KAKO SE UČI LJUBAV, GORANA BABIĆA, I MOJ POGLED IZ PASJE PERSPEKTIVE

Zapravo, svemu je kriva moja susjeda Brunhilda (ne očekujete valjda da kažem pravo ime, jer ima vrlo ljubomornog muža) koja me je zamolila da joj prošećem psa. Bilo je to lani u doba onih nesnosnih vrućina. Pas je bio poslušan i miran. Da se pas ne bi osjećao manje vrijednim, pokušao sam i ja hodati četveronoške. Bilo je prilično teško ali nisam odustajao budući da me zanimalo što zapravo pas vidi iz svoje pasje četveronožne perspektive. Objesio sam fotoaparat oko vrata i fotkao sve što je bilo ispred nas.
Kad sam ljetos ove fotke prenio u komp, iznenadio sam se predivnim psećim vidikovcima.
Čekao sam da vam zima dojadi kako bih vas osvježio ovim ljepotama.
Pas u našem ljudskom poimanju životinjskog svijeta predstavlja ljubav i vjernost. Budući da se i ljubav treba učiti pokušao sam naći neki ljubavni tekst kojim bih potpisao sve ove fotke. I našao sam izvrsnu pjesmu moga davnog prijatelja Gorana Babića, sjajnog hrvatskog pjesnika. Čitkog, pitkog i vrlo duhovitog. Njegova je pjesma neka vrst ljubavno-pedagoškog epa. Unatoč dužini, vjerujem da će vam se svidjeti isto onako kako se meni sviđa.
Babić je pjesmi dao naslov. KAKO SE UČI LJUBAV. Nadam se da mi Goran neće zamjeriti što njegovu nisku bisernih i poučnih stihova objavljujem u ovakvom kontekstu.
A sad evo fotografija iz pasje perspektive, a evo i stihova Gorana Babića iz, zapravo, najljudskije perspektive:

 Goran Babić
KAKO SE UČI LJUBAV

Ljubav se uči stojeći
a može i ležeći
a može i klečeći
pa može i sjedeći
pa može i stojeći na rukama
a može i dubeći na glavi
može i lebdeći
i plivajući,
može iz svih položaja

Može na kratke staze
a može i na srednje i na duge
može i maraton
može i u štafeti
a može i pojedinačno
može s preprekama
i sa zaprekama
a može i bez njih,
može na sve načine

Može s treningom
može i bez treninga
može i u sportskoj opremi
može i bez nje
teško ide u gnjuračkom odijelu
nespretni su pokreti
takva je to sportska disciplina

Može ujutro
a može i uvečer
može i u podne
može i u ponoć
može prijepodne
može i popodne
može danas
a može i sutra
jučer nije preporučljivo
ali nije nemoguće,
moguće je uvijek

Može i u vis
i u dalj
može iz troskoka
iz zaleta
i s mjesta
može i s kuglom
i s kladivom
i sa kopljem može
teže bez njega,
može svakako

Može u jesen
i u proljeće
može i zimi i ljeti
može i na otvorenom
i u zatvorenom
može na tartan stazi
može na zelenim terenima
može i na parketu
može i na snijegu
može svugdje

Može sa štopericom
može i bez nje
može i sa šahovskim satom
može i s gongom
i bez njega
može i u tri runde
može i svih dvanaest
može nokaut biti i u prvoj rundi
može i na strunjači
može i pored nje
nema diskvalifikacije
 i svejedno je jesi li nokautirao
ili si nokautiran

Može sa sucem
i s dva pomoćnika
ali nije nužno
bolje bez njega i bez njih
i bez kontrolora
i bez delegata
i bez mjerioca vremena
i bez publike

može bez rezultata
 a može i s rezultatom
od 1 do 5 pa i 6 : 0
u iznimnim slučajevima,
najčešće su tijesne pobjede

može i s malim pištoljem
može i s nešto većim
može i s onim
kalibra 20 i više
može s ručnom granatom
može i minobacačem

može s mitraljezom
i s dalekometnim topom
može s "Debelom Berthom"
i s raketom "zemlja – zemlja"
može s torpedom
i drugim projektilima
s bojevom glavom
može s raznim još
nepoznatim oružjem

ali najsigurniji je metak

, 15. siječanj 2012 19:41:00 | link | komentiraj (16)



pomalo me blam komentirat kod tebe. uvijek se osjetim tako mali i neuk i nepismen prema tvojim tekstovima. pa ću evo stidljivo samo ostavit trag, upisat se da se zna kao redovno čitam i učim i oduševljavam se.

gosn Kemoterapija, danas vas je na radio Rijeci spomenuo Drago Mlinarec kako ste vi mu onomad ukazali na poeziju Rikarda Katalinica Jeretova pa je tako nesto kombinirao u vezi s tim...eto toliko, a vi cete najbolje znat o cemu se zapravo radi...
Anoniman (Neregistriran), u 15. siječanj 2012 23:21:41

Da, Drago je klinac iz moga susjedstva. Bio je vođa Grupe 220. Volio je dolaziti k meni, a ja bih mu otkrivao poetska bogatstva. Tako sam mu jednom preporučio da pročita pjesmu Rikarda Katalinića Jeretova, Posmrtna osveta. Pjesma je napisana 1898., a Jeretov ju je napisao kao osvetu jednoj dami kojoj se udvarao, a ona mu nije dala. Mlinarcu se pjesma svidjela i ona se ubrzo našla na repertoaru tada najpopularnijeg našeg sastava, Grupe 220. Mlinarec je uvijek bio gospodin i lijepo je da se sjetio te naše suradnje.

Zanimljivo kako i iz pasje perspektive oko zapinje samo za ženske none.. Ha. do kraja ista borba. Ljepota ,ljubav.ljudovanje i sve na istu stranicu.--



Eh ta ljubav,, moj Kemo....A slike....odlične :o)


Mr.Kemo....isprika ali stihovi toga pjesnika o ljubavi su pomalo čudni , a Vaše su slike kao prilog poeziji uglavnom NOGARI I STRAŽNJICE .Koja je onda osnovna poruka ove male online poetsko-erotske foto-večeri ? Da se s godinama ljubavni pogled muški spušta sa očiju na stražnjice i druge dijelove korpusa? Impresioniran sam

Zašto sve mora imati poruku? Pjesma je duhovita, a ja odavno nisam muškarac da bih bilo što gledao muškim očima. Tek, gdjekad poželim biti pas i živjeti u nekom svome vidokrugu. Inače, na živce mi idu pisci koji imaju bilo kakvu poruku. Što se želi porukom? Koja je uopće svrha poruke? Da me na nešto upozori? Mi smo, moj Viteže od Darde, samo nametnici na ovome živom i razumnom biću koje nazivamo Zemljom. Zemlja je zapravo svemirski brod koji putuje u Pravcu Prema, a mi smo na toj zemlji isto ono što je na našem tijelu ona milijarda mikroba koja divno živi u suživotu s nama, kao što mi živimo u siživotu sa Zemljom.

Točno tako..to znam ..a i to da kako smo zlouporabili odavno tu divnu vezu sa Velikom majkom ..zaista je prava šteta što ne gledate nikakve filmove ,videa etc... pa niti one dokumentarne... jer blago bih preporučio ZEITGEIST 3 -MOVING FORWARD

Viteže, gledam dokumentarce na Internetu. Vidio i presnimo Zeitgeist 1, 2, 3...
Filmove ne gledam budući da mislim da film nema ama baš nikakvih umjetničkih vrijednosti. Film je promičbeno sredstvo pomoću kojega je, recimo, USA postala demokratska zemlja, a zapravo je robovlasnička... itd. I kad kritizira, film samo prenosi globalne ideje. Valja pročitati Mussolinijev govor o globalizaciji (1934. godine) i vidjeti kako je krenulo...
Anoniman (Neregistriran), u 21. siječanj 2012 10:02:22

Ma jebu me ovi s Mojbloga, moram se svake sekunde ulogirati, inače...

da mi nije tebe, keminjo, ne bih ni znao zašto sam nakon stafordske tragične pogibije nabavio patuljastog šnaucerca ...

Brazil - Terry Gilliam

Mrtav čovjek -Jim Jarmusch

Mali mesar - Neil Jordan


barem ta tri.....

Lijepi Čovječe s nekim od stvorove Niela Jordana u sebi (a to doista znam jer sam ti čitao i pjesme i priče), to nije moj svijet i ne držim do njihovih zamišljaja. To u literaturi mogu podnijeti, štoviše, padaju mi lude ideje i znam se cerekati po tri dana. Nekoliko sam puta pokušavao gledati njihove filmove, ali ne ide. Ja sam ti malo drukčiji. Svi su se cerekali kad su gledali starog Chaplina, a ja sam plakao od tuge, žalosti i sućuti. Naime, meni nije smiješno kad netko padne ili kad jede kuhanu cipelu. Ili kad vrti svijet, kao Hitler. Kad sam gledao Hitlera, dva sam dana povraćao, Onda sam ustanovio, a bio sam klinac, da nisam normalan. Možeš misliti, recimo, nikad u životu nisam gledao ni jedan pornić.

Mali mesar Neila Jordana irska je ekranizacija romana Patricka MCCabea -irskog pisca koji slijedi nekakvu James Joyce tradiciju i potku manje-više....no iako neki kažu da je roman uvijek bolji od filma ... pokatkada samo ovo se potpuno preokrene .Priznao je to i sam Pat McCabe koji u filmu glumi skitnicu Jimmya. .Naime kraj je nešto drugačiji u filmu ..za mene bolji..no iako je prošao izvanredne kritike film nije naišao na veći uspjeh u publicumna domesticusa a niti daljše po planeti.Naprotiv
Što su pomislili? Paaa kako je to vrlo bizarna drama . Smetnuli su mnogi da je cijeli film ustvari jedna simbolična antigrađanska paradigma .Ljudi su općenito svinje i vanzemaljci ,a u filmu ima zaista nekoliko antologijskih scena..tu bih izdvojio sa ukazanjem Majke Božje . Moram vam poslati DVD čim pronađem film preveden.
Van-hollywoodski produkt "Dead Man" (Mrtav čovjek) Jima jarmuscha za mene jedan je od najboljih filmova svih vremena .I to ču poslati čim pronađem DVD

Lijepi Čovječe, znam o filmu i filmovima koje spominješ, pa i o režiserima dosta toga. Sin mi je režiser filma Šuma sumarum, kažu najboljeg filma prije dvije godine, u izboru kritičara. Dakle, ja mislim da je film obična zajebancija. Znam kako je prošao mali mesar, ali tako mu je to. Više volim, recimo, nekoliko sati proučavati natjecanje pjesnika u Koreji. Svojedobno je svaka kuća u velikoj Koreji odgajala jednog pjesnika. Svi su radili za njega, a on bi pisao pjesmice. Kad bi stiglo proljeće, on bi svoje stihove objesio na grane trešnje, kao cvjetove duha. Posebna bi komisija obilazila ta stabla trešanja, proučavala pjesme i proglašavala najbolje u ulici, kvartu, gradu... Pobjednik je bio dužan častiti rodbinu i prijatelje. Kao, recimo, u našoj nekulturi ona trka prstenca oliti alke. Navodno, viteška igra. A vitez nije ništa drugo do paž koji je avanzirao najprije u skutonošu, a onda u počasni vojnički stalež. Vitezi nisu bili vojnici, nego počasni vojnici. Kao, recimo, 300.000 navodnih hrvatskih branitelja, da ne kažem počasnih vojnika, dakle najprije paževa, pa skutonoša i eto ih kao pravih. Tako mu je to... U svakom slučaju hvala ti.

