsko srce.
Sasvim povučene bile su ove dvije dame iz Vidoševićeva stožera. Međutim, mome oštrom oku bivšeg muškarca ovakva se ljepota nije mogla sakriti. Zapravo, sama se kamera okrenula njima i tako je nastala ova fotka, bez koje bih sigurno razočarao moga splitskog doktora Lududa.
Bilo je već kasno ovoga neobično ljetnog Badnjaka. Vidio sam da se druženje Vesne i Nadana odužilo, a mene su već zaboljele noge. Pozdravio sam se s društvom i poželio sreću i Nadanu i Vesni. Jest da kao Bošnjak navijam za Vidoševića, jer je, logično, Dalmatinac, a Dalmacija je kolijevka Hrvatske, ali i Pusićka mi je gotovo jednako draga. Jedna mi je dama treće dobi, koju poznajem dobrih pedeset godina i koja je sve to gledala sa strane, rekla: „Ja ću svakako glasovati za Vidoševića. Kad ga god ugledam sjetim se mora, mirisa mirta i lavandi, i jednog sličnog mladića u skrivenoj splitskoj uvali, dok je plava mjesečina svijetlila u mome srcu. Mislim da nema žene u Hrvatskoj koja nema barem jednu sličnu uspomenu.“ Budući da u Hrvatskoj ima više od dva i po milijuna žena, onda…
red je da i ja tebi uzvratim kletvu: da Bog da ti bio najsretniji covjek na svijetu, jer znas, oni na Titanicu su bili zdravi, no nisu imali srece:)....mmm da...
Ja nemam sličnu uspomenu! No dobro, možda i nisam prava HR žena. Ostavljam ti uz čestitke najljepše želje za Novu, a ti ih rasporedi po volji i ne moraš biti skroman - mnogo ih je za svaki mjesec dovoljno... Pozdrav ostavljam
je, priča sa fotkama je kao nadan s vesnama, kao more s mirtama, kao stožer u čizmama ... nadan je malo zakasnio, a posebice u rodnome gradu. emisija s mosorom bijaše pun pogodak, ali nedostajalo je jačega programska profiliranja i nekako je nalikovao ostalima ... s obzirom da iza njega nije stajala stranačka potpora, možebiti stega, mislim da je on, zapravo, moralni pobjednik ovih izbora. samo, jebeš moralna pobjednika.
Svim kršćanima koji po Gregorijanskom kalendaru slave Božić, svima koji drže do tradicije povratka Sunca, svima koji u noći rađanja, kad se uz toplu vatru badnja čekalo da u Suncu osvane Božić, svima koji vjeruju u Isusa Nazarenca, Isu Pejgambera, želim tihu i toplu Badnju noć i radostan Božić.
Budite blagoslovljeni, budite radosni, budite sretni i poštujte načela Dobrote i Ljepote Života.
Ovaj kratki povijesni pregled o ženskim grudima i njihovim držačima posvećujem s dužnim poštovanjem Dru Lududu, Vitezu i pjesniku iz Darde i meni posebno dragom Babunu
Zapravo, sve počinje od steznika kojega je u 18. stoljeću izmislio, kako legenda kaže, mesar. Po toj legendi, steznik je izmišljen kao naprava za mučenje, što će mnoge žene, koje su upotrebljavale steznik lahka srca i s osmijehom na licu, potvrditi. A kad je riječ o mesaru, valja reći da mu je žena bila prava brbljivica. Mislio ju je na taj način ušutkati. Ono, kad je stegne kao što udav steže svoje žrtve, onda će je valjda ušutkati.
Međutim, to je legenda, jer je istina malo drukčija. Corset, odnosno kako se pisalo corcet, pojavio se u ljudskom govoru u 13. stoljeću, ali je ta tehnika poznatija znatno prije.
Stezanjem tijela htjelo se sakriti sve one dražesne trbuščiće i istaknuti ljepotu poprsja. Mislim da su korzeti služili onako kako danas služe silikoni, ali nije moje da se miješam među silikone različitih kvaliteta i veličina.
Ono što su nekad činili korzeti, za koje je njemački povjesničar, stanoviti Strati, tvrdi da su je izmislili oni koji su bili skloni asketizmu, to danas čine grudnjaci. I steznici i grudnjaci otkrili su novu nam umjetnost – umjetnost otkrivanja pokrivanjem.
A na sise smo osjetljivi budući da nas je sisa održala i njojzi hvala!
Zato volim dekoltee. Tu umjetnost isticanja cijeloga poprsja!
Premda Biblija govori da je duboki dekolte (do pupka) grijeh, te je kao takav „biljeg“ prostitutki.
Islam je puno skloniji prema ženskim grudima za koje se u Kur'anu kaže da ženske sise hrane dijete, a vesele oca. Bijah bio dijete, a biva da sam bio i tata, pa mogu izravno potvrditi taj kur'anski ajet.
