ČAMAC NA TISI

Ne znam zašto, jutros sam se probudio s pjesmom „Čamac na Tisi“.

Dugo me prati ta pjesma, još tamo iz pubertetskih dana.

Sjećam se, kao klinac sam se rano budio, negdje oko pola pet ujutro. Kad i otac. Bio je električar i radio u zagrebačkoj Elektrodi. Majka  bi u kuhinji spremala doručak, otac se u kupaoni brijao i sočno psovao kad bi se god porezao. Kad bi psovao, moj je otac bio vrlo duhovit. Mrzio je žilete i smišljao sve vrsti psovki protiv njih. Sjećam se ove: „Jebem ti žiletska tupa vremena! Sine, de sredi ovaj krezubi žilet, naoštri ga kao što ti je mater naoštrila svoj jezik!“

Uvijek sam se dizao rano ujutro, „sa suncem i pticama“, govorio je moj stari. Dok bi se on brijao, ja sam sjedio za kuhinjskim stolom i učio. Poslije smo skupa „fruštukali“, on bi spremio sendvič u džep i otišao na posao. Majka bi se vratila u krevet, a ja bih ostajao u kuhinji i učio.

U kuhinji smo imali radio. Malo je u to doba bilo radija.

Kad bi se majka umirila u sobi, uključio bih radio. U to sam doba slušao isključivo Radio Luksemburg, Radio Baden-Baden i Radio Novi Sad.

Zagreb je u to doba svirao neke narodnjake, Sarajevo sevdalinke, Beograd neka srpska kola, a Novi Sad zabavnu glazbu.

Tada sam prvi put čuo pjesmu „Čamac na Tisi“. Činilo mi se da pjevaju Dušan Jakšić i Lola Novaković, ali nisam bio u pravu. Poslije, kad sam se sprijateljio s Novakovićkom, pričao sam joj o tom dječačkom doživljaju. Smijala se raskošno i toplo, gotovo sam se utopio u onim njenim velikim zelenim očima. Rekla mi je da nije ona pjevala tu pjesmu, nego Olivera Marković, glumica.

A Olivera… no, dobro, vratimo se pjesmi.

Po običaju, odmah sam promijenio tekst. Volio sam da žena u mome zagrljaju dršće od sladostrašća, pa sam u ženski dio pjesme ubacio „kad u tvom zagrljaju drhtala sam sva“ i još mnogo drugih sočnih bezobraština.

No, kao klinac nisam mogao zamisliti ni jedan čamac osim čamca na Uni, a u čamcu raskošnu ljepoticu Elu Mutavdžić, moju davnašnju ljubav.

Prošle su godine, prošla je i Ela, i ja sam počeo skitati ovim krajevima kao novinar i kao piščić s ostalom piščadi. Novinar bijah bio, kažu, dobar, a pisaca ionako nema dobrih kad su svi najbolji. Osim mene.

Kao novinar nisam imao neku specijalnost, bavio sam se mnogim temama, što nije bilo teško s obzirom na moju naobrazbu, pa sam se tako bavio i nogometom, zabavnom glazbom, filmom, teatrom i reportažama različitih sadržaja.

Lolu Novaković upoznao sam kao novinar. Pjevala je na festivalu u Zagrebu pjesmu moga vjenčanoga kuma Alfonsa Vučera, u alternaciji s Gabi Novak. Osvojile su prvu nagradu. Poslije smo se susretali u Beogradu i Opatiji.

Opet odoh od čamca.

Dakle, kad sam tu pjesmu prvi put čuo, „Čamac na Tisi“, zakleo sam se da ću, kad/tad, ploviti čamcem po Tisi.

Uglavnom sam zakletvu zaboravio. Sve do dana kad sam kao piščić sudjelovao na nekom skupu piščadi u Kanjiži. Kanjiža je tamo u Bačkoj, blizu Mađarske. Kroz Kanjižu protječe Tisa. A Tisa je rijeka koja izvire u Ukrajini, protječe Mađarskom i ulijeva se u Dunav kod Slankemena. Nešto je duža od naše Save.

Bilo je veselo te davne godine u Kanjiži.

Veselo i ljuto. 

Taj je kraj poznat po lijepim ženama i ljutim paprikama. Malo sjevernije je Horgoš gdje je više nego dobro uspijevala čuvena horgoška paprika.