LJUBAVNA PRIČA MIROSLAVA KRLEŽE

 Bela Krleža, grafika Mersada Berbera

U prethodnom tekstu ustvrdio sam da je Krleža i sa 88 godina ostao u duši dječak. Pjesnici su takvi, čuđenje u svijetu kako je davno napisao A. B. Šimić.
Uostalom i sam je Krleža baš u tim godinama napisao da je dječak.
Naime, početkom travnja 1981. njegova žena, Bela Krleža, teško je oboljela i završila je u bolnici. Više se nije vratila kući.
Za njena bolničkog života, Krleža je teško proživljavao tu prisilnu samoću. Da bi od nje i sebe otjera Smrt, gotovo svakodnevno pisao joj je pisma. Evo dva njegova pisma:

Draga moja B,

stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv. Marka, kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu, sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si dobro spavala.
„Pod ovim tornjem Sv. Marka“, davno, u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s jednim dječakom, koji je pisao pjesme...
Taj (mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od njih je i ovo pismo.

Do viđenja, Tvoj M. K.,

Draga moja Bela,

minule su eto već dvije sedmice što je naš Gvozd prazan. Čekamo Te, i u mislima smo s Tobom i danju noću. Vjerujemo da ćeš voljom prevladati ovu napast, a sve se može, samo treba htjeti. Od naše „Plave ptice“, od Gj 16, od Tvog Balestrierijeva Beethovena (koji se negdje izgubio), od Kukovićeve 28, do danas, sve to traje i sve Te to čeka kao na Prilazu 3/II – kad smo čekali na zvonce. Javi se.

Voli Te K.

Budući da sve ima svoju priču, valja reći prava značenja ovih pisama. Dakle valja krenuti od njihova poznanstva, o kojemu Krleža piše:
GJ 16 — to je Đorđićeva 16. Kuća gdje sam prvi put Belu, kao djevojčicu, upoznao 1910. godine. Kasnije i u pismima i na razglednicama koje mi je slala potpisivala se s »Pozdrav iz Gj 16«. Tako da moji roditelji nisu mogli odgonetnuti, ako bi došli do pisma, o kome se radi, jer su uvijek za mene imali nekih kandidatkinja o kojima je nikada nisam razmišljao.
Dakle, poznavao sam Belu još dok je bila djevojčica i dok je stanovala u Đorđićevoj ulici. Ona je meni kasnije pričala da je već tada bila jako zaljubljena u mene. Ali, ja na nju nisam obraćao neku naročitu pažnju. Naš prvi pravi susret zapravo je bio u crkvi Sv. Marka. Njoj je došla u posjetu neka tetka iz provincije. Bila je katolikinja. Odsjela je kod Belinih roditelja i željela da ode na misu u crkvu Sv. Marka. Bela, koja u crkvi Sv. Marka nije nikada bila, niti ide uopće u crkvu, a ona je inače krštena kao pravoslavna, morala je da prati svoju tetku u crkvu. Misa već traje i one ulaze na stražnja vrata crkve. U sjeni samih vrata desno stojim ja i slušam orgulje, još u uniformi, s mojim prijateljem Vladimirom Borošićem. Prolazi ta dama u pratnji te djevojke. Djevojka ima dugu žutu kosu u punđu pozadi vezanu jednom plavom staklenom šnalom, s nekim šeširićem na glavi. I tako prođe pored mene. Mi se znamo kad se gledamo, jer ona znade tko sam ja, jer ja znam isto tako tko je ona, kako sam vam već rekao, još iz onih dana dok je bila djevojčica. I tako ona prolazi pored nas, staje ispred nas, crkva je puna, a ona sa svojom tetkom stoji ispred nas tri ili četiri koraka. Ja je gledam, pa mislim, bože moj, kako je ova djevojka neuredno odjevena. To je, očito, jedna od onih djevojaka koje ne drže mnogo do boljeg izgleda. Djevojka ima onu punđu koje su se tada nosile i ima staklenu plavu šnalu. Imala je bijelu bluzu, koja je na rukavima bila dekorirana nekim lijepim čipkama. I ona, kako tu stoji, osjeti moj pogled. I okrene se. Okrene se i pogleda me, i to je taj moment, što kažu, kad smo se sreli. Pogleda me i vrati glavu natrag. I sada ja stojim tu dok misa ne završi.
Prvi sastanak je bio na ulici kad smo se susretali, na korzu, na Zrinjevcu. Tamo je nekad bio korzo. Bela je išla sa svojom prijateljicom koja je bila udata za kapetana Subotića. Ta njena kolegica je bila izvanredno bogata, imala je osam stotina hektara obradive zemlje. Tako sam je jednom zatekao gdje sjedi sa Subotićkom na zrinjevačkoj klupi. A onda sam ja, lijepo, sjeo na klupu koja je bila u njenoj neposrednoj blizini. Kad se digla, s kolegicom, da pode, rekao sam:
»Pa sad malo stanite. Mi se poznajemo već nekoliko godina i zašto da ne razgovaramo«. I tako ja nju pratim i velim: »Pa dobro, da se vidimo jednom«. Kasnije mi je pričala da je njena reakcija bila u njoj takva, da je pomislila »pazi što je ovaj bezobrazan«, a ja sam nastavio:
»Čekam vas sutra u šest sati navečer na promenadi u Gornjem gradu«.
I ona dođe sutradan u šest sati na promenadu i od tada smo se sastajali, tako reći, svaki dan šezdeset i tri godine.

Ulice koje Krleža spominje u pismima, Kukovićeva 28, Prilaz 3/II nisu ništa drugo do adrese na kojima su živjeli njih dvoje...

 Miroslav Krleža u doba kad je upoznao Belu.

, 14. siječanj 2012 4:25:43 | link | komentiraj (0)



KRLEŽA I MAX PLANCK

Miroslav Krleža

Ovih su se dana baš svi raspisali o Miroslavu Krleži, a sve zato što je pisac umro prije 30 godina. Dobro se sjećam Krleže, uostalom njega je vrlo teško zaboraviti. Osobito ako ste ga upoznali bez nekih pretenzija da napišete knjigu o tom povijesnom susretu.

Mnogi govore da je Krleža bio ovakav ili onakav. Ja ga pamtim kao normalna čovjeka, vrlo ljubazna, pristojna i nadasve srdačnoga.

Mislim da su ljudi tražili u Krleži ono što on nije bio. Sudeći po zapisima Enesa Čengića, po meni jedino autentičnim budući da mu je Krleža dopustio da snima njihove razgovore godinama (Čengić je te razgovore vjerno prenio u šest knjiga – S Krležom iz dana u dan), Krleža je umro kao 88-godišnji znatiželjan dječak, promatrač koji je uočavao mnogo više od nas koji smo ga letimice ili drukčije poznavali.

Njegova pisma već umirućoj Beli u bolnicu pisma su dječaka djevojčici.

Meni se čini da Krleža uopće nije želio odrasti. One njegove svježe dječačke oči trajno su i znatiželjno istraživale sve oko sebe.

Dobriša Cesarić opisao je njihovu svojedobnu šetnju zagrebačkim Trnjem, onih davnih godina poslije prvoga Velikog rata u takozvanoj civiliziranoj Europi. U to je doba Trnje bilo industrijsko središte ovoga dijela svijeta. Šeću tako njih dvojica, oko njih tvornički dimnjaci i u jednom trenutku Krleža upita Cesarića, na što ga asociraju ti dimnjaci. Cesarić je gledao i gledao, pričao neke svoje lirske asocijacije, ali to nije bilo to. Kad već nije znao što bi, Krleža je završio taj razgovor tako što mu je rekao da njega, kao rođenog Zagrepčana ti dimnjaci asociraju na pečene klipove kukuruza. Naravno, kad mu je rečeno, Cesarić je to odmah uočio.

U doba Endehazije Krležu su vodili dvaput na smaknuće, ali svaki put je nekako uspio spasiti glavu. Poslije ga je dr. Krešo Vranešić smjestio u svoju kliniku i tako ga zaštitio. Boraveći u klinici, Krleža je ispisao na stotine stranica sjajnih tekstova.

Sve je pratio, sve istraživao, puno toga znao.

Eto, tako sam, upravo zahvaljujući Krleži, davnih godina saznao da je glasoviti njemački fizičar Max Planck, osnivač kvantne teorije i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1918. održao predavanje u Zagrebu 1942.

Za ovu je priču vrlo važno znati da je Max Planck rođen 1858., dakle kad je bio u Zagrebu imao je 84 godine. Planck je umro u Göttingenu 1947., dakle u dobi od 89 godina, što su baš lijepe godinice.

Što je dovelo Plancka u Zagrebu piše Krleža. Evo kompletne Krležine bilješke iz 1942. godine:

Max Planck

Čuo sam od nekoga, koji je bio s Planckom, da je starac potpuno demoraliziran. Stigao je na temelju jednog nesporazuma. Ambasada tražila je za predavanje na Tehničkom fakultetu nekog profesora Plankera ili Pauckera sa Tehničkog fakulteta šarlotenburškog, stručnjaka za betonske konstrukcije velikih raspona. Kako taj neki drugi „Planck“ djeluje momentano na Atlantiku, u okviru organizacije Todt, poslali su ovamo ovoga Maxa Plancka iz zabune, ne imajući o Maxu Plancku ni pojma. M. Planck je pričao u intimnom krugu, da je mislio na katedri, kada ga je auditorij pozdravio dugotrajnim demonstrativnim pljeskom, da sanja. Njemu se pričinilo da se pojavio na jednom plavom ostrvu čiste iluzije. Nije govorio ex cathedra već više od deset godina. On je potpuno zaboravljen i još ga administrativno toleriraju kao naučnu ustanovu koja postoji po zakonu inercije. Još nije likvidiran. Sjedi i promatra u svome kabinetu sliku svoga jedinca, koji je poginuo godine 1914. u Francuskoj. U maloj baršunastoj kutijici čuva njegov „Eisernes Kreuz II Klasse“. To je sve što mu je ostalo. M. Planck misli, da je ovaj rat potpuni besmisao, da je njemački narod sposoban i pošten svijet, koji je tragično stradao 1914-18, koji stradava i koji će ponovno tragično stradati. Čisto ludilo. Kad su mu na oproštaju predali mali paketić s grožđem i suhomesnatom robom (same malenkosti), on je tu kotaricu smjestio u mrežu svojih spavaćih kola kao malu relikviju. Planck gladuje. Labud čitave jedne male kozmogonije otputovao je. „Nie sollst du mich befragen...“

, 10. siječanj 2012 2:07:48 | link | komentiraj (2)



Pa dal se baš mora umrijeti prije da bi ti se priznalo to što se spoznalo. Dali je zabuna i ovaj tekst na bjeliom zidu ekran utisnut,i samo ga pomakom prsta premjestimo u nigdje. Dali ipak treba zidati katedrale i dizati mostove ,jer je materija i u ovom duhovnom svijetiu jedina stalna,i dugotrajna. Pa makar i po budalaštini.
Banijanac (Neregistriran), u 10. siječanj 2012 15:16:28

Isprika ..
Moja malenkost i dalje čita vaše postove mr.Kemo ..samo da pozdravim...naime sred Istočnog Kolapsa egzistencijalne ,ekonomske naravi u čijem se vrtlogu i sam nađoh ,u provinciji koja sve više liči na najobičniju veliku šupu ,a njeni podanici glasaju očajno i svesrdno za HDSSB nadajući se nekakovom izlasku i gdje dobar broj očajnika prima nevjerojatnu plaću od 2200 kuna , a spominju se iskrivljenih lica skupno pojmovi kao što su "Zagreb , Dresden ,bombardiranje" ili " "Zašto nas nisu barem prodali kao Aljasku ?" ,dakle sred tih i takvih stanja , ,korelacija i blata javljam vam se evo dokazavši kako nisam zaboravio posjetiti Blog starih online Lisaca kao što ste Vi ( i Dr. Ludud naravno )....