Početak života grudnjaka vidim u tome što su u povijesti od lijepih grudi pravili kalupi. A od kalupa vrčevi za vino ili druge opojne napitke.
Od većih kalupa pravili su se pehari za vino, od manjih čaše za šampanjac, a od onih najmanjih čaše za oštra pića.
Taj je običaj nastao još za doba one ljepotice ,zbog koje se zavadiše pravi muž i mogući ljubavnik, Helene Trojanske.
Priča se da je Helena dala da se izradi pehar dostojan prave božice. Ter je dala da joj se takav pehar napravi tako da joj se od jedne njene sise napravi kalup, a od kalupa pehar koji bi imao predstavljati njenu božansku sisu iz koje se moglo piti i rujno vino, a ne samo toplo mlijeko.
Taj je njezin pehar-sisa darovan božici Dijani koja je, valjda, imala sklonost ka lijepim sisama, što me podsjeća na mene, pa sam si počeo utvarati da sam izravan potomak ljupke božice. A dok sam bio živ i živahan, pio sam i vino, i šampanjac, i razne rakije, što će reći da sam bio prilično svestran ljubitelj pića ikoja sam radosno pio z svih vrsta peharčeka.
Slično je učinila i Kleopatra, pa je iz pehara rađenom po otisku njene prilično upotrebljavane grudi, vino pio sam Marko Antonije.
Reklamni agenti, odnosno proizvođači raznih korzeta odmah su se dosjetili kako da stvar ima i tržišnu prođu. Tako se jedan Englez dosjetio i korzet reklamirao na pomalo bizaran način. U izlogu. Stavio je korzet na lutku. Lutki je sisa koju je podržavao korzet sjajno stajala, a druga je se mlohavo opružila sve do pupka, pa i niže. Ispod te reklamne lutke pisalo je: Molimo vas, obratite pažnju ne dramatični kontrast.
Svakome se od nas sviđa ona obećavajući prava prva brazda između tih rtova dobre nade, brazda kojom bismo vrlo rado zabrazdili punim plućima. Kroz povijest su taj ponor, koji stvara prelazak jedne sise u drugu, nazivali svakakvim imenima. Lijepim i ružnim. Budući da sam ja osvjedočeni ljubitelj ljepote, najviše mi se sviđa naziv – Izvor posvećenja.
U taj su se izvor stavljali i u njemu nosili, kao u kakvu dobro čuvanom trezoru, cvjetići, rupčići, novčanici i, dakako, tadašnje ljubavne sims poruke.
Svašta se tamo čuvalo i skrivalo.
Čak i jaje.
Naime, Julija, kćerka rimskoga cara Augusta, htjela je, prije nego što zatrudni, saznati hoće li roditi sina ili kćer. I upitala je za savjet jedno proročište. Tamo su joj rekli da u prorez između ta dva čarobna izvora zadovoljstva, bilo da izvore upotrebljavamo kao restoran, bilo kao veselje, dakle, savjetovano joj je da tamo gurne jaje. Pa ako se iz jaja izlegne pilence ženskoga roda, rodit će žensko dijete, a ako se pak izlegne pjetlić, bit će muškardin.
Marija je učinila kako joj je savjetovano. Poslije stanovitog vremena, među njenim je grudima pileći kukuriknuo mali pjetlić.
I bi kako je proročište reklo: rodila je muško dijete.
Neke dame koje znaju za to proročanstvo, u taj prorez danas stavljaju i po dva jaja. Ne bi li saznale hoće li roditi dvojke.
Bravo Mr.Kemo ..evo nam pravog texta...puno boljeg od "onog o onima"...ustvari bolje je reći za poneke niti ON niti ONa već ONO.."Naišao ja tako jučer slučajno na promidžbeni skup kada zamislite ONO mi je glavom i bradom prišlo sa nekakvim lecima " ..
Dakle
Iako je ova divna slika tek prava slastica za Mr.Lududa napominjem kako je cijeli taj galimatijas stenika ,korzeta, haltera nevjerojatno romantičan ,te nabijen erotikom ,ali nažalost dok su nosile sve to ženice su u povijesti zarađivale i kojekakove boleštine ,nerijetko međunožne. Štrample ili kako se to već zove su danas spasile stvar ,ali nažalost muškog rajca sada manje jer kada navuku te rastezljive kukuljice
liče mi ponajviše na divovske gusjenice .Još kad su providne ,pa ispod one odvratne tange. Gdje su nestale one staromodne čiste bijele ženske gaćice?
a potom, išao malo po naputku bložna vlasnika do nadana, da vidim stenograme i to kako dotični kandidat predsjednički jedini od kandidata nije krao. i stvarno, kako reče šarinić: zbori u njima kao Predsjednik države Lijepe i red je sada dati mu žezlo u ruke. kako izbornička neodlučnika Uda, osim moje žene nitko nije osobno nagovarao ( ona, desnica moja, će za hebranga ), lako je moguće da ću se i ja prikloniti kemo-struji. pusićka i on jedini mi zgodni, pa u mojoj vječnoj nakani da udovoljim ženama, naginjem njemu. lep je kao greh, kažu, i premda me nije uvjerio da nije krao, neka bar rvatice uživaju u novome zgodnijemu predsjedniku.
