KAKO SE UČI LJUBAV, GORANA BABIĆA, I MOJ POGLED IZ PASJE PERSPEKTIVE

Zapravo, svemu je kriva moja susjeda Brunhilda (ne očekujete valjda da kažem pravo ime, jer ima vrlo ljubomornog muža) koja me je zamolila da joj prošećem psa. Bilo je to lani u doba onih nesnosnih vrućina. Pas je bio poslušan i miran. Da se pas ne bi osjećao manje vrijednim, pokušao sam i ja hodati četveronoške. Bilo je prilično teško ali nisam odustajao budući da me zanimalo što zapravo pas vidi iz svoje pasje četveronožne perspektive. Objesio sam fotoaparat oko vrata i fotkao sve što je bilo ispred nas.
Kad sam ljetos ove fotke prenio u komp, iznenadio sam se predivnim psećim vidikovcima.
Čekao sam da vam zima dojadi kako bih vas osvježio ovim ljepotama.
Pas u našem ljudskom poimanju životinjskog svijeta predstavlja ljubav i vjernost. Budući da se i ljubav treba učiti pokušao sam naći neki ljubavni tekst kojim bih potpisao sve ove fotke. I našao sam izvrsnu pjesmu moga davnog prijatelja Gorana Babića, sjajnog hrvatskog pjesnika. Čitkog, pitkog i vrlo duhovitog. Njegova je pjesma neka vrst ljubavno-pedagoškog epa. Unatoč dužini, vjerujem da će vam se svidjeti isto onako kako se meni sviđa.
Babić je pjesmi dao naslov. KAKO SE UČI LJUBAV. Nadam se da mi Goran neće zamjeriti što njegovu nisku bisernih i poučnih stihova objavljujem u ovakvom kontekstu.
A sad evo fotografija iz pasje perspektive, a evo i stihova Gorana Babića iz, zapravo, najljudskije perspektive:

 Goran Babić
KAKO SE UČI LJUBAV
Ljubav se uči stojeći
a može i ležeći
a može i klečeći
pa može i sjedeći
pa može i stojeći na rukama
a može i dubeći na glavi
može i lebdeći
i plivajući,
može iz svih položaja

Može na kratke staze
a može i na srednje i na duge
može i maraton
može i u štafeti
a može i pojedinačno
može s preprekama
i sa zaprekama
a može i bez njih,
može na sve načine
Može s treningom
može i bez treninga
može i u sportskoj opremi
može i bez nje
teško ide u gnjuračkom odijelu
nespretni su pokreti
takva je to sportska disciplina
Može ujutro
a može i uvečer
može i u podne
može i u ponoć
može prijepodne
može i popodne
može danas
a može i sutra
jučer nije preporučljivo
ali nije nemoguće,
moguće je uvijek
Može i u vis
i u dalj
može iz troskoka
iz zaleta
i s mjesta
može i s kuglom
i s kladivom
i sa kopljem može
teže bez njega,
može svakako
Može u jesen
i u proljeće
može i zimi i ljeti
može i na otvorenom
i u zatvorenom
može na tartan stazi
može na zelenim terenima
može i na parketu
može i na snijegu
može svugdje
Može sa štopericom
može i bez nje
može i sa šahovskim satom
može i s gongom
i bez njega
može i u tri runde
može i svih dvanaest
može nokaut biti i u prvoj rundi
može i na strunjači
može i pored nje
nema diskvalifikacije
 i svejedno je jesi li nokautirao
ili si nokautiran
Može sa sucem
i s dva pomoćnika
ali nije nužno
bolje bez njega i bez njih
i bez kontrolora
i bez delegata
i bez mjerioca vremena
i bez publike
može bez rezultata
 a može i s rezultatom
od 1 do 5 pa i 6 : 0
u iznimnim slučajevima,
najčešće su tijesne pobjede
može i s malim pištoljem
može i s nešto većim
može i s onim
kalibra 20 i više
može s ručnom granatom
može i minobacačem
može s mitraljezom
i s dalekometnim topom
može s "Debelom Berthom"
i s raketom "zemlja – zemlja"
može s torpedom
i drugim projektilima
s bojevom glavom
može s raznim još
nepoznatim oružjem
ali najsigurniji je metak

, 15. siječanj 2012 19:41:00 | link | komentiraj (16)

LJUBAVNA PRIČA MIROSLAVA KRLEŽE

 Bela Krleža, grafika Mersada Berbera

U prethodnom tekstu ustvrdio sam da je Krleža i sa 88 godina ostao u duši dječak. Pjesnici su takvi, čuđenje u svijetu kako je davno napisao A. B. Šimić.
Uostalom i sam je Krleža baš u tim godinama napisao da je dječak.
Naime, početkom travnja 1981. njegova žena, Bela Krleža, teško je oboljela i završila je u bolnici. Više se nije vratila kući.
Za njena bolničkog života, Krleža je teško proživljavao tu prisilnu samoću. Da bi od nje i sebe otjera Smrt, gotovo svakodnevno pisao joj je pisma. Evo dva njegova pisma:

Draga moja B,

stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv. Marka, kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu, sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si dobro spavala.
„Pod ovim tornjem Sv. Marka“, davno, u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s jednim dječakom, koji je pisao pjesme...
Taj (mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od njih je i ovo pismo.