DAVNO LJUBAVNO PISMO JEDNOJ BEŠTIJICI

Momak, ti bi metak? Pa izvoli!

Prije kojih sedam godina, kad sam počeo blogati bilo nas je malo, svega nekoliko tisuća. Gotovo svi smo se znali. Ja sam i dalje na Blogu, ali ne znam što je sa mojim starim blogerskim ljubavima. Gdje je Ptica Trkačica? Gdje Annie De I Meni? Gdje je Beštijica?

Gdjekad sam imao običaj pisati im na svome blogu ljubavna pisma. Naravno, sve su te dame bile puno mlađe od mene i nisam im pisao pisma kao živi starac, nego kao virtualni mladić.

Djevojke su me razumjele i nisu mi nikad zamjerale što sam gdjekad, malkice ne, pisao bludeći bludno između znojnih slova.

Noćas, evo blizu je jedan, sređujem neke svoje stare tekstove i nađem ovo pismo koje sam napisao 2004, negdje u rujnu, jednoj neobično dragoj Beštijici. Pismu sam dao naslov Buđenje medvjeda.

 

BUĐENJE MEDVJEDA

Možda to nekome nije važno, ali meni jest. Točno je 2,37 sati. Prva su slova prilegla na raskošnu postelju kompjutorskog ekrana na kojem već pomalo nestrpljivo čekate, uvjeren sam, nježno me držeći za riječ. Naravno da sam čist, dakle okupan i dobro izbrijan i čini mi se ugodno namirisan onim zanosnim crnim Brutom.

Naime, ne mogu doći na ovaj naš prvi čvenk, sav svakodnevan kao Tinova jadikovka. Jer nisam vam ja, mila, baš tako dobar i vješt pisac, koji bih znao uvjerljivo lagati. Siguran sam, otkrilo bi me neko smrdljivo i neobrijano slovo i sve bi otišlo u nepovrat prije samog polaska.

I, evo, smjestio sam se kraj vas, mirisnice. Vi se pomičete prema rubu ekrana, pravite mi mjesto, e ne bi li nam oboma bilo ugodno. Gotovo slučajno (recite, je li?) pokrivač mi je, tek na stotinku sekunde, nenapadno otkrio svu onu ljepotu koju nosite samo za sebe i za jednu ovakvu priču.

Širim rečenicu kao ruke, a vi se ugodno smještate, baš u središte gdje ćete najbolje čuti kako moje srce od slova počinje kucati ritmom vašega srca. Uzdahnuli ste, i čvršće se privili uza rečenice.

Polako, djevojčice, još vam obrazi nisu dobili onu fantastičnu boju rumenog stida, jer i u ovako uzdrhtaloj i uzbuđujućoj noći nismo sami. Moramo naše druženje odigrati do kraja, dakle, valja čekati da se svi uključe i osjete ono što nas dvoje sad osjećamo.

Palim svijeću na noćnom ormariću, neka bude malo i žive vatre između nas.

(Ti si običan zajebant, čujem neuhvatljivu i čini mi se prebrzu Pticu Trkačicu, mani se nepotrebnih opisa, kreni na stvar... Ma jebala te Ptica Brzilica, čovječe dragi, nastavi s pričom, podržava me raskošna grana toplih orhideja, De I Meni, I Svima Nama Annie. I ne žuri, bogati, jer duga je i prepuna blogovskih zvijezda svaka naša noć. Ne pamtim što mi dečki govore, ali sigurna sam da bi oni sve ovo ispričali u nekoliko kratkih energičnih rečenica. I isto takvih pokreta. A, onda se izvalili preko cijeloga kompjutorskoga zaslona, zapalili cigaretu i konstatirali, dok se sivi dim uzdiže u plavu noć: ha, kako sam dobar!)

Ne osvrći se, čujem kako vaš kompjutor poručuje mojim prstima. Naravno da se ne osvrćem, već blago milujem ove slovne dirke, ne znajući uopće hoće li se ta mala pismena uhvatiti u zamku naših trenutačnih želja.

Nekako kao da čujem početak Vivaldijeva Proljeća: zvukovi poprimaju gotovo nečujno topljenje snijega. Planinski potočići skokovito preskaču sve prepreke, pretvarajući se u silnu vodurinu. Iz vlažne zemlje budi se ljepota. I prvi opojni mirisi života penju se proplancima naših tijela, dok se iz zimskog sivila rađaju žive i radosne boje. Je li to violina, ili čujem kako čelo zijeva poput medvjeda koji se, evo sada, budi iz zimskoga sna?

Eto stigli smo. Probudili smo medvjeda.

I našli smo se na početku zore u nama, uspavana Beštijice. Lice vam je mirno i zadovoljno. Oči zatvorene. Dišete tiho, jedva čujno. Sjedim pokraj vas i gledam kako se rumeni nebo. Primjećujem odraz tog rujnog jutra na vašim obrazima.

Prije nego što sam ugasio onu svijeću na noćnom ormariću, spuštam se do vašeg uha.

Hvala Beštijice.

Je li se to na trenutak pojavio sretan osmijeh na vašem licu dok sam zatvarao kompjutor? Ne znam i neću nikad saznati.

, 18. prosinac 2011 0:59:53 | link | komentiraj (9)



krasno Kemo... uspomene... kažeš davne... ovim postom su tako blizu... Pozz.:)))


baš kao i svaka ljubav, dođe da ostavi traga

nit čednijeg nit uzbudljivijeg ljubavnog pisma ne pročitah prije ovog. a laskao sam sebi kako sam dobar u tome. sad mi uši bride od srama i neukosti.




Eto vidiš....zato te volim, izmedju ostaloga, pa makar meni nisi nikad napisao ljubavno pismo...;o)

priznajem, nije lose, imate par interesantnih bisera ovdje i moj je zaljucak - bolje biti mlad, bogat i lijep nego star, ruzan i siromasan (stara sarajevska poslovica)
Anoniman (Neregistriran), u 19. prosinac 2011 19:00:37

hvala na čestitci, kemale.želim ti sve najbolje već danas, za božić, pa onda do nove i dalje ... glede beštijica, takođe ...

Dragi Kemo,
sjedim danas tj. jučer u Gradskoj kavani, podignem pogled i na ulazu ugledam čovjeka u tamnom kaputu - na glavi mu kapica, na nogama crne tenisice, a u ruci knjiga... Bilo je 12:30. I nisam stigla reagirati, zaustaviti ga jer okrenuo se i otišao užurbanim korakom natrag, van... Jesi li to možda bio ti?

Pozdrav moj

Jesam Uzorita. Htio sam uz kavu, na miru, prolistati knjigu Denisa Bećirovića koju sam upravio bio dobio. Bila je gužva, nigdje praznog mjesta i ja ti lijepo brzim korakom odpješačim kuću i knjigu s oduševljenjem prolistah, gotovo je cijelu pročitao. Drugi put ponesi pištolj sa sobom. Pa kad vidiš da se okrećem, upucaj me u nogu. Možda se u tom slučaju neki razbježe i ostave nas da popričamo malo...

STOTI ROĐENDAN MOGA OCA

Slika na MojBlogu

Prije stotinu godina, na današnji dan, 10. studenoga 1911., rođen je u Bosanskoj Dubici moj otac Hasib-Pibo. Bio je lijep i hrabar čovjek. Preselio se u moje srce 23. svibnja 1970. I živi u meni kao moje važnije ja, mislim sasvim lagodno i zadovoljno.

Neki mi je dan rekao, dok sam se uspuhan penjao stepenicama na četvrti kat, da mu se čini da sam prilično ostario kad tako pušem. Prije nisi ovako puhao, rekao mi je.

Prije nisam nosio tebe u srcu, sad se penjem za obojicu. A zajedno nam je 131 godina, mojih 72 i tvojih 59, odgovorio sam mu.

Vrijeme je da nabaviš šćap, sine, rekao je.

Vrijeme je da nabavim dva šćapa, oče.

Meni ne treba, nasmijao se, sjeo na motor i odjurio iz pretklijetke u klijetku. Poslije će, kad legnem, juriti mojim venama.

Neka juri, ta danas mu je stoti rođendan!

Sretan ti rođendan, dobri moj oče, moj nesebični genu!

, 10. studeni 2011 23:08:07 | link | komentiraj (10)




e moj kemo... nešto me je u trbuhu zaboljelo...

najljepša posveta ocu koju sam pročitao u zadnjih par desetljeća. s druge strane, za oca je lahko, ali brinem se za juniorovo zdravlje. naime, zadnjih mjeseci mi se toliko toga ružnoga izdogađalo po pitanju zdravlja u familiji, da još samo fali da mi i i prika-junior-kemo papke. s toga, kad te zdravlje upozorava nenaviklim četvrtokatnim ( može i četverotaktnim ) uspuhivanjem, nemoj se s njim zajebavati, nego mu odgovori istom mjerom. ozbiljno i argumentirano odgovaranje zdravlju ( zdravlje nema smisla za humor ) znači maknuti bulb ispred sebe, dokopati se, vizualno barem, vlastitih muda i pripadajuće im poveznice, te katove unebo činiti bez uspuhivanja. barem do smrti.


Neznalica koja se prvi put upušta u nešto što je rekla da nikada neće, tek je sad shvatila kako to ide s blogovima, vrativši se na blog i vidim svoj oddgovor na odgovor. No, nije bitno, pokušati ću ga ponoviti, ali bojim se da će biti malo duže. Mislim da ti to neće smetati,. Napokon, Vi koji si otvarate ovakve stranice željnji ste svega ovog, zar ne? Pa, bok Kemo! Tražeći jednom "kemoterapiju", došla sam do tvoje "terapije", koja me je oduševila dala svijetlu točku ovoj tužnoj riječi. U mislima sam imala masu odgovora na tvoje tekstove, koje sam s vremena na vrijemen znala pročitati, nekoliko mjeseci. No, nije to bitno, pretpostavljam zašto sam se sad na to ipak odlučila? Zbog tvog dirljivog teksta o "ocu", Rođenom na moj dan, ali ja još moram hopsati u ovom mom preživljavanju, premda sm odhopsala pol i nešto više. Uz to škorpiončići su dio mog obiteljsko života, pa i dalje (pok. otac 2. 11.). Zato si me sa svojim dirljivim tekstom namamio na ovo čudo zvano "blog", za koje ni sad dok pišem ne znam kako funkcionira, ali, eto, kao što često znaš biti neodoljiv svojim tektovima, "ocem" si me izazvao..