Meni je kao osobi ženskog roda ovaj post bio vrlo zanimljiv za čitanje,...jedno mi je neugodno da ja sama kao žena nikad ništa o tome nisam čula, ali ajde sada su mi barem jasni neki muški svjetonazori :))
Kad su moji prijatelji, prelijepa Goga, majstor fotoshopa Marko i mudri Žac vidjeli da sam jučer na svoj način progovorio riječ-dvije u korist Nadana Vidoševića, sjeli su za kompjutor i dobro razradili ono što sam rekao, s tim da su to puno lakše i bolje rekli. I, nisam izdržao pa vam, uz njihove bijele osmijehe šaljem njihovu domišljatost.
to je dobar izbor dok je on bio ministar gospodarstva otpušteno je 400000 radnika, a kad bi bio predsjednik valjda više nebi nitko ni radio.A ima čovijek i sreće majka mu je sve stekla u mirovini.
Anonimče, a baš i nisi. Jasno je da su se kripli poput tebe ili nekih drugih bojali znanja Nadana Vidoševića. Najprije, nije on nikada bio sirotinja. Otac mu je bio direktor Dalmacijacementa i vrlo uspješan ekonomist. Majka mu je bila vrsna bankarska službenica. Kad je završio srednju školu, roditelji su mu kupili spačeka "Dijanu". Sa završenim ekonomskim faksom zaposlio se kao referent i napredovao u službi zahvaljujući svome znanju. Kad je hrvatska država u svome neznanju i nesposobnosti htjela prodati "Dalmacijacement", on nije dao. Na sastanku s kojeg su objavljeni transkripti još 1994. godine u Globusu, jedan mu se visoki funkcionar prijetio da potpiše prodaju. Svašta su mu radili. I nikad se nije dao. Osim toga, ti ni ne znaš kad je on bio ministar, jer kad bi znao, ne bi izvalio tu glupost. Uostalom, sve što je vezano uz Vidoševića možeš naći na njegovoj stranici http://www.nadanvidosevic.net pa i transkript u kojem mu se prijeti smrću, kao i sve o udbaškim optužbama i činjeničnom stanju. Naprosto, htio ti to ili ne, Vidošević je budućnost, a ti si, kao i ja - daleka prošlost.
pogledajte u googlu upišite pojam pregled afera u bazi za dužnosnika ili dužnosnicu:VIDOŠEVIĆ NADAN.Osobno nemam ništa protiv njega vrijeme će pokazat kakva mu je budućnost
Mili moj anonimni ljubitelju tetke Googlice, ali samo njenog puno manjeg dijela, nešto od toga svašta odavno sam pročitao. Napisano je vrlo loše i poprilično budalasto, a da uopće ne spominjem kako jedna rečenica pobija drugu. Iz svih afera izašao je neokaljan, jer sve blato kojim su ga zasipali završilo je na licima tih proizvođača lažnih pizdarija. Pokazalo su da su to sve afere bile proizvodi stare dobre podmetaljske službe. Eno, dečko, pogledaj u Globusu s kojim je budalama (uključujući i Šarinića) imao problema jerbo su nam prodavali smrdljiva jaja pod friške bubrege.