Do viđenja, Tvoj M. K.,

Draga moja Bela,

minule su eto već dvije sedmice što je naš Gvozd prazan. Čekamo Te, i u mislima smo s Tobom i danju noću. Vjerujemo da ćeš voljom prevladati ovu napast, a sve se može, samo treba htjeti. Od naše „Plave ptice“, od Gj 16, od Tvog Balestrierijeva Beethovena (koji se negdje izgubio), od Kukovićeve 28, do danas, sve to traje i sve Te to čeka kao na Prilazu 3/II – kad smo čekali na zvonce. Javi se.

Voli Te K.

Budući da sve ima svoju priču, valja reći prava značenja ovih pisama. Dakle valja krenuti od njihova poznanstva, o kojemu Krleža piše:
GJ 16 — to je Đorđićeva 16. Kuća gdje sam prvi put Belu, kao djevojčicu, upoznao 1910. godine. Kasnije i u pismima i na razglednicama koje mi je slala potpisivala se s »Pozdrav iz Gj 16«. Tako da moji roditelji nisu mogli odgonetnuti, ako bi došli do pisma, o kome se radi, jer su uvijek za mene imali nekih kandidatkinja o kojima je nikada nisam razmišljao.
Dakle, poznavao sam Belu još dok je bila djevojčica i dok je stanovala u Đorđićevoj ulici. Ona je meni kasnije pričala da je već tada bila jako zaljubljena u mene. Ali, ja na nju nisam obraćao neku naročitu pažnju. Naš prvi pravi susret zapravo je bio u crkvi Sv. Marka. Njoj je došla u posjetu neka tetka iz provincije. Bila je katolikinja. Odsjela je kod Belinih roditelja i željela da ode na misu u crkvu Sv. Marka. Bela, koja u crkvi Sv. Marka nije nikada bila, niti ide uopće u crkvu, a ona je inače krštena kao pravoslavna, morala je da prati svoju tetku u crkvu. Misa već traje i one ulaze na stražnja vrata crkve. U sjeni samih vrata desno stojim ja i slušam orgulje, još u uniformi, s mojim prijateljem Vladimirom Borošićem. Prolazi ta dama u pratnji te djevojke. Djevojka ima dugu žutu kosu u punđu pozadi vezanu jednom plavom staklenom šnalom, s nekim šeširićem na glavi. I tako prođe pored mene. Mi se znamo kad se gledamo, jer ona znade tko sam ja, jer ja znam isto tako tko je ona, kako sam vam već rekao, još iz onih dana dok je bila djevojčica. I tako ona prolazi pored nas, staje ispred nas, crkva je puna, a ona sa svojom tetkom stoji ispred nas tri ili četiri koraka. Ja je gledam, pa mislim, bože moj, kako je ova djevojka neuredno odjevena. To je, očito, jedna od onih djevojaka koje ne drže mnogo do boljeg izgleda. Djevojka ima onu punđu koje su se tada nosile i ima staklenu plavu šnalu. Imala je bijelu bluzu, koja je na rukavima bila dekorirana nekim lijepim čipkama. I ona, kako tu stoji, osjeti moj pogled. I okrene se. Okrene se i pogleda me, i to je taj moment, što kažu, kad smo se sreli. Pogleda me i vrati glavu natrag. I sada ja stojim tu dok misa ne završi.
Prvi sastanak je bio na ulici kad smo se susretali, na korzu, na Zrinjevcu. Tamo je nekad bio korzo. Bela je išla sa svojom prijateljicom koja je bila udata za kapetana Subotića. Ta njena kolegica je bila izvanredno bogata, imala je osam stotina hektara obradive zemlje. Tako sam je jednom zatekao gdje sjedi sa Subotićkom na zrinjevačkoj klupi. A onda sam ja, lijepo, sjeo na klupu koja je bila u njenoj neposrednoj blizini. Kad se digla, s kolegicom, da pode, rekao sam:
»Pa sad malo stanite. Mi se poznajemo već nekoliko godina i zašto da ne razgovaramo«. I tako ja nju pratim i velim: »Pa dobro, da se vidimo jednom«. Kasnije mi je pričala da je njena reakcija bila u njoj takva, da je pomislila »pazi što je ovaj bezobrazan«, a ja sam nastavio:
»Čekam vas sutra u šest sati navečer na promenadi u Gornjem gradu«.
I ona dođe sutradan u šest sati na promenadu i od tada smo se sastajali, tako reći, svaki dan šezdeset i tri godine.
Ulice koje Krleža spominje u pismima, Kukovićeva 28, Prilaz 3/II nisu ništa drugo do adrese na kojima su živjeli njih dvoje...

 Miroslav Krleža u doba kad je upoznao Belu.

, 14. siječanj 2012 4:25:43 | link | komentiraj (0)

KRLEŽA I MAX PLANCK

Miroslav Krleža

Ovih su se dana baš svi raspisali o Miroslavu Krleži, a sve zato što je pisac umro prije 30 godina. Dobro se sjećam Krleže, uostalom njega je vrlo teško zaboraviti. Osobito ako ste ga upoznali bez nekih pretenzija da napišete knjigu o tom povijesnom susretu.