U samoj Bačkoj, po salašima i urednim bačkim gradićima, uspijevale su predivne žene.

Naravno, pokraj slavnijih pisaca od mene, sve samih klasika, nisam imao šanse da se probijem u srce bilo koje bačke Mađarice. Tim više što sam i tada pisao samo duhovite doskočice i poskočice; nisam oh i ah, niti sam gubio dah od mirisa uzbudljivih ženskih grudi, nego bih se, kad bi mi se god približile takve grudi, odmah pretvarao u dijete i navalio dječjom znatiželjom na mliječne žlijezde.

Mjesec je dobra stvar kad dobiješ curu na mjesečinu, ali u Bačkoj uopće nisam vidio mjesečine. Malo ljute paprike, malo više druženja, a najviše kotlića, vina i ostalih blagodati i – mjesečina me mimoišla.

Nije me mimoišla Tisa.

Ni jedna Ilonka. Imala je usne boje zrele paprike, a oči zelene kano Tisa u to doba. Upoznao sam Ilonku kad nas je odvelo na branje paprika.

Kad sam je vidio s paprikom u ruci, rekao sam joj da su joj usne rumenije od paprike.

I ljuto usno kano paprika, dobacila je.

Ne vjerujem, rekao sam. Znam da je ovo polje koje je zasijano ljutim paprikama, ali tvoje dvije usne siguran sam, slatke su kao dvije slatke paprike.

Morate priznati, prilično paprikast upad.

Sa mnom nije dobro započeti razgovor jer me je nemoguće zaustaviti. Tako smo pričali, Ilonka i ja, sve dok nije došao njezin otac i, ne…, da bih ostao u blizini slatkopaprikaste Ilonke, priključio sam se beračicama. Što sve čovjek neće uraditi zbog ljuto usno kano paprika, mislio sam.

Ne znam kako se danas paprike beru, ali u ono vrijeme bili smo sagnuti tako da mi se gotovo kičma iskrivila.

Uglavnom sam više pričao nego brao, a ona je brala za oboje i slušala za njih desetak. Nije me se dalo ugasiti.

I tako sam joj ispričao priču o pjesmi „Čamac na Tisi“.

Smijala se mojim dječačkim snovima i bezobraznim stihovima. Rekla mi je da njezin otac ima čamac i ja sam je zamolio da malo plovimo Tisom, „da nam bude“, čuj mene, „kao u pjesmi i još bolje.“

Dva smo se dana vozali i čamac se prilično njihao, baš onako kako smo disali. Gdjekad brzo, a gdjekad tiho kao list na vodi.

Usne su joj bile doista kao slatke paprike. Sočne i rumene. 

No kako svakim književnim susretima dođe kraj, tako je došlo vrijeme da se otputim iz romantične Kanjiže i veselog Horgoša.

Nije bilo opraštanja. Ilonka je došla to vedro jutro i pitala me hoću li se čamcem voziti sam po Tisi i pjevaš onaj svoj bezobrazan i prost pjesam.

Uglavnom, da skratim, ona je dogovorila s ocem da se čamcem prebacim do Sente, kojih tridesetak kilometara južnije od Kanjiže.

Budući da žabu doista nije teško natjerati u čamac, uzeo sam svoje stvari, prihvatio se vesla i otisnuo prema Novom Kneževcu.

Moji su pisci rekli da sam lud i ja sam se složio; bijahu bolji, stariji i pametniji od mene.

Uglavnom, plovio sam Tisom sam samcijat. Smišljao sam razne bezobrazne pjesme i pjevao ih u sav glas. U tim se pjesmama sve događalo u čamcu. Gdjekad bih bio pomislio da se doista sve događa onako kako pjevam; dakle krokodili i sve ostale slične biljke, od riječnih pasa do zmijurina. I sve bih to svladao s lakoćom, a onda bi neka upjesmljena Ona, neka moja Lorelei, premda nisam Heine, bila zahvalna meni i svladavala me po nekoliko puta.

Kad sam stigao u Sentu, dočekali su me Ilonka i njezin otac, smjestili u autobus i navečer sam uživao u Novom Sadu sa slikarom Mićom Mihajlovićem,  prijateljem iz vojske.

