DOBRO U DOBRU

Oni koji su se bilo kad susreli s Konfucijevom etikom znaju da je osnovni pojam njegove etike jen (čovještvo). Zapravo, to bi bio opći zakon koji treba da upravlja svim odnosima u obitelji i državi, a formulira se kao zlatno pravilo: Ne učini drugome ono, što ne želiš da tebi drugi učine. Vrlina jena dopunja se pravednošću (i), intelektualnim obrazovanje (chih), vjernošću zadanoj riječi (hsin) i strogim održavanjem drevnih običaja i ceremonija (li). Poštovanje jena čini plemenitim i onoga koji nije plemenita roda.

Danas je Kurban-bajram, vjerojatno jedan od najljepših vjerskih blagdana; blagdana kad se slavi žrtva i zajedništvo. Kad bismo svi trebali biti jedan drugome od pomoći, zapravo kad se ne bismo smjeli ni u čemu razlikovati.

Kurban-bajram naziva se i Hadždž-bajram, budući da je jedan od stupova islama hodočašće Kabi u Mekku. Islam, inače ima pet stupova (Svjedočenje i vjerovanje samo u Boga Jedinoga, te da je Muhammed Božji poslanik; namaz, klanjanje, molitva, pet puta dnevno; zekat, zekat nije milostinja, nego odricanje od onoga što imamo viška i davanje tog viška onome koji ima manje, zekat nas uči skromnosti; post, o čemu sam već ovdje pisao; hadždž, posjet svetim mjestima u Mekki) i ne bih o tome raspravljao budući da nisam vlastan, a, iskreno, nisam ni stručnjak.

U islamu postoji bezbroj lijepih priča. Meni se posebno sviđaju one priče koje govore o skromnosti i dobročinstvu. Skromnost zato jer Tko je zadovoljan s ničim, ima sve što mu treba, kako je to lijepo rekao francuski pjesnik Nicolas Boileau; dobročinstvo zato što je Dobročinstvo jedino blago koje se povećava dijeljenjem, kako je dobročinstvo definirao talijanski povjesničar Cesare Cantù.

Evo jedne od tih lijepih muslimanskih priča o dobroti i dobročinstvu:

Kažu da je Ebu Nasr as-Sajjad,  bio jako siromašan. Bio je oženjen, otac jednoga sina. Jednom se zbilo da u kući nisu imali ništa za jesti. Bili su toliko gladni da su se žena i dijete previjali od gladi i plača, tako da ih on od žalosti nije mogao više gledati, već je izašao iz kuće da pronađe nešto za hranu.

I gdje god došao, nije naišao na razumijevanje. Zato se požali velikom alimu Ahmedu Miskinu. Alim je pažljivo saslušao nesreću Ebu Nasra te ga poveo na obalu mora.

Kad su stigli do mora, Alim mu reče da uzme abdest i da obavi dva rekata (dio namaza, budući da jedan namaz ima tri ili četiri rekata), a potom da prouči bismillu i baci mrežu  u more.

Ovaj sve to učini i kad su izvukli mrežu u njoj je bila ogromna riba. Alim ga posavjetuje da ribu proda u čaršiji i da za dobiveni novac kupi hranu za sina i ženu.

Kad je Ebu Nasr prodao ribu dobio je toliko novca da je mogao kupiti burek i slatku pogaču.

Prije nego što je krenuo kući, poželio se zahvaliti Alimu. Ponudio mu je burek, ali ovaj odbi primiti i odgovori:

„Da sam to radio zbog sebe, ne bismo uhvatili ribu. Ja sam ovo dobro učinio radi dobra, a ti uzmi tu hranu i nahrani svoju obitelj.“

I uputi se Ebu Nasr domu svome. Na putu ugleda neku ženu s djetetom u naručju. U suznim očima im se vidjela glad; bili su toliko slabi da su jedva hodali. Dobi želju da im dadne burek i slatku pogaču, ali se sjeti da ga kod kuće čekaju, isto tako gladni, njegova žena i sin. I već krenu prema kući, kad su pogledom susretne s umornim i uplakanim pogledom nesretne žene.