Mnogi govore da je Krleža bio ovakav ili onakav. Ja ga pamtim kao normalna čovjeka, vrlo ljubazna, pristojna i nadasve srdačnoga.

Mislim da su ljudi tražili u Krleži ono što on nije bio. Sudeći po zapisima Enesa Čengića, po meni jedino autentičnim budući da mu je Krleža dopustio da snima njihove razgovore godinama (Čengić je te razgovore vjerno prenio u šest knjiga – S Krležom iz dana u dan), Krleža je umro kao 88-godišnji znatiželjan dječak, promatrač koji je uočavao mnogo više od nas koji smo ga letimice ili drukčije poznavali.

Njegova pisma već umirućoj Beli u bolnicu pisma su dječaka djevojčici.

Meni se čini da Krleža uopće nije želio odrasti. One njegove svježe dječačke oči trajno su i znatiželjno istraživale sve oko sebe.

Dobriša Cesarić opisao je njihovu svojedobnu šetnju zagrebačkim Trnjem, onih davnih godina poslije prvoga Velikog rata u takozvanoj civiliziranoj Europi. U to je doba Trnje bilo industrijsko središte ovoga dijela svijeta. Šeću tako njih dvojica, oko njih tvornički dimnjaci i u jednom trenutku Krleža upita Cesarića, na što ga asociraju ti dimnjaci. Cesarić je gledao i gledao, pričao neke svoje lirske asocijacije, ali to nije bilo to. Kad već nije znao što bi, Krleža je završio taj razgovor tako što mu je rekao da njega, kao rođenog Zagrepčana ti dimnjaci asociraju na pečene klipove kukuruza. Naravno, kad mu je rečeno, Cesarić je to odmah uočio.

U doba Endehazije Krležu su vodili dvaput na smaknuće, ali svaki put je nekako uspio spasiti glavu. Poslije ga je dr. Krešo Vranešić smjestio u svoju kliniku i tako ga zaštitio. Boraveći u klinici, Krleža je ispisao na stotine stranica sjajnih tekstova.

Sve je pratio, sve istraživao, puno toga znao.

Eto, tako sam, upravo zahvaljujući Krleži, davnih godina saznao da je glasoviti njemački fizičar Max Planck, osnivač kvantne teorije i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1918. održao predavanje u Zagrebu 1942.

Za ovu je priču vrlo važno znati da je Max Planck rođen 1858., dakle kad je bio u Zagrebu imao je 84 godine. Planck je umro u Göttingenu 1947., dakle u dobi od 89 godina, što su baš lijepe godinice.

Što je dovelo Plancka u Zagrebu piše Krleža. Evo kompletne Krležine bilješke iz 1942. godine:

Max Planck

Čuo sam od nekoga, koji je bio s Planckom, da je starac potpuno demoraliziran. Stigao je na temelju jednog nesporazuma. Ambasada tražila je za predavanje na Tehničkom fakultetu nekog profesora Plankera ili Pauckera sa Tehničkog fakulteta šarlotenburškog, stručnjaka za betonske konstrukcije velikih raspona. Kako taj neki drugi „Planck“ djeluje momentano na Atlantiku, u okviru organizacije Todt, poslali su ovamo ovoga Maxa Plancka iz zabune, ne imajući o Maxu Plancku ni pojma. M. Planck je pričao u intimnom krugu, da je mislio na katedri, kada ga je auditorij pozdravio dugotrajnim demonstrativnim pljeskom, da sanja. Njemu se pričinilo da se pojavio na jednom plavom ostrvu čiste iluzije. Nije govorio ex cathedra već više od deset godina. On je potpuno zaboravljen i još ga administrativno toleriraju kao naučnu ustanovu koja postoji po zakonu inercije. Još nije likvidiran. Sjedi i promatra u svome kabinetu sliku svoga jedinca, koji je poginuo godine 1914. u Francuskoj. U maloj baršunastoj kutijici čuva njegov „Eisernes Kreuz II Klasse“. To je sve što mu je ostalo. M. Planck misli, da je ovaj rat potpuni besmisao, da je njemački narod sposoban i pošten svijet, koji je tragično stradao 1914-18, koji stradava i koji će ponovno tragično stradati. Čisto ludilo. Kad su mu na oproštaju predali mali paketić s grožđem i suhomesnatom robom (same malenkosti), on je tu kotaricu smjestio u mrežu svojih spavaćih kola kao malu relikviju. Planck gladuje. Labud čitave jedne male kozmogonije otputovao je. „Nie sollst du mich befragen...“

, 10. siječanj 2012 2:07:48 | link | komentiraj (2)

DAVNO LJUBAVNO PISMO JEDNOJ BEŠTIJICI

Momak, ti bi metak? Pa izvoli!

Prije kojih sedam godina, kad sam počeo blogati bilo nas je malo, svega nekoliko tisuća. Gotovo svi smo se znali. Ja sam i dalje na Blogu, ali ne znam što je sa mojim starim blogerskim ljubavima. Gdje je Ptica Trkačica? Gdje Annie De I Meni? Gdje je Beštijica?