Ja samo mislim kako su svi donekle u pravu i kako nitko nema pravo u isto vrijeme. Državna je politička struktura trenutno; Tuđman-Sanaderovi ostaci. Najbolnije je što se ti po partijskoj liniji donedavno anonimni liferanti&buzeranti sada ugnijezdiše i što najgore jeste i umiješaše tamo gdje ne bi trebali. U gospodarstvo. Poneki Dalmatinci su mislim divni jednostavni ljudi koji ne hodaju podignutog nosa kao neki Agrameri ,ali to pišem samo za one naše male dobre ljude što ih srećemo po kafićima i ulici .( nedavno nam Mr.Kemo podastrije divno pismo-pjesmu Marquesa u kojem veliki pisac kaže : «Niti jedan čovjek nema pravo pogledati drugog čovjeka odozgo osim kada mu pomaže da ustane.»( tako nešto) Dobar se dio naših Hrvata oduvijek trudi na svojevrstan način diskreditirati ovu divnu izjavu. Možemo ih dijeliti u dvije grupe: manju i veću. Prva u kojoj prednjače veliki gradovi sastavljena je od tzv ,nove lažne aristokracije i naravno manje grupe nazovimo ju starom(ali obje po položaju ,novcu ,privilegijama .lozi ) i imao sam tu čast (nečast) slušati neke gradske a i provincijalne balkanske debile ili čak pričati s njima. Oni idu toliko daleko da misle kako im čak članstvo u jednoj meni osobno odvratnoj stranci dopušta da nastupaju sa prerogativom na najperfidnije moguće načine. Njihove rečenice i njihov stil želi ti dati do znanja da te zbog tvog trenutnog soci-polit-društvenog položaja tretiraju odmah u startu kao obično smeće .I još bi se puno tu moglo dodati i napisati. Druga je grupa veća i tu spada ona tzv. TV marva kojoj ništa nije jasno ,a koja ipak na kraju se «proda za sitne pare» pred izbore i glasa za ove prve pa onda pljuje i bljuje po njima naredne 4 godine. Kod te je grupe plemenski atavizam u glavi ,u biti oni trebaju vođu koji će ih na nekakav način ugnjetavati ,ali i ulijevati im sigurnost i kojemu su inerciono onda možda neke loše stvari dopuštene . Znači on može ukrasti a to se broji pod faraonsku privilegiju. To je stoga što Volosko-Perunski genetski atavizmi Balkana još nisu raščistili sa pojmom liberalne zapadne demokracije. Iako je u na samom zapadu to ipak iluzija ,te sama praksa nije niti blizu osnovnim moralnim postavkama ,ipak i naravno ; oni odletješe ipak naprijed nekoliko desetina godina znači u nekakvom pozitivnom smislu podalje od nas.
No , blještavo je čisto golo svijetlo i glupo bi od Boga bilo učiniti Svijet u kojem sve nema i sjenu, list naličje veli nam Woland iz Majstora i Margarite .
Pazite ;ja uopće ne kažem da smo mi loši ljudi ,ali da svi skupa moramo još puno ,puno naučiti o toleranciji ,ravnopravnom rasporedu ,ustrojstvima ,pravima etc…Dakle neki Dalmatinci kao političari slijede jednu možda južnjačku (sličnu kalabrijsko-napolitanskoj) mentalitetnu potku gdje je rodbinsko-klanovska korupcija prirodna pojava kao i kiša .Stoga treba biti oprezan kada je vjerovanje u bilo koga u pitanju. Osim toga škrta zemlja i borba koja se kalila vjekovima na ovim je prostorima stvorila gen vrlo otporan doduše na preživljavanje ,ali nerijetko škrt ,uskogrudan i Makjavelistički raspoložen. Ove su osobine odlične kada bi ih Dalmatinac predsjednik usmjerio ka vanka politici ,a ne prema unutra posebice u politika-gospodarstvo sprezi.
Osim toga ,dogodilo se:
1 .Nitko nije slutio da će Sanader otići ,a da se neće kandidirati za predsjednika. Ovo je uvjerilo miševe kako imaju šansu.
2. Oni su (pa i mi) u ovo predizborno vrijeme negdje zametnuli činjenicu kako po Ustavu Predsjednik i nije baš toliko bitna faca. A svaki priča kao da će sutra kada sjedne u fotelju biti Petar veliki ( no vjerujem da poneki bi rado bili diktatorski raspoloženi mali Peroni.)
Imali smo prije rata konobara Neđu u proslavljenom restoranu «Košuta» u Dardi .Čovjek završio osnovnu školu. Ali…bio je i više no savršen konobar .Njegovi maniri ,govor ,kretnje …ma ono ;poput vrhunskog engleskog batlera Kraljice Elizabete . I to nije sve naučio. Nije imao gdje .Naprosto rodio se takav. Možda slučajno ,ali izabrao je poziv konobara .Ne tražim da itko vjeruje u ovo. Kada bi dolazile strane delegacije u lov( I Tito ) obavezno bi bio pozvan . Samo su njemu dopuštali da ih služi . Stajao bi sa strane uspravan poput sveca i pazio kada nešto treba donijeti .Jednom sam ga prilikom pitao za horoskop. Vaga.
Ima i u tome nešto. Barem u djelu trunčica istine. Ne može biti niti predsjednik netko tko to nije cijelokupnom svojom pojavom .Mnogi nisu. Odnosno nismo .A svi bi mi voljeli biti upravo predsjednici ( dobro ajd sad; Zagorci ponajviše…)
Vidošević ima ono; pojavu ,govor , rečenice su odmjerene ( sa zadrškom) ,on ne priča previše niti premalo i sa te strane je OK. Ali nemojmo pretjerivati. Svi su kandidati ili barem 85% manje-više masni po lavi.