Zato bez razmišljanja  dadne burek i pogaču gladnoj majci i njenom djetetu. Uplakano lice majke ozari se radošću i srećom, a dijete s osmijehom poče otkidati komadiće slatke pogače.

I sam umoran, krenu kući. Umjesto hrane nosio je tešku brigu: što dati svome djetetu i svojoj ženi?

Pred kućom začu glas: „Poznaje li netko Ebu Nasra as-Sajjada!?“

Ebu Nasr priđe čovjeku koji ga je tražio i javio mu se: „Ja sam, dobri čovječe, reci što trebaš ?“

Čovjek reče: „Tvoj otac mi je pozajmio ovih 30 hiljada dirhema prije 20 godina, a ja mu ih nisam mogao vratiti do sada. On je u međuvremenu preselio na iharet, a ja želim da se oslobodim duga, prije nego što i sam krenem za tvojim dobrim ocem.“

I vrati mu dug.

Sav sretan, Ebu Nasr reče: „Tako mi Allaha postao sam najimućniji čovjek u mahali, tako imućan da mogu dijeti i po tisuću dirhema sadake (milodara) iz zahvalnosti Allahu!“

Malo zatim, počeo se uobražavati i hvalisati zbog tih milodara.

Ali, jedne noći sanjao je čudan san. U tom snu bila je postavljena vaga, i on začu glas: „Ebu Nasre, priđi i stani na vagu da ti se izmjere dobra i loša djela!“

I na vagu bijahu bila postavljena njegova dobra i loša djela. I dogodi se da pretegnu loša djela.

Sav u strahu upita se u snu:“A gdje su mi tolike sadake, gdje je toliki imetak što ga podijelih»?

Vaga mu pokaza da iza svakog milodara stoji po jedan znak samohvale i uobraženosti koji su poništili ta dobročinstva.

A onda začu glas: „Je li mu išta ostalo od dobročinstava?“

Drugi glas će:  „Jest, ostali su mu burek i slatka pogača!“

Ruke nečije staviše taj burek na vagu, te se dobra i loša djela izjednačiše.

Zatim opet začu glas: „Ima li za nj još nešto dobro?“

„Ima“, opet začu drugi glas. „Ostale su mu suze gladne majke, radost i zahvalnost kad joj je dao burek i pogaču.“

Dodaše te suze, radost i zahvalnost na vagu i dobra djela pretegoše.

Ebu Nasr je u snu malo odahnuo, kad opet začu onaj glas: „Ima li još nešto što bi bilo u njegovu korist?“

„Ima, dječji osmijeh zbog slatke pogače“, opet će drugi glas.

Dodaše taj dječji osmijeh na vagu i dobra djela pretegoše još više.

Nato se začuše veseli uzvici:  „Spašen je, spašen je!“

Probudi se sav u znoju i sretan se prisjeti Alimovih riječi: „Da sam to radio zbog sebe, ne bismo uhvatili ribu. Ja sam ovo dobro učinio radi dobra!“

Put dobra je sladak za duše koje to razumiju, stoji u jednoj pjesmi Faridža-ed-Din Attara, perzijskog pjesnika.

Radosni i berićetni vam bili mubarek dani Kurban-bajrama!

, 27. studeni 2009 9:20:47 | link | komentiraj (7)

POVRATNICA

Kad je kasnoga ljeta 1991. godine, uznemirena žestokom pucnjavom mlada Goričanka Ciconia ciconia (bijela ljepotica Roda Rodić, pripadnica stare loze Ciconiidae), još neudana, krenula, treći put u svome mladom životu, put juga na zimovanje, do daleke Južnoafričke Republike – via Bosna, Srbija, Makedonija, Bugarska, Bospor, Turska, Izrael, Sinajski poluotok, duž Nila, istočnim dijelom Afrike do Sudana, pa polahko preko Etiopije, Kenije, Tanzanije, Zambije, Zimbabvea i Mozambika – nije ni slutila što se zbivalo na tom njenu trotjednom putu, dugom 10.000 kilometara.

A zbilo se veliko zlo.