Gdjekad sam imao običaj pisati im na svome blogu ljubavna pisma. Naravno, sve su te dame bile puno mlađe od mene i nisam im pisao pisma kao živi starac, nego kao virtualni mladić.

Djevojke su me razumjele i nisu mi nikad zamjerale što sam gdjekad, malkice ne, pisao bludeći bludno između znojnih slova.

Noćas, evo blizu je jedan, sređujem neke svoje stare tekstove i nađem ovo pismo koje sam napisao 2004, negdje u rujnu, jednoj neobično dragoj Beštijici. Pismu sam dao naslov Buđenje medvjeda.

BUĐENJE MEDVJEDA

Možda to nekome nije važno, ali meni jest. Točno je 2,37 sati. Prva su slova prilegla na raskošnu postelju kompjutorskog ekrana na kojem već pomalo nestrpljivo čekate, uvjeren sam, nježno me držeći za riječ. Naravno da sam čist, dakle okupan i dobro izbrijan i čini mi se ugodno namirisan onim zanosnim crnim Brutom.

Naime, ne mogu doći na ovaj naš prvi čvenk, sav svakodnevan kao Tinova jadikovka. Jer nisam vam ja, mila, baš tako dobar i vješt pisac, koji bih znao uvjerljivo lagati. Siguran sam, otkrilo bi me neko smrdljivo i neobrijano slovo i sve bi otišlo u nepovrat prije samog polaska.

I, evo, smjestio sam se kraj vas, mirisnice. Vi se pomičete prema rubu ekrana, pravite mi mjesto, e ne bi li nam oboma bilo ugodno. Gotovo slučajno (recite, je li?) pokrivač mi je, tek na stotinku sekunde, nenapadno otkrio svu onu ljepotu koju nosite samo za sebe i za jednu ovakvu priču.

Širim rečenicu kao ruke, a vi se ugodno smještate, baš u središte gdje ćete najbolje čuti kako moje srce od slova počinje kucati ritmom vašega srca. Uzdahnuli ste, i čvršće se privili uza rečenice.

Polako, djevojčice, još vam obrazi nisu dobili onu fantastičnu boju rumenog stida, jer i u ovako uzdrhtaloj i uzbuđujućoj noći nismo sami. Moramo naše druženje odigrati do kraja, dakle, valja čekati da se svi uključe i osjete ono što nas dvoje sad osjećamo.

Palim svijeću na noćnom ormariću, neka bude malo i žive vatre između nas.

(Ti si običan zajebant, čujem neuhvatljivu i čini mi se prebrzu Pticu Trkačicu, mani se nepotrebnih opisa, kreni na stvar... Ma jebala te Ptica Brzilica, čovječe dragi, nastavi s pričom, podržava me raskošna grana toplih orhideja, De I Meni, I Svima Nama Annie. I ne žuri, bogati, jer duga je i prepuna blogovskih zvijezda svaka naša noć. Ne pamtim što mi dečki govore, ali sigurna sam da bi oni sve ovo ispričali u nekoliko kratkih energičnih rečenica. I isto takvih pokreta. A, onda se izvalili preko cijeloga kompjutorskoga zaslona, zapalili cigaretu i konstatirali, dok se sivi dim uzdiže u plavu noć: ha, kako sam dobar!)

Ne osvrći se, čujem kako vaš kompjutor poručuje mojim prstima. Naravno da se ne osvrćem, već blago milujem ove slovne dirke, ne znajući uopće hoće li se ta mala pismena uhvatiti u zamku naših trenutačnih želja.

Nekako kao da čujem početak Vivaldijeva Proljeća: zvukovi poprimaju gotovo nečujno topljenje snijega. Planinski potočići skokovito preskaču sve prepreke, pretvarajući se u silnu vodurinu. Iz vlažne zemlje budi se ljepota. I prvi opojni mirisi života penju se proplancima naših tijela, dok se iz zimskog sivila rađaju žive i radosne boje. Je li to violina, ili čujem kako čelo zijeva poput medvjeda koji se, evo sada, budi iz zimskoga sna?

Eto stigli smo. Probudili smo medvjeda.

I našli smo se na početku zore u nama, uspavana Beštijice. Lice vam je mirno i zadovoljno. Oči zatvorene. Dišete tiho, jedva čujno. Sjedim pokraj vas i gledam kako se rumeni nebo. Primjećujem odraz tog rujnog jutra na vašim obrazima.

Prije nego što sam ugasio onu svijeću na noćnom ormariću, spuštam se do vašeg uha.

Hvala Beštijice.

Je li se to na trenutak pojavio sretan osmijeh na vašem licu dok sam zatvarao kompjutor? Ne znam i neću nikad saznati.

, 18. prosinac 2011 0:59:53 | link | komentiraj (9)

STOTI ROĐENDAN MOGA OCA

Prije stotinu godina, na današnji dan, 10. studenoga 1911., rođen je u Bosanskoj Dubici moj otac Hasib-Pibo. Bio je lijep i hrabar čovjek. Preselio se u moje srce 23. svibnja 1970. I živi u meni kao moje važnije ja, mislim sasvim lagodno i zadovoljno.

Neki mi je dan rekao, dok sam se uspuhan penjao stepenicama na četvrti kat, da mu se čini da sam prilično ostario kad tako pušem. Prije nisi ovako puhao, rekao mi je.