DODATAK: OSOBNO I «NEZNANSTVENO «:
Posljednje je to da ja kao ordinaran član one velike grupe radnog naslova «TV marva» ne razmišljam mozgom ,već stražnjicom i srcem. Ipak pod pojmom Srce: Eh ,stavljam tu i vas dvije gospođice : Idiosinkraziju i Intuiciju .A vas mi dvije nadalje jasno sugerirate:
Podijeliti kandidate u dvije grupe . 1. VIŠE ILI MANJE SIMPATIJA : Vidošević , Pusić , Kajin ,Josipović
2. NIKAKVIH SIMPATIJA: Hebrang ,Primorac ,Bandić i Mikšić i svi ostali.
EPILOG:
Ovo je sve samo bila Igra. Ponekad pišemo neka naša razmišljanja da ispunimo planetarno vrijeme ,a potom shvatimo da su ista i bavljenje uopće tako prizemnim trivijalnim događanjima ustvari robija , ovisnost ,te da smo i sami žrtve mediokriteta i gluposti ; ukratko Nonsens . Jer postoji milijun ljepših stvari u životu
Boris Miksic je otiso u americi sa 35 dolara stvorio svu bogatstvu sam sa radom i to posteno nije on imao kum ili stric koji su mu namjestili poslove ili bili neke veze....nego on je 100 puta bogatiji od ovi nasi zato sto je sposoban a ne kriminalac. Moramo dobro analizirati situaciju ja vjerujem da covjek poput Boris Miksic vrijedi vise nego svi nasi politicara jer on moze dignuti Hrvatsku na svijetski nivo dok nasi samo mogu dignuti Hrvatsku na razini balkan. Imamo krizni porez a on? sam placa
Babune, vidio sam sve forume i znam tko za koga radi i gdje su podvalice. Znaš, u tom podmetačkom ratu kaže se najviše do 10 % posto istine, a sve se ostalo dopiše. To rade cijeli timovi sastavljeni od raznih rashodovanih špijunčina, od onih Udbinih, KOS-ovih i crkvenih ispovjednih mahera, do ovih naših hrvatskih. Od kojih većina radi za one koji dobro plaćaju. A zna se tko u ovoj kampanji dobro plaća. A mene nikad nitko nije plaćao, pa čak ni loše, da ne kažem mizerno.
Hvala, majstore stiha iz prelijpe Darde u kojem se, kako si sam rekao, znade i zaplesati kad Bandić dirigira promidžbeno-tamburaškom orkestru (šala mala).
Ne znam ništa o Mikšiću, jer me naproisto ne zanima. I nije mi jasna njegova kandidatura. Zašto bi čovjek odlazio iz takva imanja, kad može lijepo uživati u stečenom, bez obzira kako je to stekao, jer je nepristojno zavirivati ljudima u krevet, tanjur i lisnicu. Naime, i u Americi se može baviti politikom, ako baš želi. Ovdje bi bio puno korisniji da se pridruži Vidoševiću koji doista nastoji ukinuti jednakije od jednakih. Znam da su Mikšića na prošlim izborima izvozali, čak i financijski. Tko dopušta da ga zmija dvaput ugrize za isto mjesto, za lisnicu, onda nešto s njim nije u redu.
Lijepo ste sve elaborirali a ima i kuću u Zg. Gradila ju je INGRA. Prije nekih 2-3 godine. Zanimljivo bi bilo vidjeti uplatnice kojima je plaćena ta građevina. Pitajte dečke iz Ingre oni znaju...
Naravno da ima kuću u Zagrebu. Imaju kuće i mnogi drugi, za neke kuće su pisani posebni zakoni koji su vrijedili svega 48 sati, a onda su ukinuti. Takvih repova Vidošević nema. Pokazao je što ima, a za sve što je pokazao, izložio je i sve relativne papire. Mene naprosto čudi da se javljaju anonimci koji kao sve znaju, a to su do sada tajili, premda je utaja takvih podataka djelo zakonski kažnjivo s do tri godine zatvora, moj anonimni čitatelju. Evo ti tog zakona, pa ga prouči, prije nego što ubuduće budeš otkrivao tajne za koje si znao, a nisi, kako Kazneni zakon nalaže, prijavio: Neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela Članak 300. (1) Tko zna da je počinjeno teško kazneno djelo pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, a za to djelo je zakonom propisana kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne prijavi počinjenje težeg kaznenog djela za koje je saznala obavljajući svoju dužnost a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili povodom prijedloga. Što bi bilo da te prijavim, što dakako neću učiniti, i ti budeš morao dokazati te tvrdnje, a ne dokažeš ih? Čovječe, dragi, pročitaj još jednom zakon.
Kemi, ad. 1 Kod nas ti je to sasvim normalno i ne spada uopće pod kazneno a kamo li teško djelo ( meni je to više pitanje morala) ad. 2) e službena ili odgovorna osoba sada bi po službenoj dužnosti morala provjeriti svaki navod bio on anoniman ili ne, ukoliko do nekih saznanja dođe pa makar i slučajno. Ali vidiš ni to se ne radi jer kod nas to naprosto nije uobičajeno. Dobro bo nam došao tamo neki Eliot Ness.