Hvala Portofinko što si svraćala ovdje na kahvu i zehru razgovora.

Očito si nočobdija kao i ja! Uh, pa ponosim se sobom, skoro da sam shvatila sistem blogovanja, iako mi nije ništa jasno. Volim sama učiti i istraživati, a kahvu ne pijem, za razgovor uvijek! Učim, učim, a znanja nikad dohsta, Zar ne!

Ja sam ti, Nekahvice, počeo blogati 2004. Tada nas je bilo oko pet tisuća. Blog sam shvatio kao mogućnost istraživanja različitih načina pisanja. Dakle, pisanjem se bavim cijeli život. Blog je bio mogućnost da vidim što se u svijetu pisanja zbiva izvan takozvanih časopisa, novina, knjiga, TV, radija itd. Vrlo brzo sam se našao među lijepim ljudima koji su imali neka svoja "blogovska imena". Tada sam shvatio da ljudi sve manje imaju s kim pričati i da je blog neka vrst velike divanhane. Nakon stanovitog vremena nisam se želio skrivati pred tim ljudima, pa sam izašao sa svojim punim imenom i prezimenom... Sad mi je blog navika - ono - Ni dan bez bloga. Ovdje se vrlo brzo uči. Samo slijediš upute i eto te ovdje među nama u najljepšoj divanhani na svijetu. Fejs i ostalo je dobro kao razgovor na kratke staze; ovdje je mogućnost da ispričaš priču do kraja i da uvijek nađeš nekoga tko će te saslušati bez suvišnih pitanja i, ne daj Bože, savjeta. Pokušaj, vidjet ćeš što sve ovdje ima lijepoga.

Post je super ,a za savjete uvijek ima dobrovoljaca
Banijanac (Neregistriran), u 22. studeni 2011 17:58:33


SEDŽADA

Volim ljubavne priče, priče o prijateljstvu i o ljudskom dobru. Naravno, ne mislim na one srcedrapateljne priče koji neki nazivaju ljubavnim pričama ili romanima u stilu kad se siromašna Pepeljuga uda za lijepog, mladog i bogatog princa ili neka ljepuškasta sirotica za prelijepog mladog doktora, što će reći liječnika.

Ovih je dana u Zagrebu gostovala jedna sjajna izložba s Kosova. Etnološko kulturno umjetničko društvo „Mladi talenti“ iz Prizrena, zajedno s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Hrvatske i uvijek vrlo agilnim ing. Dževadom Jogunčićem, organizirali su multikulturalnu i multietnološku izložbu tradicionalnih nošnji Kosova i cijele regije.

I na toj sam izložbi doživio i ljubavnu priču, priču o prijateljstvu i priču o ljudskoj dobroti.

Zapravo je to jedna jedina i vrlo kratka priča. Tri su lika: profesor, majka i njena kćerka.

Profesor je Sadrija Bajra. On je lik koji isijava ljubav. Dakle, i on je ljubav.

Majci ne znam imena, kao ni njenoj kćerki.

Majka je obožavala svoju kćerku.

Kćerka je voljela nekog mladića. Umrla je prije vjenčanja. I tu je puno ljubavi.

Sad hajdemo sve to skupa povezati.

U selu Skorobistu, gdje je profesor koji isijava ljubav rođen, davnih se godina ondašnja ljepotica pripremala za udaju. To je muslimanski kraj i buduća mlada željela je obradovati svoga izabranika nekim posebnim poklonom. I dala se u tkanje. Naime, odlučila je napraviti najljepšu sedžadu za dvoje. Sedžada je, ako niste znali, mali sag za klanjanje kod muslimanskih namaza.

Danonoćno je sjedila i ukrašavala sedžadu na kojoj će klanjati zajedno sa svojim dragim.

I tamam kad je sedžada bila gotova, djevojka se razboljela. Uzalud su bili napori liječnika, djevojka je umrla dva dana prije vjenčanja. Bila je to jedna od najtužnijih dženaza u prizrenskom kraju. To je ljubav.

Profesor koji isijava ljubav, Sadrija Bajra, cijeli je svoj život posvetio njegovanjem i čuvanje kulturne baštine, etnologije i etnografije. Skupio je cijelo blago, nevjerojatno bogatstvo narodnih nošnji, nakita i svega drugog vezano za narodno stvaralaštvo. Prema svakom od skupljenih predmeta ponašao se vrlo brižno. Sve je čuvao u dvije sobe. To bi imalo biti prijateljstvo između čovjeka i uljudbe.

(Kad je nedavno nove lutke odjevene u predivne nošnje pokušao prenijeti i u treću sobu, onu u kojoj je boravio sa ženom, ona se pobunila. Rekla je: „Ili ja, ili lutke“. Ovdje ljubav pobijedila, pa je profesor vrati lutke u one dvije sobe.)

Profesor koji isijava ljubav pročuo se po cijelom kraju po svome prijateljstvu prema narodnom stvaralaštvu. I, kako to biva u pravim ljubavnim pričama, to je čula i majka nesretne djevojke.

Bile su prošle godine, zaboravila se djevojka i njena ljubav, kako to biva u stvarnom životu, a majka je u kući čuvala gotovu sedžadu. Kad je čula za profesora, proučavala ga je jedno vrijeme. A onda mu pokucala na vrata.

„Evo, profesore“, rekla je, „ovo je sedžada koju je napravila moja kćerka i na kojoj dosad nitko nije klanjao, jer je ona umrla dva dana prije vjenčanja. Molim vas, ja sam već stara, a tko zna što će se sa sedžadom zbiti kad se preselim kad to dragi Alah bude tražio. Zato vas molim da primite ovu sedžadu i vodite računa o njoj. Neka i ona bude jedna od prijateljica vaše predivne zbirke.“

To je rekla i otišla. To bi imala biti dobrota.

I otada je ta prelijepa sedžada sastavni dio ove izložbe.

Vidio sam je na izložbi, fotografirao i evo, poklanjam vam to remek-djelo narodnoga stvaralaštva. Zajedno s pričom.

Neka ta vrijedna i nesretna djevojka barem ovdje bude sretna, zajedno sa svojom predivnom sedžadom.

, 26. listopad 2011 18:10:48 | link | komentiraj (11)



Nadam se da će i nakon profesora netko nastaviti voditi brigu o toj sedžadi i nastavljati njezinu priču da se ne zaboravi.

dirljiva prica ali kako to opet seljaci u pitanju i zasto, to je pitanje
nemojte se naljutit ali ima li u vasem vidokrugu neki musliman koji nije sa sela, u dimijama, opancima i s kuferom po gradu
mozda i je u tome problem, gdje su nestali ti urbani muslimani
i na kraju, ta seRdzada, rekli ste remek djelo ali ovdje na fotografiji izgleda kao kuhinjska krpa ili vi imate losu kameru ili de gustibus etc...

Anoniman (Neregistriran), u 27. listopad 2011 2:37:32

Kamera je dobra, s visokom rezolucijom koja se ovdje ne može postići. Meni ne smetaju, moj anonimni građanine, seljaci, tim više što ih srećem samo u gradovima, odjevene u gradsku odjeću, ali bez one predivne seoske bistrine i čistoće. U mome vidokrugu su samo ljudi i baš me briga odakle su, dok su ljudi. Dok čovjek može s njima prodivanit', o svemu, pa i o sedžadi, bez bojazni da će se netko umiješati u razgovor dijeleći ljude na ove ili one. U mojoj Bosanskoj Dubici, koja je starija od Zagreba kao grad, a kao biskupija bila nadležna čak i Zagrebu u srednjem vijeku, ne dijelimo ljude tako i doista mi je strano svako takvo razmišljanje i neuljudno razbacivanje etiketama... Svejedno, Bog Vas nagradio dobrotom, prijateljstvo i ljubavi. Sve će Vam to jednom zatrebati...

moram ovo reć. puko bi. Nek samo prišije jedan gumb na krpicu pa da vidi koliko samo to vještine zahtjeva. A kamoli izvesti i na "kuhinjskoj krpi"Tolike ukrase. Da ne govorim koje će se" suđe" na njoj prostirati ,za koju namjenu i kome je načinjena Sasvim bez poštovanja,spram ičega što nije"made in." i Bez duše. Al doće maca na vratanca. Kad tad.

Moj Banijanac, sklonio sam djevojku ovdje, da barem na ovome mjestu počiva sretna na svojoj sedžadi, nek' se ovdje nađe sa sobom i vremenom u kojem je čekala sreću, ali i ovdje navaljuju zlobnici nadajući se da će i druge učiniti sličnima sebi. Gosti koji u mojoj kući pale i pustoše, jer drugo i ne znaju. Hvala na razumijevanju...



Dušo posebna...hvala za ovo...


:o)

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

ko nema osjecaj ,on ce lose komentirati za ovu sedzadu,ovo je stvarno jedna tuzna prica...
Nezna (Neregistriran), u 6. studeni 2011 17:39:29

taj joj je tapetic izgleda dosao glave, sta bi drugo moglo biti
umjesto da je isla u skolu i makla se iz te nedodjije na neko mjesto gdje bi je neki doktor mozda mogao spasiti
prica jest tuzna, zena umrla, kako ce nece biti prica tuzna ali taj tapetic je stvarno bezveze
e basta


Anoniman (Neregistriran), u 7. studeni 2011 3:33:08

Tapeta ti je u glavi, pa si zato ljubomoran. Traume iz djetinjstva, "Vid' ide puna glave tapeta!"

šerif bajram

PLJUC/PLJUC!

U povodu takozvanog ocvalog  Uvodnika u posljednjem broju Behara

Baš mi se ne mili da, kao bezimeni autsajder, kako me nazvao glavni urednik Behara – (što će reći čovjek bez imena, osoba koja stoji po strani, koja ne sudjeluje u događajima, a kao što se vidi, sudjelujem i imam ime, kakvo-takvo, ali moje) – reagiram na tekst u objavljen u posljednjem broju Behara (Behar, broj 99, Zagreb, 2011.); pogotovo što je riječ o stalnoj rubrici, RIJEČ GLAVNOG UREDNIKA; koji je, tekst, istekao iz filfedera glavnog urednika, tankoćutnog Seada Begovića, uvaženog hrvatskoga književnika, pjesnika, kritičara pače itd.

Tim više što se tekst smjestio ispod atraktivnog naslova, SVI ANIMOZITETI I LIBLINZI UVAŽENOG MUFTIJE, ispod kojeg se radosno smije sam Sead Begović, neobično sličan momku kojemu sam, kao autsajder-urednik, objavljivao pjesme u doba kad je započinjao slavnu pjesničko-kritičku karijeru.  

Ipak moram nešto reći o tom uvodničarskom tekstu poprilično veselog i uvaženog hrvatskog književnika, pače pjesnika itd.

Najprije me zanimalo koji su to animoziteti i liblinzi uvaženog Muftije, ali čini se da je piščuga, pišući tekst, zaboravio na naslov. Nije važno, možda će se pisac jednom sjetiti što je htio napisati, pa to i napisati.