Prije nisam nosio tebe u srcu, sad se penjem za obojicu. A zajedno nam je 131 godina, mojih 72 i tvojih 59, odgovorio sam mu.

Vrijeme je da nabaviš šćap, sine, rekao je.

Vrijeme je da nabavim dva šćapa, oče.

Meni ne treba, nasmijao se, sjeo na motor i odjurio iz pretklijetke u klijetku. Poslije će, kad legnem, juriti mojim venama.

Neka juri, ta danas mu je stoti rođendan!

Sretan ti rođendan, dobri moj oče, moj nesebični genu!

, 10. studeni 2011 23:08:07 | link | komentiraj (10)

SEDŽADA

Volim ljubavne priče, priče o prijateljstvu i o ljudskom dobru. Naravno, ne mislim na one srcedrapateljne priče koji neki nazivaju ljubavnim pričama ili romanima u stilu kad se siromašna Pepeljuga uda za lijepog, mladog i bogatog princa ili neka ljepuškasta sirotica za prelijepog mladog doktora, što će reći liječnika.

Ovih je dana u Zagrebu gostovala jedna sjajna izložba s Kosova. Etnološko kulturno umjetničko društvo „Mladi talenti“ iz Prizrena, zajedno s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Hrvatske i uvijek vrlo agilnim ing. Dževadom Jogunčićem, organizirali su multikulturalnu i multietnološku izložbu tradicionalnih nošnji Kosova i cijele regije.

I na toj sam izložbi doživio i ljubavnu priču, priču o prijateljstvu i priču o ljudskoj dobroti.

Zapravo je to jedna jedina i vrlo kratka priča. Tri su lika: profesor, majka i njena kćerka.

Profesor je Sadrija Bajra. On je lik koji isijava ljubav. Dakle, i on je ljubav.

Majci ne znam imena, kao ni njenoj kćerki.

Majka je obožavala svoju kćerku.

Kćerka je voljela nekog mladića. Umrla je prije vjenčanja. I tu je puno ljubavi.

Sad hajdemo sve to skupa povezati.

U selu Skorobistu, gdje je profesor koji isijava ljubav rođen, davnih se godina ondašnja ljepotica pripremala za udaju. To je muslimanski kraj i buduća mlada željela je obradovati svoga izabranika nekim posebnim poklonom. I dala se u tkanje. Naime, odlučila je napraviti najljepšu sedžadu za dvoje. Sedžada je, ako niste znali, mali sag za klanjanje kod muslimanskih namaza.

Danonoćno je sjedila i ukrašavala sedžadu na kojoj će klanjati zajedno sa svojim dragim.

I tamam kad je sedžada bila gotova, djevojka se razboljela. Uzalud su bili napori liječnika, djevojka je umrla dva dana prije vjenčanja. Bila je to jedna od najtužnijih dženaza u prizrenskom kraju. To je ljubav.

Profesor koji isijava ljubav, Sadrija Bajra, cijeli je svoj život posvetio njegovanjem i čuvanje kulturne baštine, etnologije i etnografije. Skupio je cijelo blago, nevjerojatno bogatstvo narodnih nošnji, nakita i svega drugog vezano za narodno stvaralaštvo. Prema svakom od skupljenih predmeta ponašao se vrlo brižno. Sve je čuvao u dvije sobe. To bi imalo biti prijateljstvo između čovjeka i uljudbe.

(Kad je nedavno nove lutke odjevene u predivne nošnje pokušao prenijeti i u treću sobu, onu u kojoj je boravio sa ženom, ona se pobunila. Rekla je: „Ili ja, ili lutke“. Ovdje ljubav pobijedila, pa je profesor vrati lutke u one dvije sobe.)

Profesor koji isijava ljubav pročuo se po cijelom kraju po svome prijateljstvu prema narodnom stvaralaštvu. I, kako to biva u pravim ljubavnim pričama, to je čula i majka nesretne djevojke.

Bile su prošle godine, zaboravila se djevojka i njena ljubav, kako to biva u stvarnom životu, a majka je u kući čuvala gotovu sedžadu. Kad je čula za profesora, proučavala ga je jedno vrijeme. A onda mu pokucala na vrata.

„Evo, profesore“, rekla je, „ovo je sedžada koju je napravila moja kćerka i na kojoj dosad nitko nije klanjao, jer je ona umrla dva dana prije vjenčanja. Molim vas, ja sam već stara, a tko zna što će se sa sedžadom zbiti kad se preselim kad to dragi Alah bude tražio. Zato vas molim da primite ovu sedžadu i vodite računa o njoj. Neka i ona bude jedna od prijateljica vaše predivne zbirke.“

To je rekla i otišla. To bi imala biti dobrota.

I otada je ta prelijepa sedžada sastavni dio ove izložbe.

Vidio sam je na izložbi, fotografirao i evo, poklanjam vam to remek-djelo narodnoga stvaralaštva. Zajedno s pričom.

Neka ta vrijedna i nesretna djevojka barem ovdje bude sretna, zajedno sa svojom predivnom sedžadom.

, 26. listopad 2011 18:10:48 | link | komentiraj (11)

PLJUC/PLJUC!

