PRVACI EUROPE
U prostorija Zagrebačke džamije, a u povodu 22. obljetnice otvorenja ovoga velebnog vjerskog objekta, održano je, 22. – 24. listopada, 16. Europsko natjecanje učača Kur'ana.
Nikad nisam bio ni na jednom sličnom natjecanju, pa kad me šarmantni Mirsad Srebreniković, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zagreba, pozvao do dođem, objeručke sam poziv prihvatio, premda sam mislio da je to prilično neatraktivno natjecanje.
Kako li sam se prevario! Pa umjesto da samo odem i vratim se doma zijevajući, kako sam računao da će biti, ostao sam sva tri dana na tom vrlo atraktivnom natjecanju. Ne samo zato što se za laskavu titulu najboljih ovogodišnjih učača Kur'ana u nekoliko kategorija borilo osamdesetoro natjecanja, iz dvadeset europskih država, po meni sve jedan bolji od drugoga.
Ta tri dana Zagrebačka džamija bila je ispunjena kao da je Bajram. Zato sam odlučio da fotografijama dokumentiram taj doista veliki europski vjerski događaj i za naš grad i za našu državu. Odabrao sam 28 fotografija, a vjerujte mi, ostali je još triput toliko. I ovih 28 dovoljno je da ovaj prilog proglasim nekom vrsti foto-dokumentarca. Evo kako je izgledalo.
Već u ranim jutarnjim satima počele su pristizati rijeke vjernika, činilo mi se kao da to nije natjecanje u učenju Kur'ana, nego da će u Zagrebačkoj džamiji koncert održati sam Halid Bešlić, koji je, nota bene, bio u džamiji i u petak i u subotu. Ali samo kao vjernik, skromno i bez pompe.
Prostor pred džamijom bio je pun gostiju iz svih krajeva Europe, pa su se tu uglavnom zadržavali pušači. Premda je kiša padala. Nisam pušač, i svejedno mi je smiješan zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama. Kao, dim cigarete šteti zdravlju. Na temelju kojih analiza i znanstvenih dokaza? No, svejedno, pušači se nisu bunili, izašli bi van i tiho popušili svoje cigarete. Nisu se žalili ni na zakon, ni na kišu…
Sama svečanost otvaranja iznenadila me brojnim uglednicima, ambasadorima i drugim gostima. Dvorana „Salim Šabić“ doista je bila premala da sve primi, što se dobro vidi na gornjoj i donjoj fotografiji.
Natjecanje je otvorio muftija Ševko efendija Omerbašić, ispričavši kako je sve počelo vrlo skromno, a, eto, sad imamo osamdeset natjecatelja. Budući da dobro poznajem muftiju i ostale članove Mešihata, vjerujem da će idućih godina ovo natjecanje imati još više natjecatelja. Oni rade samozatajno i javljaju se tek poslije rezultata.
Ocjenjivačka skupina, u sastavu: hafiz dr. Fadil efendija Fazlić, Bosna i Hercegovina, predsjednik, hafiz Khaled Abdullah, S. Arabija, hafiz Ferid El Hasan, Francuska, hafiz Selman Okumuš, Turska, hafiz Bajram efendija Ajeti, Makedonija, hafiz Mensur Malkić, Bosna i Hercegovina i hrvatski predstavnik, hafiz Aziz efendija Alili, glavni zagrebački imam, imala je doista mnogo posla. Mislio sam da baš neće odslušati sve prijavljene, a ako već budu odslušali svakog natjecatelja, da to neće učiniti svi istodobno. Ono, jedni slušaju, a drugi odmaraju… Ali, što ja znam o tome! Opet sam, srećom, bio u krivu. Svi članovi Ocjenjivačke komisije odslušali su svakog natjecatelja i još sa svakim ponaosob porazgovarali! Morate znati da naziv hafiz dobiva samo onaj koji cijeli Kur'an zna napamet. Slušali su tiho, tek gdjekad nenametljivo ispravljajući kad natjecatelj pogriješi. Bili su opremljeni modernom elektronskom opremom, a Kur'an su nosili u srcu i glavi.
Natjecatelji su se izmjenjivali pred prepunom džamijom slušača. Obje razine džamije bile su ispunjene do posljednjeg mjesta. I ne samo to. Sve brojne džamijske prostorije bile su također pune. Žene, muškarci, djeca, sjedili su i pažljivo slušali učače. Uostalom, tko je to rekao da slika govori više od svake riječi? Tko je, da je – u pravu je, pa pogledajte s mirom nekoliko idućih fotografija.
Dok su jedni nastupali, drugi su obnavljali gradivo, a bilo je i onih koji su savjet potražili od muftije Ševke efendije Omerbašića. Koji je za svakoga našao dovoljno vremena da ga sasluša i savjetuje.
Bilo je i niz popratnih manifestacija, a posebno me se dojmila izložba sarajevskog slikara-kaligrafa Mirsada Smajovića Mirze. Njegovom zlatnom kaligrafskom rukom ispisani različiti ajeti iz Kur'ana, pravo su slikarsko-kaligrafsko remek djelo i šteta je što takva izložba nije organizirana u nekom od reprezentativnih zagrebačkih galerija. Mirzina atraktivna izložba doista je bila pravi događaj.