Preživljavala je u klepetavom društvu šarmantnih prijateljica i nadmenih klepetavih momčića, loveći usput sitne ribe, skakutave žabe, vitke zmije, spore puževe, raznovrsne gujavice, različite masne kukce, neoprezne krtice, brzoplete poljske miševe, male sisavce, mršave skakavce, itd i radovala se povratku u rodne Gorice, tamo na rubu guste šume Prašnika, između vijugave Save i šumovitih i gusto naseljenih obronaka Psunja.

Društvo u kojem je putovala činilo je svega tri tisuće bračnih parova, što prabaka, pradjedova, baka, djedova, mamica i tatica, tetàka i tetâka, strina i stričeva, i velikog broja njihove djece, skupljenih tamo od Mure, Drave, Dunava, Save i Lonje, od Velikog Pažuta na ušću Mure u Dravu, preko šumo-puszta Valpovštine i močvarnoga Kopačkog rita; od Podsuseda, Crne Mlaka, Turopolja, Lonjskoga polja i glavnoga grada svih hrvatskih roda, Čigoča, do rodnih joj Gorica i još dalje, od Laza i Davora do Slavonskoga Broda i Županje.

Društvu su se pridružili, tamo u Makedoniji, rođakinje i rođaci iz okolice Vranskoga jezera, hercegovačke rode iz doline bistre Neretve i nepreglednog Hutova blata.

Nije bio loš život, tamo u Južnoafričkoj Republici, ali jedva je čekala da se vrati u rodne Gorice, da veselo zaklepeće neku ljubavnu klepetavu melodiju i svije svoje gnijezdo na nekom od dimnjaka Gorica ili možda u Savskom Boku, Donjem Varošu, Gređanima, Pivarama ili čak tamo u Drenovu Boku, ako joj se svidi koji momak-rodac iz tih krajeva.

Nadala se da će joj dobri ljudi iz njenoga rodnoga kraja sami podignuti postolje za gnijezdo na nekom od visokih stupova u koje će ona i njen kavalir, samo obaviti unutrašnje radove. Voljela je te dobre ljude koji su njenim roditeljima i rođacima znali priređivati prave bakanalije, čim bi se, nekako s proljeća, pojavile. Sjeća se, kad se prvi puta vratila s dalekoga puta, da bi ljudi sjedali na nekakve mašine i prevrtali zemlju da bi im ponudili slasne krtice, debele gliste ili ukusne riđovke i još delikatesnije tuste bjelouške.

Bilo kako bilo, dočekala je povratak i novi trotjedni put dug 10.000 kilometara. Naravno, društvo je bilo malo razrijeđeno; neke su rođakinje nastradale od divljih zvijeri i okrutnih ptica, neke je pokosila epidemija ptičje gripe, a neke su bile uhvaćene u zamke ondašnjih ljudi, koji su, za razliku od ljudi koje je upoznala u ranom djetinjstvu, bili zločesti i lovili ih.

Ali, naša je roda, eto, preživjela i vratila se.

Jedno je vrijeme lutala, zajedno s drugim rodama, pomalo izgubljeno, jer nikako nisu mogle pronaći svoja rodna naselja uz Savu, sve tamo od Savskoga Boka i Mačkovca do Jasenovca, Bročica i Uštica.

Ona i druge prijateljice rođene u tom kraju bijahu bile zbunjene. Umjesto kuća iz kojih se dizao plavičasti dim put vedroga i sunčanog neba, zatekle su samo gole ruševine. Sjeća se da je lani tu bilo desetak gnijezda, a sad nema ni jednoga uokrug dvadesetak kilometara.

Kad su njeni mama i tata vidjeli da nema njihova gnijezda-ložnice snuždili su se. Vrijeme im je za nove male rode, a nigdje prostora gdje će mama položiti jaja, na kojima će ona i tata naizmjenično sjediti sve dok se ne izlegu njena nova braća i sestre.

Mama i tata krenuli su dalje, tražeći barem jedan slobodni dimnjak, napušteno gnijezdo ili barem postavljeno postolje za novi dom na nekom električnom stupu. Pozvali su i svoju, već pravu roda-djevojku sa sobom, ali našoj se rodi nije išlo. U tom je rodinom raju provela tri lijepa i sita ljeta, upoznala dobre ljude i odlučila je ostati. Sjela je na zid ruševine njene rodne kuće i gledala kako ostale rode hitaju u pravcu Lonjskoga polja.