U povodu takozvanog ocvalog  Uvodnika u posljednjem broju Behara

Baš mi se ne mili da, kao bezimeni autsajder, kako me nazvao glavni urednik Behara – (što će reći čovjek bez imena, osoba koja stoji po strani, koja ne sudjeluje u događajima, a kao što se vidi, sudjelujem i imam ime, kakvo-takvo, ali moje) – reagiram na tekst u objavljen u posljednjem broju Behara (Behar, broj 99, Zagreb, 2011.); pogotovo što je riječ o stalnoj rubrici, RIJEČ GLAVNOG UREDNIKA; koji je, tekst, istekao iz filfedera glavnog urednika, tankoćutnog Seada Begovića, uvaženog hrvatskoga književnika, pjesnika, kritičara pače itd.

Tim više što se tekst smjestio ispod atraktivnog naslova, SVI ANIMOZITETI I LIBLINZI UVAŽENOG MUFTIJE, ispod kojeg se radosno smije sam Sead Begović, neobično sličan momku kojemu sam, kao autsajder-urednik, objavljivao pjesme u doba kad je započinjao slavnu pjesničko-kritičku karijeru.  

Ipak moram nešto reći o tom uvodničarskom tekstu poprilično veselog i uvaženog hrvatskog književnika, pače pjesnika itd.

Najprije me zanimalo koji su to animoziteti i liblinzi uvaženog Muftije, ali čini se da je piščuga, pišući tekst, zaboravio na naslov. Nije važno, možda će se pisac jednom sjetiti što je htio napisati, pa to i napisati.

Naime, sudeći po onome što je rečenik, inače uvaženi itd., objavio kao Uvodnik, riječ je o nečemu što je taj dosjetljivi pjesnik, veselnik i lirik pače, čuo od nekoga, pa mu se sve u veseloj i nasmijanoj glavi uzburkalo. Valjda je rečenik još lani čuo da je prošle godine „predstavljena velebna monografija 'Islam i muslimani u Hrvatskoj'“ u kojoj nije spomenut kao uvaženi hrvatski književnik, pjesnik pače itd.  Onda je ljut i žut, kakav znade biti, uzeo knjigu i prolistao je pomoću ventilatora.

Pokušao je čitateljima prenijeti svoje pjesničke pohvalne impresije, pak će mudri književnik reći: „Na 712 stranica raskošno opremljenog izdanja autor je pregledno obradio svekolike i žarišne povijesne trenutke muslimana u Hrvatskoj, te pokušao biografski predstaviti uglednike i značajnike koji su tu povijest gradili…“

I tako u nekoliko redaka uvaženi hrvatski književnik itd., objašnjava „velebnu monografiju“, „kompendij“, a onda izdvaja „interesantna poglavlja“: „Od inicijative do gradnje džamije“, „Osnove islamske zajednice“, „Opisi islamskih zajednica u petnaestak hrvatskih gradova“, „Podrijetlo današnjih muslimana u Hrvatskoj“.

Od 145 naslova, koji su sustavno i sistematski obrađeni u knjizi, naš uvaženi hrvatski književnik itd. vidjet će samo četiri, a od tih četiri koje navodi pričinjavaju mu se tri kojih u „velebnoj monografiji“ uopće nema. Nema „Od inicijative do gradnje džamije“, „Osnove islamske zajednice“, „Opisi islamskih zajednica u petnaestak hrvatskih gradova“.

Dakle, u sadržaju Muftijine knjige lahko se može provjeriti, poglavlja o kojima govori – između dvije ispijene čaše razvodnjene osvježavajuće limunade, uvaženi, umorni i znojni hrvatski književnik, pjesnik pače itd. – uopće nema, osim jednoga, pa bi se moglo reći da se uvaženom hrvatskom književniku, pače glavnom uredniku Behara, pričinjavaju bijeli, no, dobro – naslovi.

Poslije uvodnih pohvala i nespretnih uvreda, rečeni veselnik otvorit će svoje ranjeno i pravdoljubivo pjesničko srce (tko je srce u te dirno) i reći da muftija Ševko ef. Omerbašić nije u kronici spomenuo neke vrijedne časopise, koje je po mišljenju poštenog rečenika to morao učiniti jer „… takvi postupci uvaženog muftije bolno odjekuju…“, pa je rečenika valjda nešto bolno štrecnulo, ter je našao mjesto za urlanje od bolova upravo u časopisu koji uređuje.

Na stranu to što rečenik nije razumio ništa od svega što je u knjizi vidio, listajući je valjda punih pet minuta, jer da je doista prolistao tih 712 stranica možda bi i shvatio da Muftijina knjiga nije enciklopedija, nego kronika muslimana i islama u Hrvatskoj…

Kad je riječ o Beharu, odnosno kako se to autor, jaučući od bolova, pita: „Kako to da 'Behar', pitamo se, koji je zastupljen u 'Hrvatskoj književnoj enciklopediji, sa svim relevantnim podacima, kojemu je na Sajmu knjiga u Sarajevu, 2010. godine, dodijeljena prva nagrada…, nije istodobno zaslužio da uđe u muftijinu monografiju.“

Čuj, da uđe! Teško da će Behar ući bilo gdje, osim ako ga netko ne nosi sa sobom, ali da je rečenik, pritom glavni urednik i uvaženi hrvatski književnik, malo pozornije prolistao knjigu, našao bi i jedan sjajan tekst koji Muftija, gle/gle!, prenosi upravo iz Behara i to uredno naznačuje u tekstu.