Da, u pravu si; u nas nije uobičajeno da provodimo zakon, pa je moguće svašta, pa i objede koje si iznio. Ja nisam takav. Uvijek mislim da nije moje da se bavim tuđim stvarima. Naime, držim da se govnima ima pravo nabacivati samo onaj koji nije govnast ili u govnima. A takvih nema. Pa, prema tome, skidaj ta govna sa sebe na način koji si odabrao. Ja se dobro iskupam, a ti me ponovo svojim govnom ugovnjuješ. Dokle, govno božje!
Cijenjeni, tako dugo dok to odgovara istini. Nema veze i ne želim ništa dokazivati. Politika je kurva i tome je tako već dugo, mislim da ni istina tu ne može mnogo promijeniti. Poštujem godine i iskustvo no riječnik baš ne mogu pohvaliti. Što se pak govna božjeg tiče obzirom na moje i Vaše godine vrlo je vjerovatno da ćete navedeno prije omirisati. no ako se i varam nema veze. Ne ljutite se u ove predivne dane na moj skroman doprinos. Žao mi je što Vas je toliko zapekla mala opaska.
Ma dečko moj, nije mene zapeklo tvoje mišljenje; naprosto se ne znam ljutiti; svatko ima pravo na svoje mišljenje ma kakvo bilo, nego me smeta ta upornost koja meni želi nametnuti laž kao istinu. A što se tiče tko će prije na iharet, vjerujte, meni će biti puno draže da umrem prije, štoviše puno prije, kad za to dođe vrijeme, jer držim da je smrt lijepa, ako nije i ljepša od života. Osim toga, ako već vjeruješ u drugi svijet, bit će mi tamo divno neko vrijeme bez tebe. Volio bih da to vrijeme bez tebe i sličnih potraje što duže.
Ovo je moja uobičajena doza zezanja; dakle nije priča o svjetioniku na ovome kršu usred valovitoga mora, ali bi vrlo brzo mogla postati priča o lučonoši.
Spremamo kuću, dom naš, za novoga predsjednika, najvjerojatnije Nadana Vidoševića budući da je najstručniji, najciviliziraniji i najsimpatičniji, a i zato što ga vole žene, a žene su, barem kad je riječ o meni – zakon. Osim toga, Vidošević je Dalmatinac, a Dalmacija je kolijevka Hrvatske.
Pa će svima nama biti lakše kad se u toj prvoj hrvatskoj zipci budemo zibali, dok maestral blago piri raznoseći miris mirta, a šum bistrih valova unosi u nas vedrinu najlipjega mora na svitu.
(Je l' tako, Udo moj udoviti?, koji mi velikodušno nudiš da izaberem bilo koji lijepi komadić od one jebozovno uslikane dame, a ja sam tako star i nemoćan, kako je kukao Tin Ujević.)
Zatim, čini mi se da se s tim dragim Dalmatincem ne bi mučili oko ulaza u Europu, budući da u Dalmaciji samo uronite prst u more i već ste u cijelome svijetu.
Vidošević bi reka: A mi smo van u Europi od stoljeća sedmog, as ti miša!
Upravo zato sam se malkice pozabavio politikom, premda je ne volim.
A kad se u nas govori o politici, onda iz usta vrsnih političkih analitičara, novinara, pa i samih političara, često čujemo da spominju nekakvu političku volju.
Iskreno, ne znam što uopće znači politička volja. Znam što je politička nevolja, a to otprilike svi znamo, jer nas prati ustrajno i ponosno vodeći nas pobjedonosno iz nevolje u nevolju.
Pa me zanimalo je li politička volja ustavna kategorija.
Nadao sam se da ću u Ustavu Republike Hrvatske pronaći političku volju kao neporecivu ustavnu odredbu. Međutim, Ustav nigdje ni jednom riječju, ama baš nigdje, ne spominje političku volju (a hrvatski Ustav sadrži 8794 riječi, uredno složenih u 618 odlomaka i još preciznije smještenih 147 ustavna članka). Tako sam zaključio da politička volja nije ustavna kategorija.
Onda sam političku volju potražio u enciklopedijama. Ni tamo je ne nađoh, dakle politička volja nije ni enciklopedijska definicija.
Zato sam volju pronašao kod ptica. Kod kokošiju, i među inima guskama i novinskim patkama, srdelama i drugim jebivjetrima..
Volja je zapravo prošireni jednjak u mnogih ptica. U volji se hrana smekšava, posebice kod onih ptica koje se hrane sjemenjem različitih plodova. Kad se zrna sjemena smekšaju, kreću dalje u žljezdani predželudac u kome se obavlja enzimska razgradnja hrane. Zatim putuje u mišićni želudac koji je s unutrašnje strane presvučen debelom čvrstom prevlakom. U želucu često nalazimo na kamenčići koji pomažu mišićima tijekom usitnjavanja hrane. i tako dalje.