A potom je slijedio mukotrpni rad. Skupljala je grančice i uporno ih slagala na taj preostali čvrsti zid rodne kuće. Naravno, to je bilo sasvim novo iskustvo, jer je valjalo točno izračunati statiku, e da se gnijezdo ne bi srušilo pri jačem povjetarcu.

Radila je naporno danima, potpuno sama; jedina roda u cijelom tom kraju. Srećom, hrane je bilo u izobilju, naročito zmija i žaba.

Radeći, gotovo je zaboravila zaklepetati koju poznatu melodiju. Druge su ptice i ptičice cvrkutale u parovima, a ona je sama stajala na zidu pokraj gnijezda i gledala rumena prašnička predvečerja.

Trajala je ta njena samoća sve dok jednoga dana nije čula poznate, ali tužne glasove. Između tih tužnih glasova prepoznala je i jedan kojega je upamtila još dok je bila sasvim mala roda. Bio je to glas Gazde njene kuće. Uz njega su bili neki tužni ljudi.

Hodali su između porušenih zidova i spaljenih voćnjaka i govorili da ovdje više nema nikakva života.

Nemate pojma kako se obradovala tim glasovima. Zaklepetala je svom snagom: „Evo me, gazda, tu sam!“, klepetala je najglasnije što je mogla.

Gazda njene kuće kao da je prepoznao melodiju njena klepetanja i dotrčao do ruševina svoje kuće.

Najprije je vidio našu mladu ljepoticu, a potom i njeno gnijezdo.

„Ljudi“, povikao je, „dođite i vidite ovo čudo neviđeno! Vratila se roda!“

Ljudi su došli i čudili se. Nikad nisu vidjeli neko slično rodino gnijezdo.

„Ovo je božji znak“, rekao je Gazda gledajući prema rodi i njenome gnijezdu, dok mu je roda nježno i radosno klepetala, izražavajući tako zadovoljstvo što ga vidi.

„E, ne ćeš biti sama povratnica“, rekao je Gazda. „Uskoro ću ti se pridružiti.“

I, vratio se. Svakodnevno je, uz pomoć drugih prijatelja, gradio svoj novi dom, tamo pokraj same ruševine stare kuće, pazeći da svojom gradnjom ne smeta životu naše mlade rode, prve povratnice u Gorice.

Naša je roda sve to promatrala iz svoga gnijezda ili pak sa zida ruševine.

I tako je ponovo pristigla jesen i ona je opet krenula put juga.

Kad se s proljećem vratila, Gazda je već završio gradnju kuće. Ostavio je onaj zid s gnijezdom, ali i ponudio joj novo postolje na stupu ispred kuće. Valjalo je to novo postolje samo ispuniti grančicama. To je lako učinila uz pomoć jednog mladoga i gizdavog bećara-rodca.

Onoga dana kad su se iz njihova tri jaja izlegle male goluždrave rode, iz kuće se čuo glas djeteta.

„Ipak, roda donosi djecu!, smijao se zadovoljno i šeretski Gazda, držeći u rukama novorođenu Kćerku, dok je naša roda zadovoljno gledala kako njen pomladak halapljivo klopa večeru koju im je, u svojoj vrećici, donijela iz hranom bogatih močvara Prašnika.

(Iz knjige Josipa Mikšića: DO SMRTI I NATRAG)

, 23. studeni 2009 6:09:18 | link | komentiraj (1)

ŠTO JE S TIM TENKOM, JEBO VAS ON!?

Poslije nekoliko dana intenzivnog, danonoćnog rada, kako vidite po ovoj fotki, možemo reći da smo pred završetkom knjige brigadira Josipa Mikšića, zapovjednika cijeloga novogradiškog bojišta i negdašnjeg gradonačelnika Nove Gradiške. Tekst je odavno gotov, sad samo šminkamo stranice; da budu i oku ugodne.