Onda će glavni urednik bolnim jecajem rastegnuti priču o Beharu, Preporodu, nagradama, Mili Budaku… da bi se zaustavio na jednom „od zaista znamenitih hrvatsko-bošnjačkih umjetnika s europskom reputacijom, koji je također nedostatno predstavljen, je Munir Vejzović.“

Uopće, rečenik žedno miješa limunade s narančadama, budući da Muftijina knjiga doista nije enciklopedija, a nije ni leksikon. Muftija samo, kao primjer navodi nekolicinu muslimana koji su u Hrvatskoj uspješni, svaki u svome profesionalnom životu. Od slikara do nogometaša, od književnika do glumaca, od znanstvenika do rukometaša itd. Sva ta imena našla su se u knjizi kao ilustracija uspješnosti muslimana u Hrvatskoj. Da nije riječ o „kratkoj kronici“, nego o leksikonu, vjerojatno bi u knjizi bilo predstavljeno više od dvije tisuće muslimana u Hrvatskoj, pa i sam uplakani i kenjkavi glavni urednik.

Ne vrijedi raspravljati o ukusima. Ne vrijedi uređivati tuđe kuće, kao što to čini Sead Begović. Poput nervoznog literarnog kaplara on će vikati: koji ti je vrag, zašto si ovo, a nisi ono? Ili, pak, kako to da bilo tko voli punjene paprike, kad On preferira šunku s jajima?

Naravno, na takvu pisaniju uvaženog hrvatskog književnika, pjesnika i kritičara pače, ne bi se ni osvrtao da nije riječ o pamfletu autora koji bi da uređuju tuđu kuću, tuđe knjige, tuđe živote…

I to služeći se lažima i podmetanjima, izmišljajući ono čega u toj izvrsnoj knjizi Ševka ef. Omerbašića uopće nema. A sam nije u stanju prepisati čak ni naslove nekih poglavlja u knjizi o kojoj piše i koje navodi da stoje u knjizi.

A nema ih.

I ne može shvatiti da Muftijina knjiga nije enciklopedija, nije bibliografija ni leksikon, nego naprosto knjiga u kojoj se govori o islamu kao vjeri koja je na ovim, hrvatskim, područjima prisutna još od 10. stoljeća. A on taj vrijedan rad želi svesti na ono što nije.

Valja reći tom nasmijanom glavnom uredniku da Muftija nije „pokušao biografski predstaviti uglednike i značajnike koji su tu povijest gradili…“, nego je naprosto kao kroničar zabilježio ključne dijelove iz povijesti islama i muslimana u Hrvatskoj. To nije teško razumjeti, ili možda jest… osobito kad je riječ o razlikovanju onih koji su ugledni od onih koji su značajni… onda ljetne žege… srpanjske ili kolovoške prilično razvodnjene limunade…

U knjizi su tri predgovora, mogao je barem letimično pogledati što ljudi pišu. I Mirsad Srebreniković, kao urednik, i prof. dr. Osman Muftić su lijepo objasnili kakva je to knjiga. Napisano je toliko dobro i jasno  da bi, mislim, čak i Sead Begović to mogao shvatiti, samo da je pročitao.

Umjesto da zahvali Muftiji na golemom trudu, na znanju, na načinu kojim je predstavio vjeru glavnog urednika i njegova babe, naš će uplakani od bolova pjesnik Ševka ef. Omerbašića ružno nazivati u fol-uvodniku 'vako i 'nako“, podmetati mu ovo ili ono, što više govori o njemu kao hodajućem pljuvaču, nego o Muftiji.

Davnih godina, polemizirajući s uglednim značajnikom onoga doba, dr. sc. Dragutinom Prohaskom, Krleža i Cesarec su napisali:

„Glupost je jedna neugodna bolest i nitko na globusu nije kriv da je glup. To Vi zacijelo znate i sami. Glupan ali postaje onaj hip krivim kad uzimlje na svoju dušu neke pozive koji nikako ne odgovaraju njegovim sposobnostima. Takvi nesposobni glupani skrivili su čovječanstvu već mnogo, veoma mnogo u ovih šest hiljada godina pisane ljudske historije. To je dokazano dapače. Glupani u politici. Glupani u religioznim pokretima. Glupani u književnosti na primjer ili u kritici. Ambiciozni glupani u našoj književnoj kritici.

Time naravno nikako ne mislimo reći da ste Vi glupan…“

Dakako, ni ja ne mislim da je Sead Begović glupan.

On samo nije razumio, pa se zaigrao tamo gdje bi se trebalo ozbiljno pisati, osobito ako je riječ o časopisu koji je u Sarajevu nagrađen prvom nagradom.

Međutim, to je stvar uljudbe.

Ovako, rečenik se kiti pionirskim radom prethodnog glavnog urednika Behara, Ibrahima Kajana, a naš bi narod rekao: Ne kiti se tuđim perjem.