Tako saznah da kokoši imaju u želucima i, moglo bi se reći, mlinske kamenčiće.
I odjednom mi u glavu nekontrolirano uleti definicija političke volje: politička volja je organ u kojem završite ako vas proguta veća ptica, te vas tamo, ako ste podobno sjeme, smekšava sve dok ne postanete mekani i podobni za upotrebu, kao, recimo, stranački sjemeništarci.
One druge, shodno ovoj definiciji, koji se na dadu smekšati, jednostavno proslijedi u želudac gdje ih naprosto samelju mlinskim kokošjim kamenčićima i izbace van kao nepodobne političke gvalje.
Te gotovo zaustih napisati da Vidošević nije smekšan ni u jednoj volji velikih ptica, ali se sjetih da bi to bila promidžba, pa stavih točku.
Ja ne mogu i nemam snage za ove naše Cirkuse . Po meni ,a tako ispada ; ili Mesić kao polu-doživotni (do 70-te ) ili Kajin koji neka pored Abela ubije i neke druge ovaj put bauke .A Kajina svakako jer taj će znati reći ovoj bulumenti egotripnih egzemplara. Nedavno je Bandić imao session u Dardi i tamburaši su svirali :"Haj ,haj vinca-caj!" ,a one je pjevao ditirambe o svojoj ljepoti i kako naprosto obožava Baranju i da bi tu htio živjeti .A ja mu vjerujem .Svi mu vjerujemo i plješćemo. Onda sam sišao sa biciklina i pozdravio se sa lokalnim polu- beskućnikom (ima kuću ,a živi kao beskućnik ) gospodinom po imenu Pal Ladislav i nas dva skup smo zatancali na iste tamburaše i baš nam je bilo supi. Nisam vidio ,ali kažu kako se djelila neka valjda klopa i sitna plastika .
Bandić je i dalje "JaJakao " ( Ja pa ja) ponajviše o svojoj mudrosti i ljepoti ,sunce je sjalo ,baš lijepo pomislio sam ...i svi sretni ( i tako su sretno živjeli u Kraljevstvu sve do svoje smrti...)
Neki sam dan započeo posljednje, osmo, desetljeće u svome veselom Životu. Ne znam koliko će trajati, ali dok ide – ide, pod uvjetom da je glava u redu, te da s njom provedem radosne ostatke ostataka.
Prije pedesetak godina nisam mislio da ću toliko dugo hodati u ovdašnjem obliku, omiljenim mi trećim kamenčićem od Sunca. No, zalomilo se i – eto me.
Problem Života zapravo je problem etičkog formalizma, a tu je neprikosnoveni vladar biva bio, kad je riječ o mojim učiteljima, Konfucije. Karakterističan je zbog toga, s modernog filozofskog gledišta, njegov zaokret k problematici materijalnih vrlina putem moralnih maksima. Kad na primjer kaže da vladati znači određivati pravilan smjer,postavlja se odmah pitanje, što je pravilnou moralnom smislu. Na takvo pitanje Konfucije odgovara učeniku Tse Kungu:
Zar to nije ljubav prema bližnjemu? Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome!
Ja držim da je Suživot moguć sa svakim. Samo valja znati objasniti zašto je ovisnost obostrana. Ja to tumačim ovako: svi znamo da još nitko nije preživio, osim samoga Života, ali isto tako svi nastojimo živjeti što duže, e ne bi li se ono nešto dogodilo. I, nekome se događa, a nekome se ne događa. Dakle, Suživot je kad Čovjek shvati da ne može više nego što može. I tu je sva tajna. Nema više.
Primjerice: nekoliko sam nedavnih dana proveo u divnom druženju s vedrom i vrelom ljepoticom, crvenokosom Gripom. I kako to biva, kad se nađete u krevetu s tako vatrenim božjim stvorenjem, poprilično me iscrpila. Kad me izgustirala, okrutno me napustila i zaputila se u novu avantura.
Netko će reći da je Gripa bolest, a ja baš i ne dijelim to mišljenje. Gripa je neka posebna dimenzija Života. Ja sam u njoj prepoznao samo jednu od svojih davnih vatrenih ljubavnica. Kad sam je prepoznao, uzbudio sam se, krv je proključala i uskliknuo sam: Izvoli, draga, tvoj sam!
Guštaj, rekao bi moj splitski prijatelj Pero Panjković.
Mnogi će reći, kaj sad pizdiš, Gripa nije Agripina, nego ti je to bolest!
Može bit'!
Međutim ja držim da je svaka bolest neka vrst Života. Pa ako je već bolest živo biće, a bit će da je tako jer se rađa, živi i umire, onda nam valja i proživjeti s tom vrstom Života onoliko koliko traje, kao što živimo s brojnim drugim oblicima Života koja nas prate sve dok nas prate.