Napokon smo i knjizi smislili naslov: DO SMRTI I NATRAG.

Naime, kad je Nova Gradiška trebala pasti, kad se naša vojska gotovo rasula, Mikšić je uzeo pušku i krenuo na prvu crtu bojišnice. Za njim su krenuli i ostali članovi njegova Zapovjedništva. Kad su ih borci vidjeli, stali su. Te su noći naši borci radili kao najmoderniji rovokopači, iskopani su obrambeni rovovi nekoliko kilometara od Nove Gradiške.

Kad je neprijatelj krenuo u konačan napad, naši su ga momci spremni sačekali.

Zanimljivo je spomenuti da su tu odlučujuću bitku izravno prenosili i novinari Radija Nova Gradiška. Među brojnim Mikšićevim zapisima pronašli smo i prepisan tekst upravo tog radio-prijenosa.

Evo teksta. Ali, prije nego što ga pročitate, zamislite samo žestoku pucnjava, eksplozije razornih granata različitih kalibara, štektanje mitraljeza, drmanje bombi i, u cijeloj toj topovsko-glazbenoj podlozi pokušajte razlučiti ovaj pomalo uplašen glas, kako sam priznaje, radio-reportera.

„… Dragi slušatelji… s moje lijeve strane… eno ga… približava nam se tenk. Toliko je blizu, da jedva govorim od straha… halo, čujete li me… Uopće ne znam hoće li se moje riječi probiti do vas, između svih ovih metaka različitih kalibara... Tenk nam je sve bliže. Znatiželja mi ne da mira, pa često pogledavam van… Što me guraš, zar ne vidiš da imam šljem?!... a naši mi borci guraju glavu u spasonosno okrilje rova… ma, rov je zakon! …'Uh, ovo je bilo blizu!'...'Što je s tim tenkom, jebo vas on', čujem glas zapovjednika… 'Sad će, šefe, i on Bogu na istinu', odgovara mu glasno drugi borac… I, zaista, dragi slušatelji… uh što je gruhnulo… sigurno ste čuli ovaj gromoglasni prasak… To se jedna naša brza i precizna osa izravno sudarila s tenkom… Frca vatra posvuda oko nas… Meni vrag ne da mira i ponovo privirujem iz rova van. A vani, kojih stotinjak ili više metara od nas, nakrivio se pogođeni tenk… Iz njega suklja dim i vatra... zacijelo je četnicima u njemu vrlo, vrlo vruće…k'o da su na roštilju…“

, 6. studeni 2009 11:29:52 | link | komentiraj (6)

MUŠKA PJESMA ZA ŽENSKE DUŠE

 Evo me u Novoj Gradiški, u stanu prijatelja i ratnoga druga, brigadira Hrvatske vojske i negdašnjeg gradonačelnika, Josipa Mikšića. Šminkamo njegovu knjigu s raznim kozmetičkim grafičkim sredstvima. Knjiga će ugledati svjetlo knjižarskih izloga za tridesetak dana, u prosincu. Ali, ne javljam se zbog toga.
Jutros se Nova Gradiška probudila umivena, kano da se specijalno dotjerala za poseban dan. Poput prave slavonske snaše, pokazala mi se u kupaonici u onom najintimnijem trenutku, kad ispod nebeskog tuša, umiva svoje ženstvenu fasadu.

Gdjegdje ispod balkona, na kojem stojim i odmaram oči u ovoj čistoći mlade jeseni.
No, danas je svjetski dan muškaraca. Da sam žensko, znao bih kako bi taj, gotovo pubertetski rumen dan čestitao.
Naime, mnoge žene misle da muškarci ne vole cvijeće, a momci su kao pčele - stalno bi letjeli s cvijeta na cvijet.
Budući da u Svemiru doista nema ljepšeg cvijeta od žene, to vam preporučam da svome muškarcu poklonite baš taj cvijet, sebe. Jer vi ste, tople i rascvjetane cijele godine, zapravo vi ste jedini svijet koji proljetno cvjeta cijeli naš život.