U daljnjoj narodnoj obradi, ova poslovica glasi: I, ne peri se tuđom kitom.

I tako smo dobili suzama umiven tekst, Uvodnik pače, koji bih mogao svesti u ona četiri Krležina stiha:

Ni med cvetjem ni pravice,/ rekel to je fijolice/ smardlivi terputec,/  jalnuš tvrdogrutec...

, 15. listopad 2011 13:26:36 | link | komentiraj (17)

KRATKO I JASNO!

Pitagorin poučak: 24 riječi.

Gospodinova molitva: 66 riječ

Arhimedov zakon: 67 riječi

10 zapovijedi: 179 riječi.

Gettysburg adresar: 286 riječi.

Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi.

Američki Ustav sa svih 27 Izmjena i dopuna: 7.818 riječi.

Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi.

, 11. listopad 2011 5:03:08 | link | komentiraj (5)

HDG - NOVA POLITIČKA STRANKA

Znam da ovo mjesto nije primjereno za reklamiranje političkih stranaka, pogotovo onih novih, ipak se usuđujem objaviti da sam jučer slučajno prisustvovao osnivačkom sastanku naše nove partijske organizacije: HDG, to jest – Hrvatski demokratski golubovi.

Sastanak je održan u parku Folnegovićeva naselja u Zagrebu, a novu su stranku osnovali članovi inicijativnog odbora: Divlja Grlica zvana Grgutica, Golub Grivnjaš Gugusan (naš najveći golub), Golub Dupljaš (predstavnik šumskih golubova), Golub Pećinar (predstavnik pećinskih golubova) Gugutka Kumrija, Golub Prevrtač (tih je bilo najviše), te predstavnici pismonoša, gospodarskih, sportskih i dekorativnih golubova. Sve u svemu, Osnivačkoj skupštini, kao što vidite na slici, nazočilo je više od stotinjak simpatizera i osnivača.

Golubovi su gugutali vrlo žestoko obećavajući svojim budućim glasačima da će dalje uspješno srati, kao što su činili tijekom golubinje pisane povijesti, po spomenicima, balkonima, parkovima…, a pripremaju i novu skupinu koja će svakog stanovnika Republike Hrvatske, ako bude glasovao za njih, učinit sretnim tako što će izravno posrati svakoga od svojih glasača, a poznato je: ako te ptica posere, to je znak sreće.

Zato i predlažem svim blogerima da glasujemo za novu stranku, HDG- Hrvatske demokratske golubove, jer ćemo tako, siguran sam, svi postati sretni, to jest posrani.

Sa Osnivačke skupštine izglasane zaključke po cijeloj Hrvatskoj raznijeli su vrijedni i brzi golubovi pismonoše, prvi poznati Internet na Majčici Zemljici..

Vraćajući se domu svome, nakon što sam snimio ovu fotografiju, primijetio me jedan golub i učinio me sretnim – preciznim govnom posred glave!

, 1. listopad 2011 10:01:05 | link | komentiraj (7)

TUZLANSKI PLES U VODI

 Ovih sam dana boravio u Tuzli.

Tuzla je jedan od najstarijih europskih gradova. Tamo se lijepo živjelo, dakako zahvaljujući soli, još u doba prvih egipatskih faraona.

U Tuzlu me poveo moj prijatelj ing. Dževad Jogunčić (na slici), vodeći inženjer projektant u kompaniji NALCO Chemical USA Ilinois, u odjelu za srednju Europu, već četiri godine direktor projekata u odjelu za istočnu Europu – Balkan. Dževad je Tuzlak i upravo u tamošnjoj termoelektrani vodi eksperimentalni program koji će nas, koliko sam vidio, osloboditi zagađenja mnogih rijeka.

Tuzla je čudesan grad. Veliki i prostrani trgovi, široki i zeleni brojni parkovi, a imaju i svoje more, Panonicu. I to u središtu grada! Naime, Tuzla je puna izvora slane vode. I tako ti momci i cure iz Tuzle odlučiše napraviti dva velika jezera-kupališta. Voda se spušta s vrha brežuljka, iz ovoga izvora kojega vidite na slici ispod čempresa, u jezera, koja su uglavnom puna kupača, tim više što je voda slana i ljekovita, a cjelodnevna ulaznica stoji svega 4 kune.

Ima u Tuzli stvari o kojima bi se moglo ispisati bezbrojne stranice, ali mene je posebno oduševio njihov smisao za ljepotu i druženje.

Zato ni nije čudo što drže svjetske rekorde u tri meni najdraže discipline: ljubljenju (istodobno se ljubilo sedam tisuća parova), plesu bečkog valcera (plesalo 1510 parova) i od neki dan u aerobiku na vodi (ukupno 3417 ljubitelja vodene tjelovježbe). Sva tri rekorda uredno su upisana u Guinnissevu knjigu rekorda. Ja sam se s Jogunčićem zatekao kad su vodeni aerobikeri postavljali svoj rekord. Bilo je veselo, tim više što je momak koji je vodio priredbu bio vrlo duhovit, pa smo se Jogunčić i ja pridružili brojnim gledateljima.

, 27. rujan 2011 21:26:10 | link | komentiraj (1)