Naime, sudeći po onome što je rečenik, inače uvaženi itd., objavio kao Uvodnik, riječ je o nečemu što je taj dosjetljivi pjesnik, veselnik i lirik pače, čuo od nekoga, pa mu se sve u veseloj i nasmijanoj glavi uzburkalo. Valjda je rečenik još lani čuo da je prošle godine „predstavljena velebna monografija 'Islam i muslimani u Hrvatskoj'“ u kojoj nije spomenut kao uvaženi hrvatski književnik, pjesnik pače itd.  Onda je ljut i žut, kakav znade biti, uzeo knjigu i prolistao je pomoću ventilatora.

Pokušao je čitateljima prenijeti svoje pjesničke pohvalne impresije, pak će mudri književnik reći: „Na 712 stranica raskošno opremljenog izdanja autor je pregledno obradio svekolike i žarišne povijesne trenutke muslimana u Hrvatskoj, te pokušao biografski predstaviti uglednike i značajnike koji su tu povijest gradili…“

I tako u nekoliko redaka uvaženi hrvatski književnik itd., objašnjava „velebnu monografiju“, „kompendij“, a onda izdvaja „interesantna poglavlja“: „Od inicijative do gradnje džamije“, „Osnove islamske zajednice“, „Opisi islamskih zajednica u petnaestak hrvatskih gradova“, „Podrijetlo današnjih muslimana u Hrvatskoj“.

Od 145 naslova, koji su sustavno i sistematski obrađeni u knjizi, naš uvaženi hrvatski književnik itd. vidjet će samo četiri, a od tih četiri koje navodi pričinjavaju mu se tri kojih u „velebnoj monografiji“ uopće nema. Nema „Od inicijative do gradnje džamije“, „Osnove islamske zajednice“, „Opisi islamskih zajednica u petnaestak hrvatskih gradova“.

Dakle, u sadržaju Muftijine knjige lahko se može provjeriti, poglavlja o kojima govori – između dvije ispijene čaše razvodnjene osvježavajuće limunade, uvaženi, umorni i znojni hrvatski književnik, pjesnik pače itd. – uopće nema, osim jednoga, pa bi se moglo reći da se uvaženom hrvatskom književniku, pače glavnom uredniku Behara, pričinjavaju bijeli, no, dobro – naslovi.

Poslije uvodnih pohvala i nespretnih uvreda, rečeni veselnik otvorit će svoje ranjeno i pravdoljubivo pjesničko srce (tko je srce u te dirno) i reći da muftija Ševko ef. Omerbašić nije u kronici spomenuo neke vrijedne časopise, koje je po mišljenju poštenog rečenika to morao učiniti jer „… takvi postupci uvaženog muftije bolno odjekuju…“, pa je rečenika valjda nešto bolno štrecnulo, ter je našao mjesto za urlanje od bolova upravo u časopisu koji uređuje.

Na stranu to što rečenik nije razumio ništa od svega što je u knjizi vidio, listajući je valjda punih pet minuta, jer da je doista prolistao tih 712 stranica možda bi i shvatio da Muftijina knjiga nije enciklopedija, nego kronika muslimana i islama u Hrvatskoj…

Kad je riječ o Beharu, odnosno kako se to autor, jaučući od bolova, pita: „Kako to da 'Behar', pitamo se, koji je zastupljen u 'Hrvatskoj književnoj enciklopediji, sa svim relevantnim podacima, kojemu je na Sajmu knjiga u Sarajevu, 2010. godine, dodijeljena prva nagrada…, nije istodobno zaslužio da uđe u muftijinu monografiju.“

Čuj, da uđe! Teško da će Behar ući bilo gdje, osim ako ga netko ne nosi sa sobom, ali da je rečenik, pritom glavni urednik i uvaženi hrvatski književnik, malo pozornije prolistao knjigu, našao bi i jedan sjajan tekst koji Muftija, gle/gle!, prenosi upravo iz Behara i to uredno naznačuje u tekstu.

Onda će glavni urednik bolnim jecajem rastegnuti priču o Beharu, Preporodu, nagradama, Mili Budaku… da bi se zaustavio na jednom „od zaista znamenitih hrvatsko-bošnjačkih umjetnika s europskom reputacijom, koji je također nedostatno predstavljen, je Munir Vejzović.“

Uopće, rečenik žedno miješa limunade s narančadama, budući da Muftijina knjiga doista nije enciklopedija, a nije ni leksikon. Muftija samo, kao primjer navodi nekolicinu muslimana koji su u Hrvatskoj uspješni, svaki u svome profesionalnom životu. Od slikara do nogometaša, od književnika do glumaca, od znanstvenika do rukometaša itd. Sva ta imena našla su se u knjizi kao ilustracija uspješnosti muslimana u Hrvatskoj. Da nije riječ o „kratkoj kronici“, nego o leksikonu, vjerojatno bi u knjizi bilo predstavljeno više od dvije tisuće muslimana u Hrvatskoj, pa i sam uplakani i kenjkavi glavni urednik.

Ne vrijedi raspravljati o ukusima. Ne vrijedi uređivati tuđe kuće, kao što to čini Sead Begović. Poput nervoznog literarnog kaplara on će vikati: koji ti je vrag, zašto si ovo, a nisi ono? Ili, pak, kako to da bilo tko voli punjene paprike, kad On preferira šunku s jajima?

Naravno, na takvu pisaniju uvaženog hrvatskog književnika, pjesnika i kritičara pače, ne bi se ni osvrtao da nije riječ o pamfletu autora koji bi da uređuju tuđu kuću, tuđe knjige, tuđe živote…

I to služeći se lažima i podmetanjima, izmišljajući ono čega u toj izvrsnoj knjizi Ševka ef. Omerbašića uopće nema. A sam nije u stanju prepisati čak ni naslove nekih poglavlja u knjizi o kojoj piše i koje navodi da stoje u knjizi.

A nema ih.

I ne može shvatiti da Muftijina knjiga nije enciklopedija, nije bibliografija ni leksikon, nego naprosto knjiga u kojoj se govori o islamu kao vjeri koja je na ovim, hrvatskim, područjima prisutna još od 10. stoljeća. A on taj vrijedan rad želi svesti na ono što nije.

Valja reći tom nasmijanom glavnom uredniku da Muftija nije „pokušao biografski predstaviti uglednike i značajnike koji su tu povijest gradili…“, nego je naprosto kao kroničar zabilježio ključne dijelove iz povijesti islama i muslimana u Hrvatskoj. To nije teško razumjeti, ili možda jest… osobito kad je riječ o razlikovanju onih koji su ugledni od onih koji su značajni… onda ljetne žege… srpanjske ili kolovoške prilično razvodnjene limunade…

U knjizi su tri predgovora, mogao je barem letimično pogledati što ljudi pišu. I Mirsad Srebreniković, kao urednik, i prof. dr. Osman Muftić su lijepo objasnili kakva je to knjiga. Napisano je toliko dobro i jasno  da bi, mislim, čak i Sead Begović to mogao shvatiti, samo da je pročitao.

Umjesto da zahvali Muftiji na golemom trudu, na znanju, na načinu kojim je predstavio vjeru glavnog urednika i njegova babe, naš će uplakani od bolova pjesnik Ševka ef. Omerbašića ružno nazivati u fol-uvodniku 'vako i 'nako“, podmetati mu ovo ili ono, što više govori o njemu kao hodajućem pljuvaču, nego o Muftiji.

Davnih godina, polemizirajući s uglednim značajnikom onoga doba, dr. sc. Dragutinom Prohaskom, Krleža i Cesarec su napisali:

„Glupost je jedna neugodna bolest i nitko na globusu nije kriv da je glup. To Vi zacijelo znate i sami. Glupan ali postaje onaj hip krivim kad uzimlje na svoju dušu neke pozive koji nikako ne odgovaraju njegovim sposobnostima. Takvi nesposobni glupani skrivili su čovječanstvu već mnogo, veoma mnogo u ovih šest hiljada godina pisane ljudske historije. To je dokazano dapače. Glupani u politici. Glupani u religioznim pokretima. Glupani u književnosti na primjer ili u kritici. Ambiciozni glupani u našoj književnoj kritici.

Time naravno nikako ne mislimo reći da ste Vi glupan…“

Dakako, ni ja ne mislim da je Sead Begović glupan.

On samo nije razumio, pa se zaigrao tamo gdje bi se trebalo ozbiljno pisati, osobito ako je riječ o časopisu koji je u Sarajevu nagrađen prvom nagradom.

Međutim, to je stvar uljudbe.

Ovako, rečenik se kiti pionirskim radom prethodnog glavnog urednika Behara, Ibrahima Kajana, a naš bi narod rekao: Ne kiti se tuđim perjem.

U daljnjoj narodnoj obradi, ova poslovica glasi: I, ne peri se tuđom kitom.

I tako smo dobili suzama umiven tekst, Uvodnik pače, koji bih mogao svesti u ona četiri Krležina stiha:

Ni med cvetjem ni pravice,/ rekel to je fijolice/ smardlivi terputec,/  jalnuš tvrdogrutec...

, 15. listopad 2011 13:26:36 | link | komentiraj (17)



ne se slažem da je tip glupi glupan. naime, glupi glupan je svoje glupe gluposti nesvjestan, a pametni sead je kritičar. k tome i pjesnik, premda, nije mi jasno kako netko tko ima pametne pameti i pjesničkog talenta može u kritičare. no, jebi me, svijet je prepun ugodnih iznenađenja.

cemu toliko zuci, cemu toliko zuci...od puste huje i sikiracije zapetljali ste se sjor Kemoterapija pa tako i ja kao citalac s vama...oprostite ali vas tekst je poprilicno "neprohodan"...vidite, tuzno je sve to pratiti, vi, umjesto da eventualne greske i nesnalazenja vaseg sunarodnjaka presutite i halalite, vi se zustro trudite gospodina degradirati pa se pitam, cemu...
vrlo vazno je li vas kolega u pravu ili nije...
ne vjerujem da ce biti nemoguce ali napisite nam nesto lijepoga o njemu i vidjecete kako cete dobiti jednog prijatelja do sebe i zivot ce i nama svima biti puno ljepsi
Anoniman (Neregistriran), u 19. listopad 2011 5:00:07

Moj anonimni obožavatelju, čini se da ste već imali mišljenje, a da moj tekst ovdje niste ni pročitali. Nema u tekstu ni puste huje, ni sikiracije. Sikiracije i žestoke huje ima u tekstu tog jebivjetra. I on ima mišljenje o nečemu što nije pročitao... što sam vrlo lako objasnio u tom "neprohodnom" tekstu, kojega nisam pisao da "hodate" po njemu nego da ga pročitate, ako hoćete. Ako nećete, opet ništa... Prijatelje mogu sam izabati, molim vas da mi vi ne birate i ne preporučujete prijatelje... Jest da sam ja anonimac s imenom, ali vi ste doista anonimni anonimac. A kad je riječ o životu, doista vam želim lijep život, puno berićeta i selameta...