Jedan od mojih poetskih liblinga, gospon Ibn Arabi, davno je napisao predivnu i sasvim mušku pjesmu. Pa da bih vas udobrovoljio, mile, dobro pročitajte ovu pjesmu, a potom, se u ovoj jesenskoj tišini i čistoći poklonite svome, čini mi se, ipak nestrpljivom draganu.
Evo pjesme Ibn Arabija:  

Srce mi svakom obliku podobno je:

Gazelama je pašnjak

I samostan kršćanskim redovnicima,

I hram idolima,

I hodočasnička Ćaba,

I ploče Tore,

I Kur'ana knjiga.

Ljubavi religiju slijedim:

Kojim god putem deva ljubavi krene,

To moja je religija, vjera moja.

, 3. studeni 2009 9:54:53 | link | komentiraj (2)

PRVO RECI HOP, A TKO JOŠ DANAS OSIM BLANKE SKAČE!

Sve mi se čini da će gospođa Clinton uskoro postati udovica, ako to već nije. Njezin je šarmantni muž, negdašnji američki predsjednik Bill Clinton, poznat i po specifičnom načinu kojima je svojim ljupkim službenicama znao začepiti usta, javno najavio da će se ubiti, ako se već nije ubio.

Naime, on je tumačeći slovensko nastojanje da nam čopi dobar komad mora, sav deprimiran u Ljubljani izjavio: … Uostalom, taj će spor, kada se za 50 godina digne razina mora, ionako postati bespredmetan.
Što me navodi na pomisao da će se, jadnik, samoubiti, ako se već nije samoubio, jer će ionako za pedeset godina, i bez globalnoga zatopljena, biti mrtav.

Nakon što je, kao drugi iz glasovitog plesačkog trija, dao otkaz na dva radna mjesta, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra gospodarstva bez gospodarstva, sretni je Damir Polančec izjavio:

- Javio sam ženi da dolazim ranije s posla, spakirat ću svoje stvari, sjesti u auto i idem doma na obiteljski ručak. Iduća tri mjeseca ja kuham i brinem se za djecu, poručio nam je veselo Damir Polančec.

Kao kuhar nije se baš iskazao u onome što je zakuhao u „Podravci“, a i svega onoga čega se prihvatio i zakuhao u potpredsjedničkoj i ministarskoj kuharskoj kapi, pa se može zaključiti da se djeci priprema najbolja moguća prehrana, jer na jelovniku mogu očekivati razne sočne privatizacijske juhe, pohane Podravkine dionice, salate od ukiseljenih poreznih olakšica, palačinke punjenje čokoladnim brodogradilištima, hladna i osvježujuća politička limunada i slične delicije našeg i naših ministara i ostalih političkih kuhara i kuharica.

Meni je posebno zanimljiv Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba. Na stranu ono što mislim o njegovu gradonačelnikovanju. Naravno, ne mislim dobro, ali to nema veze. Naprosto držim da on ne razumije grad, ni gradski život. Netko misli drukčije, da je dobar, što je također kao mišljenje u redu.

Bandiću se divim u kontekstu njegovih sluganskih i požrtvovnih izjava. Naime, on stalno služi nekome (a ne zna se kome) i žrtvuje se zbog nečega (a ne zna se čega).

Posebno mi se sviđa što se nikad nimalo ne hvali. Naprotiv. Vrlo je iskren. Budući da sve zna najbolje, onda ono što ne zna najbolje, što možda uopće ne zna, skriva kao zmija nove zimske cipele.

Nećete ga uhvatiti da kaže: ja to ne znam!

Naprosto zato što se voli izražavati slikovitim prispodobama.

Tako ga nećete čuti da kaže: ne znam kuhati.

Radije će reći da je u kuhinji Mozart.

A poznato je da se veliki kuhar Wolfgang Amadeus Mozart naročito proslavio kuharskim umijećem. Na primjer, večerom koju je priredio za Figarov pir, miješanim mesom à la Otmica iz Saraja, čobancem poznatijim kao Čarobna frula, Mozart-kuglama Mala noćna muzika, a posebno nadaleko čuvenim grahom s kiselim zeljem, buncekom i klobasama pripremljenim à la Rekvijem.

, 1. studeni 2009 7:04:21 | link | komentiraj (0)