Kao što je to bila i promocija sinkroniziranog DVD-a Kur'ana, kojega su izradili momci iz Sanskoga mosta, Senad Kubat i Nevres efendija Softić. Ti DVD-i su dosad nešto neviđeno. Ne samo da se na DVD-ima govori Kur'an u dvije verzije, na arapskom i bosanskom jeziku, nego su kao slikovna podloga korišteni snimci svih mjesta u Bosni i Hercegovini, vidi se svaki grad, svako i najmanje naselje, svaka džamija. Zapravo, to je vrlo dug dokumentarni film o Bosni i Hercegovini praćen glazbom Kur'ana. Posebnu draž tim DVD-a, kojih je 11 i traju 60 sati, daje glas dosad najboljeg učača Kur'ana, šejha Abdul Basita Abdussameda. Autori su se koristili prijevodom na bosanski jezik dr. Enesa Karića.
Sve u svemu Smajovićeva izložba, DVD „Kuranska razglednica Bosne i Hercegovine", kao i nastup muškog zbora Gazije iz Bužima, te sjajni natjecatelji baš su mi ispunili ljepotom tri dana.
Posebna atrakcija među svim posjetiteljima bile su ove Banjalučanke. Svojom su atraktivnošću i skladom, da ne kažem ljepotom, skromnošću i čistoćom, pobuđivale pažnju svih gostiju. Vesele, vedre i radosne, s prelijepim glasovima. U pauzama su pjevale ilahije. Sjele bi u neku od prostorija i zapjevale. Ta bi prostorija odmah dupke napunila. A one uopće nisu ni gledale publiku, nego su sjedile spuštenih pogleda i pjevale. Baš ih je bilo lijepo čuti. Zato sam ih želio i upoznati. Bile su vrlo pristupačne. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Sasvim normalne cure! Vole dobru rock-glazbu, sevdalinke, kazalište, dobar film, dobru poeziju i prozu, modu, šminku… ma sve što vole i druge cure. I sve su bogobojazne. Pitao sam ih kako stignu na sve. Nasmijale su se i rekle da je „dragi Bog odredio svima vrijeme: vrijeme kad se rađa, raste i uči, kad se ide u školu, kad se gleda TV, sluša glazba, kad se druže po plesnjacima, kad se bave sportom, a imaju vrijeme kad su same s Bogom. Dragi se Bog pobrinuo za sve“, kažu. „A momci?“, pitao sam. „Dragi je Bog i za to odredio vrijeme, pa nam je dao dovoljno vremena i za tu vrst razonode,“ rekle su i spustile poglede. Pitao sam da li im teško pada što im vjera propisuje da nose hidžab, mislio sam na marame, duge haljine ili dimije, dugi rukavi… samo vas iza sve te svile i kadife gledaju vedra lica. „Ah, žene su uvijek lijepe“, rekle su mi, „a malo tajanstvenosti ne škodi. Ako odjednom sve vidite, onda nemate više što gledati i što otkrivati. A, ovako… oči često gdjekad više govore od riječi…“, i opet im je lica, na trenutak, ukrasila radosna bjelina bisernog osmijeha. Nekoliko idućih fotografija dočaravaju svu ljepotu ove svojevrsne muslimanske modne revije. Doista – čarobno.
Među gostima susreo sam i svoje Dubičance. Naravno, odmah sam ih fotografnuo (nije ni foto-Štefo, a ni foto-Brile). Što mogu kad su mi Bosanska Dubica i Dubičanci srasli sa srcem, pa tako zajedno žive sa mnom i u meni. A osim toga, zamolili su me brojni Dubičanci diljem svijeta, koji prate ovu stranicu, da svakako objavim barem jednu fotku Dubičanaca. A tko sam ja da im ne ispunim želju?
Nema sumnje, najtraženiji čovjek bio je Mirsad Srebreniković, predsjednik Mešihata. Svatko bi s njim popričao riječ-dvije, pa i onda kad bi izišao na zrak, „samo da se malo nadišem“, rekao bi mi kad bi prošao pokraj mene.
Nisu samo pjevale Banjalučanke, nego gotovo sve djevojke koje su se našle na ovome predivnom skupu. Naravno, čim bi zapjevale, prostorija bi se odmah ispunila zahvalnom publikom. I, svi sretni.
Primijetio sam i nekoliko predstavnika sedme sile. Ali svojim ponašanjem i tihim radom sve ih je nadmašila ova fotoreporterka. Pojavila bi se kao sjena, obavila posao i nestala kao sjena. Dopustila mi je da je fotografiram, ali je spustila pogled, kao da je oči čuvala za poglede kroz objektiv svoje kamere.
Meni doista nisu važni pobjednici. Držim da je svaki od osamdeset natjecatelja bio neka vrst pobjednika. Jednima su se svidjeli – jedni, drugima – drugi, a Ocjenjivački odbor rekao je svoje. Međutim, meni je ipak najljepša ova slika: tri cvjetna aranžmana, od kojih onaj u sredini sjajno uči Kur'an.
Sve u svemu svi su zaslužili čistu peticu, pa nije ni čudo što je Zagrebačko natjecanje učača Kur'ana proglašeno najbolje organiziranim takvim natjecanjem u Europi, za što su primili ovo priznanje koje vidite na fotografiji. Piše da smo najbolji u Europi. Dakako, napisano je arapskim jezikom, kaligrafijom koje se ne bi postidjeli ni najbolji svjetski kaligrafi, pa ni sam Mirza. Rekao bih da je ovo priznanje doista kompliment i našem gradu i našoj državi. Kao neka vrst zlatne sportske medalje.
A jednom, u nekoj dalekoj budućnosti, možda se među ove dvije još bebe, tihe i prelijepe majke, krije jedno od pobjednika nekog budućeg natjecanja učača Kur-ana? A do tada, može bit' postanemo i svjetski prvaci.
, 27. listopad 2009 12:23:01 | link | komentiraj (4)