kemoterapijo!!
Naletjela sam na vas blog surfajuci o Seadu Begovicu na Internetu. O cijenjenom bosnjacko-hrvatskom knjizevniku i Casopisu Behar upravo radim prilog za Federalnu televiziju. U rukama drzim Behar 99 i ne mogu se nacuditi vasim konstatacijama. nemam muftijinu knjigu ali citajuci vaš i Seadov tekst posve mi je jasno tko je u pravu. Naime, Behar je sasvim opravdano dobio nagrade. Takvog casopisa Bosnjaci nemaju, ne samo u Bosni, ama nigdje. Taj casopis nama je na ponos - dok se po Bosni gase kulturne institucije.
Ovaj post govori o vama, a ne o Beharu i ne o Seadu.
Za nadati se ne i o muftiji Omerbasicu.
Iako je cesto onaj koji brani odn. napada, samo glasnogovornik. ako ste vi muftijin glasnogovornik, a ocito redaktor jeste, kakav je tek muftija, pitam se?
I pritom ne branim Seada Begovica, njega brani njegovo djelo.
ovo je gore je bio samo uvod da bi vam na vase pljuc/pljuc odgovorila sa jednim zenskim bljuc/bljuc.
Vildana
Anoniman (Neregistriran), u 20. listopad 2011 18:07:01

Svaka vam čast, Vildana. Međutim, i vi govorite, kao Sead, o nečemu što niste ni vidjeli ni pročitali. Zar ne razumijete da imate mišljenje o nečemu o čemu ništa ne znate. Begović je napisao to što je napisao, ja sam samo pokazao da ne zna o čemu piše, jer navodi nešto čega u knjizi nema. Jer pljuje, na isti način na koji vi, kao dama, "hodate neprohodnim tekstom" i bljujete. Oprostite, ja nisam pisao o Seadovu djelu, nego o nečemu što s njegovim djelom nema veze. Oprostite, ali nisam pisao o Beharu ništa negativno. Štoviše, pohvalio sam taj časopis dok je bio neovisan i dok ga je uređivao Ibrahim Kajan, zbog čega je i dobio zasluženu nagradu. Sad je to drukčiji časopis, on se bavi difamiranjem ljudi na način koji baš i nije neko znanstveno ili literarno postignuće. Prije bi se moglo reći trač/trač načinom. Ne možete reći nekome da ne valja, da griješi, da je nepošten, da je ovo ili ono, da to valjano ne objasnite, nego da vam vjerujem na riječ, kao to bi imalo biti dovoljno. A nije. Ja sam pokazao što ne valja u tekstu čovjeka kojemu sam prvi objavio pjesme (i koji se na mene, ničim izazvan, hračnuo), i precizno to objasnio. I onda se javljate Vi, kao njegova bluc/bljuc odvjetnica koja brani njegovo djelo i lik, a da o Begovićevu djelu i liku nije bilo ni jedne jedine riječi. Bila je riječ samo u tome da je uhvaćen s rukama u tuđoj tegli pekmeza. Pekmez je Muftijina knjiga koju nije pročitao, a pisao je o njoj. A da je nije pročitao govore i citati koje sam uredno prepisao i ustanovio da ih nema u knjizi. Na vama je samo da uzmete knjigu u ruke i vidite jesam li u pravu ili nisam. A kad je riječ o glasnogovornicima, ja doista nisam Muftijin glasnogovornik i molim vas da me ne spominjete u takvom kontekstu. Premda mi je velika, doista velika čast što ga poznajem i beskrajno sam mu zahvalan na onome što je do sada postigao u svome istraživačko-znanstvenom radu. I bilo bi mi pravo veselje da se ne zagađujete bljuvanjima i bljivotinama budući da mi se čini da ste lijepa žena, sa zdravim želucem...

Kemoterapijo!
Ne mogu o muftijinoj knjizi jer ju zaista nisam ni vidjela ni procitala. No, to nije ni nuzno da bi mogla iscitavati znakove koje mi se iz Vaseg i Begovicevog teksta jasno iscrtavaju. Ne smatram da je Begoviceva kritika bila dominantno usmjerena na muftiju vec na 'amatere' koji su ju radili, zar ne. Vas je to zaboljelo i zato ste reagirali pod paskom obrane lika i djela muftije. Nejse, rijec je o uvodnicarskom tekstu koji ima elemente kritickog prikaza ali to nije i ne smije biti. Iz pozicije urednika casopisa koje izdaje neko kulturno društvo – sasvim prohodan, pitak i razumljiv tekst koji se bavi presucivanjem tog istog drustva u jednoj knjizi koja ocito predstavlja i neka dostignuca muslimana u Hrvatskoj, odnosno integraciju muslimana u razne sfere hrvatskog društva. Begovic se ima pravo na to osvrnuti. To sto muftija nije spomenuo osnivanje prvog muslimanskog kulturnog drustva u Hrvatskoj – to bas i nije za pohvalu. U rukama imam zadnjih 20 i nesto brojeva Behara. U jednom Begovicevom Beharu, posvecenom Ahmedu Smajlovicu, vidim da je muftija dobio uvodnu rijec. Ma hajte molim Vas, a Vi pricate o neovisnosti koje vise nema?! Vi zapravo pricate o ovisnosti koje se netko rijesio i slobodno razvija svoje kulturno poslanje mimo džamijskih i džematskih komesarluka. Upravo ce mi to i biti teza u mojem radu o Beharu. Dakle, ne da se Begović samo ne pere tudjom ki...., on se za tudju ne drzi, kao neki ovdje u Bosni. Samo da je to, svaka mu cast na hrabrosti. Mi u drugima, redovno, prepoznajemo ono sto nas kod samih sebe smeta. Zato u Begovicu vidite 'revolucionara' kojemu tezite, kao jedan tipicni institucionalni 'lojalist'. Evo, vi ste dopisali da vam se cinim lijepom zenom. U biti ja sam ostarjela udovica sijede kose i pozutjelih zubiju. Vi ste zeljeli u meni vidjeti lijepu zenu jer neprestano gledate u ogledalo i vidite sto vam pase. Na taj nacin ste pokazali da ste jedna prava ostarjela šovenska muškarčina te iščitavam da ženama nije bilo ili nije lako s vama. Ne bih vam uopce ni odgovarala da nisam primijetila taj muski ton svisoka, a ja sam od toga zaista zivotno umorna.
Da se vratim na Behar. Dosta je bilo toga da nama Bosnjacima hodze daju smjernice za kulturu, politiku i naciju, da nam oni kroje to famozno ogledalo - a kako Begović s pravom kaže, nemušti su i netalentirani za razumijevanje modernosti. Bolje bi im bilo da budu moralne vertikale naseg naroda a ne kulturne i političke nakaze sto su sada. To je njihovo istinsko poslanje, koje su dobili od Allaha. Kako god, zahvaljujem vam sto ste mi otvorili neke nove prostore razumijevanja koje cu svakako iskoristiti u svojem radu. Za taj casopis sam jos devedesetih ovlas cula – i to je to. Nit ga vidjela, nit se njime okoristila. Svaka cast Kajanu na pokretanju, ali vi ocito niste primijetili da ga Kajan vec deset godina ne uredjuje i da se Begovic ne moze, ni kada bi htio, kititi tudjim perjem ili kako ste vi to pogrdnije izrekli... Sve se to jasno moze iscitati u impressumu Behara. Nagrade u 2010. se ne dobivaju za nesto sto je bilo prije 10 godina. Nagrada ionako nista ne znaci. A Behar je zaista odlican casopis i s nagradom i bez, i s kemoterapijom i bez.
Antishock Vildana
Anoniman (Neregistriran), u 21. listopad 2011 0:13:27

Ja drumom, a Vi šumom, mlada i sijeda starice sa krasnim žutim zubima (Salinger) kojoj je dojadilo da joj hodže rade ono što su joj radile, pa se sada javlja iz svoga nehodžinskog svijeta i opet vidi ono čega nema.
Možda Vama kita znači ono što se ne usudite napisati, ali kod mene je kita, resa, nakit, ures... Pa kad sam napisao to što sam napisao onda to znači što znači, a ne znači ono što biste vi voljeli da znači. Ne peri se tuđim ukrasima da bi sebe obranio, ako baš hoćete bukvalno značenje.
Priznajem da može netko, kome je ures muški spolni i sporni organ ili organčić, to tumačiti onako kako navodite, pogrdno, ali i to je stvar uljudbe, dakle do čega ste stigli - do kite ili rojte ili ukrasa ili uresa ili samo do kurca.
Drugo, vi ste malkice zahirili u svojoj mržnji, a mržnja, kao i ljubav, ne znaju dobro procijeniti. Kad pišete o hodžama, govorite općenito, u množini i tu množinu nazivate kulturnim i političkim nakazama.
Hej, gospođo, nakazama! Zašto bih Vam to vjerovao? Samo zato što Vi to kažete? Jesu li Vas te nakaze dovele u stanje duha u kojem živite? Jesu li te nakaze dovele do rata u kojem su opet muslimani izvukli i te kako deblji kraj?! E, neće ići. Naprosto zato što poznajem barem stotinjak hodža koji su doista moralne vertikale. I tu su vertikalu pokazale baš u ratu, za razliku od političara. Među njima je i muftija Ševko ef. Omerbašić, neću reći najviši vrh, nego jedan od onih vrhova kojima se ponosimo. A tog Muftiju Vaš libling naziva pogrdnim imenima, isto onako kao što činite i vi, bez argumenata. Muftija je bio jedan od osnivača Behara, Preporoda... Njegov je autoritet bio presudan pri osnivanju institucije Preporoda i časopisa Behara. Štoviše, bio je jedan od vrjednijih suradnika. Kao znanstvenik, svoj je život posvetio istraživanju islamskih vrijednosti u ovim krajevima. Taj je svoj rad pretočio u knjigu. O toj knjizi piše Vaš libling. I taj tekst koristi da govori o stvarima kojih u knjizi uopće nema. Pa govori o nome što ta knjiga nije. Govori o onome što bi ta knjiga morala biti po njegovu krhko-neznalačkom nazoru. Eno mu vremena, eno knjiga, pa neka sastavi sličnu knjigu! Napisao je Vaš libling niz budalaština koje vi sada branite novim budalaštinama. Raspravljate o nečemu o čemu hoćete raspravljati, a ne o onome što je meritum rasprave. Jer imate mišljenje, a to mišljenje je stvoreno a da nema neko drugo mišljenje, osim mišljenja koje je ispisano kao moj odgovor na nešto što je doista budalaština. Nije Behar tema rasprave, Behar Vi i Vaš libling namećete kao temu.
O Beharu imam svoje mišljenje, ali me niste pitali, nego mi proturate svoje drugo mišljenje samo da biste imali razloga za raspravu. Onaj koji je govorio da i onaj koji je govorio ne isti je čovjek, ako ste čitali tu dramu. Mislim da posljednjih godina Behar nije ono što je bio, nego se, između tema koje su nam odavno poznate, jer su odavno i napisane i intelektualno prožvakane, nameče obračun s neistomišljenicima. Behar je postao mjesto političkih kvalifikacija ljudi. A ti koji nameću takve teze bi se rado našli u dobro plaćenom političkom miljeu. Pa mijenjaju političke stranke kao košulje: džah bi crvene, džah bi plave, džah zelene itd.
Kad je riječ o ženama, onda mi namećete nešto što nisam ja. Naime, ja o ženama imam sasvim drukčije mišljenje i doista mislim da je Sapfa (a to lahko mogu i objasniti, ali nije tema) puno kvalitetnija pjesnikinja od Homera, a učimo Homera, a ne Sapfu.
Ruka koja njiše zipku zaista zaslužuje da upravlja svijetom.
Kad je riječ o tome da me vaš libling uvrijedio, ni to nije točno. On mene doista ne može uvrijediti. On je uvrijedio svoju pamet, ako se o pameti uopće može pisati, jer kad piše o Muftijinoj knjizi razbacuje se pohvalama, pa tako hvali i "raskošno opremljenu" knjigu, da bi poslije u tekstu zaboravio što je napisao, pa je onda popljuvao one koju su tu "raskoš" učinili. On u tekstu nameće nešto čega u knjizi nema, a Vi ustrajno govorite isto.
Dajte već jednom otvorite tu knjigu, Vi i Vaš libling, i pogledajte što je unutra, a onda možemo raspravljati, ženo politička!