I tako mi sa svojim Životom vučemo za sobom i sve one svoje lijepe Bolešćine, kao krasne pratiteljice. I možemo s njima, u slozi i ljubavi, živjeti nevjerojatno dugo. Samo ih treba prepoznati i radosno ih dočekati, kao neki dar, kao nešto svoje s kojim ti valja živjeti.
Pa i umrijeti, ako treba!
A što će biti, reći će netko u slučaju smrtonosne bolesti, kao što je to Rak, Leukemija ili bilo što drugo? Najprije mislim da je svaka bolest smrtonosna, ali se s nekima uspijemo sporazumjeti, a s nekima ne. Mislim isključivo našom krivnjom. Zapravo, najsmrtonosnija je bolest sam Život. Pa se ipak, kako-tako, nosimo s njim sve dok se ne izliječimo od Života, to jest umremo.
Ljudsko je tijelo prilagodljivo. Tijelo nam je niz tvornica koje proizvode svašta, e da bi nahranile naš Virtualni Život koji se zbiva unutar glave, u sivoj i neuglednoj masi koju nazivamo Mozak.
Naravno da svi strojevi i u takvoj tvornici, nazvanoj ljudskim tijelom, podliježu remontu. Zato je gospon Mozak smislio, uza sve ostalo, i male tvornice oružanih vojnika kojima je jedina dužnost da skrbe o tome da taj gospodin unutar glave ima sve što mu je potrebno. Ako naiđe neka opasnost, valja je izolirati i zaštititi Poglavara Tijela.
Zato sam, barem ovih sedamdeset godina koje sam već proživio, svaku bolest dočekivao radosno, možda čak i zaljubljeno, kad bi došla. Pa čak i kad ta bolest stvara nesnosne bolove.
Govorio bih sebi, izdrži, znaš da ljubav boli.
A onda sam se sjetio da ako mene boli, onda zasigurno boli i tu bolest. Kad bismo se našli sami, tješio bih je nekakvim lijepim riječima, davao bih joj vitamine i dobro je hranio. Moj davni prijatelj Miroslav Dolenec, kome je dojadilo putovati i pisati pa me negdje u nekoj Galaksiji čeka sa šahom, rekao je da pas na kostima oštri zube, a na mesu uči mahati repom.
Tako bih ja surađivao s raznim Bolešćinama. Nisam im davao kosti jer bi oštrile zube na njima i, onako gladne, brzo bi me pojele. Zato sam ih hranio najkvalitetnijim mesom. Kad bi se zasitile, zaspale bi i tako smo ugodno živjeli.
Ne znam jesam li imao Rak ili ga možda imam. Znamo da je Rak, uglavnom, smrtonosna Bolest. Ali koliko je smrtonosan nama, toliko je smrtonosan i sebi.
I to onda kad postane nezajažljiv. Halapljiv. Nezasitan. Rak koji živi u Čovjeku morao bi znati da je Njegov Život ovisan o Ljudskom Životu. Što duže bude živio Čovjek, to će duže živjeti i Tumor.
Filozofija Života je jednaka za sve.
Svi volimo živjeti, pa i taj Rak.
Ali, kako će živjeti ako mu Čovjek umre?! Dakle, umrijet će i on. Zato se pametan Rak ne prežderava u čovjeku. Živi skromno, jer shvaća da ne može više nego što može. I Rak čeka ono što bi se imalo dogoditi. Ni njemu se, kao ni nama, ništa ne događa. I tako svaki dan. Živimo strpljivim Suživotom, sve do trenutka kad prestanemo čekati ono nešto. Kad to nešto dođe.
Pametan Rak kad se udeblja u Čovjeku prelazi na dijetnu ishranu. Jer samo tako može opstati.
Kad umre Čovjek umre i njegov Rak ili bilo koja druga Ljudska Bolest. Dakle, Bolestima nije u interesu da Čovjek umre. Jer time prestaje i njihov Život.
To ja nazivam Su(kladnim) Životom. Suživotom.
Zato nam valja živjeti sa svim svojim Životima, kao sa voljenim Ženama, dragim Ljudima i nesretnim Bolestima, u ljubavi i slozi. Do njihove ili naše Smrti.
O kako si to lijepo rekao... Znaš i sam da sam ja svoj rak nazvala Čovječuljkom... sprijateljila sam se s njim i prihvatila sve što on donosi i odnosi. Možda sam danas, baš i zbog tog stava, evo tu... s tobom... i još ti jednom glasno čestitam rođendan... Živio mi ti... Kiss:)))
Prvi put čujem (čitam) da netko govori o bolesti na takav način, kao o simbiozi. Čestitke povodom rođendana želim i sve najbolje, i puno puno zdravlja.