kaže da za upis komentara treba biti registriran
a komentiraju anonimni neregistrirani
kako?
jel ti to sam sebi ?
Anoniman (Neregistriran), u 21. listopad 2011 9:41:07

Vi, uz to što ste očiti muški šovinist, ujedno ste i nacionalni romantičar. To ide jedno uz drugo, pa ni ne cudi. Izgleda da ste zalutali u vremenu. Po Bosni se vise javno ne mase ni oruzjem ni cunama. Naime, rat je odavno prošao. O tome je li takvome, kao vi, cunica ukras ili ne – ne zanima me. No, sudeci po vasoj slici, u tom kontekstu o ukrasima nemojmo pricati, molim vas. Stari jarac pise da mu je cuna ukras! Jah, oduzeli ste mi uljudbeni dah! I takav prica da prepoznaje moralne vertikale. Opet moramo o ogledalu... pa vi vidite ono sto vam odgovara – u horizontali. Takodjer, u Beharu nisam vidjela ama nike politike i upravo mi je to prekrasno. Vi ste pomjesali loncice. Nego, kako ovo više neima veze sa Begovićem i Beharom (a otpocetka je stvar principa), uputila se ja sabahile, ni kahvu popila nisam, u knjizaru da vidim tu famoznu knjigu oko koje se sve zavrtilo. I ne nadjem je u Sahinpasicu, ali nadjem je u knjizari Gazi- Husrev begove dzamije. Cak sam i odvojila nekih 20-30 KM da ju kupim. I gle cuda nevidjenog. Kemoterapijo, knjiga jest raskosno opremljena, ali je cisti kič. Isto kao sto je Gadafijeva palaca bila raskosno opremljena – ali bila je izraz kica jedne diktature. Ovdje se ne prica o uljudbi, o ukusu se prica kemoterapijo. Listam i ne mogu se oteti dojmu da neznalacki i ruznije uredjenu knjigu dugo nisam vidjela. Nadmasili ste i Jehovine svjedoke. Ne pada mi na pamet da je kupim, a bome kolika joj je i cijena – to je jednostavno neuljudbeni bezobrazluk. Ako je to znanstveno djelo – ja sam onda Angelina Jolie. Ma vidi se na prvi pogled da je sve zbrkano, da nema osnovne znanstvene metodologije, uzeh par strana da procitam i nadjoh 10 lektorskih gresaka. Sramotno! Kakve su ono boje po tekstu – tako se vise ne rade ni djecije slikovnice. Ama uopce me ne zanima sta u njoj pise. Da ne cijenim mahramu, jer bogobojaznima je ona ukras na glavi, predlozila bi da se ta knjiga prodaje pod feredzom ili burkom ili da ju izdate na brajevom pismu. Medjutim, da je ta knjiga imala ozbiljnog urednika mozda bi od nje nesto i ispalo. Tome urednik i sluzi. Iako, ja nikad necu biti Angelina Jolie koliko god me sminkali. No, vi ste ociti nacionalni romantik koji ce i u dzamiji nakon hutbe vikati za 'cara i domovinu' – umjesto Allah je Velik. Uzalud s vama razgovarati. Samo vi i dalje uredjujte dzamijske knjige, po hodzinskoj vertikali i vlastitoj horizontali. Avaj, što si nesretnica dopustih da s amaterima pricam o kulturi.
Ovime zavrsavam svaku dalju polemiku jer nemate vise ama ni jednog argumenta koji bi me mogao zainteresirati – jer, muftijina knjiga je cista pušiona.
P.S. A bilo bi zanimljivo muslimanima objasniti iz kojih se para ta pusiona financirala. Jel iz zekjata, iz sadekatul fitra, jel iz clanarina, jel muftiji mozda Gadafi dao pare kao i reisu za onu zgradu na Kovacima. To ce bit, oprostite, Gadafi je kriv za sve. Jadni hrvatski muslimani, em su popusili pare na muftijinu knjigu, em je knjiga pusiona, em su jucer ubili Gadafija.
v.
Anoniman (Neregistriran), u 21. listopad 2011 14:35:07

Odgovor na anonimni upit. Na mojoj stranici dopušteno je svima komentirati. Nemam ništa protiv da ljudi kažu što misle, što je očito iz svega što je ovdje napisano. Ili vi doista mislite da sam sebi pišem budalaštine da bih na njih mogao odgovoriti? Ne pišem te komentare ja, nego ih doista piše ONA, ONO ili neki ON. Ja se samo zabavljam...

Uvijek sam govorio neka ljudi pričaju, kako god pričali pričaju o sebi. Čuj, Dama ima mišljenje, i drži da su ova pismena koja piše polemika. E, moja Angelina Jolie, u primisli ili u snu, nema to s polemikom blage veze. Prava je čast biti amater tamo gdje ste Vi u primisli profesionalka. Koja već ima mišljenje čak i o mojoj čuni, kao da se igrala s njim onako plahim. Tako rade profesionalke. Zapravo, kad malo bolje promislim, svi smo mi koji se bavimo kulturom iliti uljudbom amateri, jer teško je naći profesionalca ili profesionalku. Ja se uglavnom i družim s amaterkama, a profesionalke prepuštam onima koji drže do profesionalki. Od jedne neuljudne napomene rečene nježnice, evo, dođosmo do nježne histerije. Pa tako ta malo grublja nježnica koristi slobodu koju joj dajem na ovome mjestu da bljuje po svemu. Naravno da bih mogao izbrisati sve što je napisala, ali stalo mi je da moje plahe čitateljice i tankoćutni čitatelji vide kakvih sve profesionalki ima na ovome dunjaluku. Ta ljepotica, po Freudu prava Angelina Jolie u snu ili u mišljenju o sebi, profesionalka pače, opet daje paušalna mišljenja o svemu i svačemu, pušenju, zekjatu, članarinama, nekoj kući što ti ja znam gdje, pa i o Gadafiju kako neznalački naziva pukovnika Kazzafija. Nimalo ne dvojim da će ta vrla nježnica jednoga dana postupiti sa mnom onako kako su postupili s Kazzafijem. Štoviše, to će učiniti, u napadaju nježne histerija, i sa Muftijom, i sa Reisom i što ti ja znam s kim sve ne, jer brani svoga liblinga koji, kao i ona, piše o nečemu a da to nešto nije ni pročitao. Nju čak i zanima tko sve i što financira, pa je valjda i zanima tko financira njenoga liblinga s koliko para. I kako to da ona ništa o tome ne zna. Jer vidljivo je da ta nježnica ima mišljenje o svemu i sve što vidi prilagođava svome mišljenju, pa, eto, i moju jadnu umirovljenu čunu.

ovo jest vas blog gosn kemoterapija, vasa prokleta avlija,docekujete i ispracate goste prljavom vodom i kako stvari stoje bojim se da cete uskoro ostat sami, ostace vam samo golubovi koji takodjer znaju za sobom ostaviti iznered i za to ih niko ne krivi pa onda necemo ni vas
vi kao da ste odgojeni uz neku prljavu provincijsku autobusnu stanicu
gdje nema konduta i gdje se zene ako nisu u pratnji brkatog trbonje, moraju sklanjati i tako dalje
vi se ne znate ponasati medju civiliziranim svijetom i samo vas vasa starost moze opravdati
te cune i njeznice i ostale postapalice iz vase mladosti ostavite negdje u muzeju bratoubilackih ratova
evo kakav dojam ostavljate, vi ste kao egzibicionista, onaj sto docekuje skolsku djecu iza kantuna, mislite da ce se neko uplasiti vasih genitalija
sjor kemoterapija, svi imamo genitalije i sta s tim, ne vjerujem da ste o tome htjeli pisati u kontekstu s muftijom i muslimanima i slicno
ne vjerujem da jeste a ako jeste, molim vas preporucite nam literaturu uz koju ste se obrazovali da vas bolje razumijemo
neki muslimani izgube abdest kad se nadju pred vulgarnim pa i onim vulgarnostima koje sami produciraju
i zbog toga, ili barem zbog toga mislite na toplu vodu i vrijeme koje biste ustedili
i na kraju, ja sam drugi anonimni, ne ova divna gospodicna Vildana koju ste odmah s vrata, kao okorjeli balkanski seljober prolili prljavom vodom
ima nas vise anonimnih i neregistriranih
ajdete sad zalijte i mene ako vam je jos sta od te prljave vode ostalo





Anoniman (Neregistriran), u 22. listopad 2011 14:33:38

pade cuna na behar na voce

Anoniman (Neregistriran), u 22. listopad 2011 15:00:18

Doista ne mislim da postoje vulgarne ili nevulgarne riječi. Riječ je riječ i ona doista ne može biti ni grješna ni vulgarna.
Sve ima svoje ime, jer sve nastojimo imenovati. Ako je sve stvoreno, onda je stvoreno da bude takvo kakvo jest, a ne onakvo kakvo bismo mi željeli da bude.
Ovo je moj blog i ja imam pravo pisati ono što mislim da je pravo. Ali što ako nisam u pravu? U tom slučaju ostavljam mogućnost onima koji dođu u ovu kuću da mi kažu što hoće, da mi kažu gdje nisam u pravu. Ovisno o stupnu njihove uljudbe.
Napisao sam tekst o nekakvom budalastom Uvodniku koji je sav kontradiktoran, a usput daje čitateljima lažne podatke. Što me navelo na zaključak da pisac uvodnika naprosto nije pročitao knjigu o kojoj piše. Budući da je pisac na nekoliko mjesta bio prilično uvrjedljiv u odnosu na čovjeka o knjizi kojega piše, dakako ničim izazvan, ja sam se s njim i njegovim neznanjem našalio, jer o njegovu radu o kojem je riječ nemoguće je nešto ozbiljno napisati, a onda je nastala histerija nekakvih mišljenja onih koji se ne slažu sa mnom.
Uljudno im odgovorim. Međutim, budući da su oni imali mišljenje još u osnovnoj školi o ovome ili onome, tako imaju mišljenje i o onome što nigdje nisam napisao, ali oni misle da jesam.
No, dobro. Pustio sam ih, i puštat ću ih, neka pričaju, jer vole. Ne znaju, ali vole.
Tako je počelo podmetanje svih vrsti, galama, pljuvanje i bljuvanje.
I, evo još jednoga iz obitelji Homo Incognitusa koji me, valjda, dobro poznaje i misli da sam takav kakav on misli da sam i to reče. Napisa papazjaninu od budalaština koje jedna drugu proždiru. Pozvoni na vrata moga toplog doma, ispljuva me, ostavi ta svoja mirisna slova, tu nevjerojatnu količinu ljepote ispred mojih vrata i ode.
Što da radim takvu čovjeku? Ništa. Nije njemu ili njima lahko. Treba takav živjeti i ja im ne zavidim. Takvi su kakvi su.
Rekoh da će me jednoga dana netko od njih klepnuti nekim capinom po priličnomi lijepoj staračkoj glavi i to iz zasjede. U mrklome mraku (Mrak, mrakuje, mračna mrakovština... Krleža), jer oni nemaju lica, to su ljudi sjene, to su ljudi izvršitelji nečijih želja, kakav je i pisac rečenog Uvodnika.
I još to nisam gotovo ni napisao, evo još jednog veselnika da me počasti svojim cvijetnim miomirisima. Zahvalan na tim silnim naporima ovdašnjika iz Preporoda ili ondašnjika iz nekog meni nepoznatog preporodnog velegrada, moram reći da ih podržavam. Naprosto moraju biti ljuti jer sam pokazao da među nama žive i takvi ljudi. Koji su svoj smisao našli u tome da su uvijek u pravu. A u pravu su jer im je ljepuškasta umilnica, gospođica Laž, način komuniciranja. Jedna afrička poslovica kaže: Laž ima sedam različitih inačica (varijanti), a istina samo jednu. Oni uvijek imaju sedam izlaza, a ja sam uvijek zadovoljan onim jednim.
Ne volim biti u pravu i ne volim ljude svrstavati prema osobnim simpatijama. Uglavnom nikad ne reagiram na osobnosti. Međutim, tekst je nešto drugo. Ako netko unutar teksta podmeće smrdljiva kukavičja jaja, u kontekstu ružne objede, e onda kažem što o tome mislim.
Njemački pjesnik Emanuel Geibel (19. stoljeće) napisao je: Nisi li kadar sipati munje, prijatelju, okani se i grmljavine! (Kannst du keine Blitze werfen, Freund, so lass das donnern auch!)
Ja sam strpljiv čovjek, pa očekujem koju zraku svjetla, a ne samo grmljavinu. Jer odavno sam pročitao Grmljavinu stada, sad čekam svjetlo, malo nura.
Allah je izvor svjetlosti Neba i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilu, a kandilo je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da svijetli kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi svjetlosti Svojoj onoga koga on hoće... (Kur'an 24/35)
Toliko, zasad, mila obitelji glasovitog Homo Incognitusa...


vi ste ziva enciklopedija, malo africkih poslovica, tu i tamo Krleza i nesto iz njemacke pjesnicke antologije (pace u originalu da se ne sporimo oko prevoda) i na kraju finale, citati iz svete Knjige (zasto to nije u originalu tj autenticno, mozda imate valjani razlog ali ne cjepidlacimo) )...ma ko vam smije proturjeciti, nafudrali ste se u nekoliko slojeva, nece biti za vas zime
oprostite na uznemiravanju ali samo jos jedno pitanje i idem ca
glede te svjetlosti koju na kraju svog zadnjeg komentara spominjete,
sjor kemoterapija, jeste li sigurni da ste platili racun za struju
mislim, mozda zato nema kod vas svjetla, mislim, strpljenje nece biti od velike pomoci...
Anoniman (Neregistriran), u 22. listopad 2011 17:50:21

super naziv posta. i komentari u tom stilu.

Ma štogod ovdje napisali udruženi sinovi i prosjaci, braća i kumiri, ništa ne može popraviti stvar: Sead Begović nije pročitao knjigu o kojoj piše, ako je doista napisao to što je objavljeno pod njegovim imenom. A sve što ste ovdje napisali je samo pokušaj zamućivanja bistrog izvora. Zaboravili ste što je što, niste cvijetak zalijevali i on je, kako vidim, uvehnuo...

KRATKO I JASNO!

Pitagorin poučak: 24 riječi.

Gospodinova molitva: 66 riječ

Arhimedov zakon: 67 riječi

10 zapovijedi: 179 riječi.

Gettysburg adresar: 286 riječi.

Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi.

Američki Ustav sa svih 27 Izmjena i dopuna: 7.818 riječi.

Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi.

, 11. listopad 2011 5:03:08 | link | komentiraj (5)



šta ćeš, 1 riječ--sarma



Ovo posudjujem za drugo jedno mjesto, uz napomenu da nisam autor, ali je odlično rečeno...aferim, Prijatelju....:o)

fino, sad meditirajmo o kupusu...prilog Upanisadama
Anoniman (Neregistriran), u 14. listopad 2011 23:21:38

ma jebeš ovo. Bolje je kad se sjetiš Tise, i šta se tamo pritiskalo. Nemaju oni za to riječi. Kakav kupus. Živjeti se mora.

a govore li što EU normative o jebačini ? mislim legalnoj, onoj s voljenom ili voljenim.

HDG - NOVA POLITIČKA STRANKA

Znam da ovo mjesto nije primjereno za reklamiranje političkih stranaka, pogotovo onih novih, ipak se usuđujem objaviti da sam jučer slučajno prisustvovao osnivačkom sastanku naše nove partijske organizacije: HDG, to jest – Hrvatski demokratski golubovi.

Sastanak je održan u parku Folnegovićeva naselja u Zagrebu, a novu su stranku osnovali članovi inicijativnog odbora: Divlja Grlica zvana Grgutica, Golub Grivnjaš Gugusan (naš najveći golub), Golub Dupljaš (predstavnik šumskih golubova), Golub Pećinar (predstavnik pećinskih golubova) Gugutka Kumrija, Golub Prevrtač (tih je bilo najviše), te predstavnici pismonoša, gospodarskih, sportskih i dekorativnih golubova. Sve u svemu, Osnivačkoj skupštini, kao što vidite na slici, nazočilo je više od stotinjak simpatizera i osnivača.

Golubovi su gugutali vrlo žestoko obećavajući svojim budućim glasačima da će dalje uspješno srati, kao što su činili tijekom golubinje pisane povijesti, po spomenicima, balkonima, parkovima…, a pripremaju i novu skupinu koja će svakog stanovnika Republike Hrvatske, ako bude glasovao za njih, učinit sretnim tako što će izravno posrati svakoga od svojih glasača, a poznato je: ako te ptica posere, to je znak sreće.

Zato i predlažem svim blogerima da glasujemo za novu stranku, HDG- Hrvatske demokratske golubove, jer ćemo tako, siguran sam, svi postati sretni, to jest posrani.

Sa Osnivačke skupštine izglasane zaključke po cijeloj Hrvatskoj raznijeli su vrijedni i brzi golubovi pismonoše, prvi poznati Internet na Majčici Zemljici..

Vraćajući se domu svome, nakon što sam snimio ovu fotografiju, primijetio me jedan golub i učinio me sretnim – preciznim govnom posred glave!

, 1. listopad 2011 10:01:05 | link | komentiraj (7)



:))) kemo legendo!

Inspirativno i komično :)) LP!

uuuu...a baš sam se pitala za koga da glasam...sad mi je posve jasno!

:-D ha ha ja glasam za :-D

ne vjerujem im, jer se zovu demokratski. da su demografski, možda ...

Pozdravljam mr.kemo !!

Splitska je golublja podružnica u nekoliko navrata vrlo mi jasno dala do znanja što misli o mojoj glazbi jer je pri ulazu na prokurative ( najbolje mjesto oko 2 popodne ) dobila i gitara i šulja ,a bogami i moja glava to hmmm mišljenje .Od te golublje koalicijske stranke naj-intrigiraju me golubovi pismonoše kao vrlo učinkovita opcija na relaciji Pantovčak -Banski Dvori -Beograd -Banja Luka jer patke će svakako izgubiti izbore i zbog pjesmice "Ide patka preko save ,nosi pismo navrh glave " , uostalom tu su naravno i glineni golubovi ,a ja sam i za veselo pridruživanje nacrtanih ovaca jer je moj pokojni stari uvijek govorio ,a u vrijeme Dnevnika (19 i 30) "Ne bih ovim buzerantima ostavio dvije nacrtane ovce na čuvanje "

Ni ja, moj Viteže od Darde!

TUZLANSKI PLES U VODI

 Ovih sam dana boravio u Tuzli.

Tuzla je jedan od najstarijih europskih gradova. Tamo se lijepo živjelo, dakako zahvaljujući soli, još u doba prvih egipatskih faraona.

U Tuzlu me poveo moj prijatelj ing. Dževad Jogunčić (na slici), vodeći inženjer projektant u kompaniji NALCO Chemical USA Ilinois, u odjelu za srednju Europu, već četiri godine direktor projekata u odjelu za istočnu Europu – Balkan. Dževad je Tuzlak i upravo u tamošnjoj termoelektrani vodi eksperimentalni program koji će nas, koliko sam vidio, osloboditi zagađenja mnogih rijeka.

Tuzla je čudesan grad. Veliki i prostrani trgovi, široki i zeleni brojni parkovi, a imaju i svoje more, Panonicu. I to u središtu grada! Naime, Tuzla je puna izvora slane vode. I tako ti momci i cure iz Tuzle odlučiše napraviti dva velika jezera-kupališta. Voda se spušta s vrha brežuljka, iz ovoga izvora kojega vidite na slici ispod čempresa, u jezera, koja su uglavnom puna kupača, tim više što je voda slana i ljekovita, a cjelodnevna ulaznica stoji svega 4 kune.

Ima u Tuzli stvari o kojima bi se moglo ispisati bezbrojne stranice, ali mene je posebno oduševio njihov smisao za ljepotu i druženje.

Zato ni nije čudo što drže svjetske rekorde u tri meni najdraže discipline: ljubljenju (istodobno se ljubilo sedam tisuća parova), plesu bečkog valcera (plesalo 1510 parova) i od neki dan u aerobiku na vodi (ukupno 3417 ljubitelja vodene tjelovježbe). Sva tri rekorda uredno su upisana u Guinnissevu knjigu rekorda. Ja sam se s Jogunčićem zatekao kad su vodeni aerobikeri postavljali svoj rekord. Bilo je veselo, tim više što je momak koji je vodio priredbu bio vrlo duhovit, pa smo se Jogunčić i ja pridružili brojnim gledateljima.

, 27. rujan 2011 21:26:10 | link | komentiraj (1)



Tuzla je grad moje najveće ljubavi ..prekrasne orijentalne ljepotice ogromnih crnih očiju po imenu Anela Fišeković (sada živi u istri ) .Bio sam mlad ,a ljubav je u to vrijeme slijepa ..i koliko patio zbog toga i loše se osjećao tih godina ipak je bilo nekako ispunjeno ,te na osobit način lijepo , ...danas mudrijem i razboritijem površina duševnog jezera više nije toliko nemirna i to je zacijelo bolje, ali pokatkada ova mudrosna mirnoća i praznina zna biti i dosadna


©2007 - KemoTerapija | Powered by MojBlog | Design by Cimi.