Dakako da sam po dolasku u Sentu bio umoran, kao da sam se doista svih tih sedam sati plovidbe ljubakao s nekom Lorelei s Tise. A nisam, kunem se svim maznim kečigama i proždrljivim predstavnikom Lucioperce, snažnim smuđom iz plemenita roda grgečevskoga.

Ilonka se udala dvije godine poslije, pisala mi je.

Lola desetak godina poslije bijaše bila uplovila u novu bračnu luku s pjevačem Antićem, zaboravio sam mu ime. Bijaše joj to treći brak.

Pisao sam o toj svadbi i poželio joj sreću u svim dotadašnjim i budućim brakovima. Samo se smijala, vraže jedan bosanski!

Poslije, čuo sam, snimila je s mužem pjesmu „Čamac na Tisi“.

Ja sam tada već bio na nekim drugim rijekama.

Vrag ti je dug život, rekao bi pjesnik Šime Vučetić.

Da, da, moj Šime… „Al sad je sasvim drukčije sve…“

, 24. srpanj 2010 0:52:27 | link | komentiraj (13)

VRUĆE, VRUĆE, E PA ŠTO JE!?

Eh, bilo je to samo prije nekoliko mjeseci. Prava idila.

Ako vam je vruće, tople mirisnice, uđite u fotografiju i možda me tamo nađete, kako uživam u čistoći snijega.

Skinite se, mile, i pridružite mi se. Još nisam zaboravio kako se najljepše možemo ugrijati!.

, 15. srpanj 2010 21:13:48 | link | komentiraj (4)

TISUĆLJEĆE ISLAMA U HRVATSKOJ

Obećao sam i, evo, obećanje ispunjavam i donosim proslova knjizi Ševke Oberbašića, ISLAM I MUSLIMANI U HRVATSKOJ. Proslov je napisao urednik knjige Mirsad Srebreniković, pod naslovom TISUĆLJEĆE ISLAMA U HRVATSKOJ. Mirsad Srebreniković na najbolji mogući način, kratko i jasno, objašnjava što se sve u Muftijinoj knjizi može naći. Ali, da ne duljim, evo cijeloga Srebrenikovićeva teksta:

PROSLOV UREDNIKA DRUGOM IZDANJU

Ljudi! Stvorio sam vas od muška i ženska i učinio vas narodima i plemenima da biste se poznavali. Kod Boga je najplemenitiji tko je najbogobojazniji. Zaista Bog zna i svjedok je svega, stoji u jednom ajetu Kur'ana.

Netko je davno rekao da su svi nesporazumi među ljudima samo slijed nepoznavanja informacija, odnosno skloni smo imati mišljenje o svemu, pa i o onome što ne znamo. A ne znamo zato što ne želimo znati ili nam nije dano da znamo.

Najvjerojatnije je autor ovu svoju studiju, prepunu korisnih informacija, i nazvao Kronikom, a ne povijesnom knjigom, upravo iz kronoloških razloga.

Ustručavao se, autor, svih mogućih ocjena, predočujući nam samo pisane podatke o islamu na ovim prostorima u srednjem vijeku, zatim u doba Turske dominacije na zemljopisnim područjima današnje Republike Hrvatske, te one podatke koje su vezani za razvoj islama u najnovijem dobu, zatim podatke o povijesti svih ovdašnjih pojedinih dijelova Islamskih zajednica, kao i povijest našega Mešihata, darovavši nam tako djelo od neprocjenjive vrijednosti za povijest islama u ovome podneblju, prepuno brojnih i različitih izvora.

Prema uredno složenim povijesnim izvorima, koje nam je Muftija tako zorno i tvorno predstavio u ovoj svojevrsnoj slavenskoj Kronici islama, islam je na ovim prostorima bio prihvaćen od ondašnjih Slavena i drugih naroda još prije 12. stoljeća, prema arapskim putopisima, ili prije više od sedam stoljeća prema ovdašnjim povijesnim dokumentima – budući da su u Kur'anu jasno prepoznali onaj iman koji im je najbliži po svojoj ćudorednosti i mudrosti.

Dakako, podataka, koje s radošću objavljujemo u ovome zamašnom radu muftije hadži-Ševke efendije Omerbašića, nema u ovakvom obilju u službenim Povjesnicama.

Samo se nekoliko hrvatskih povijesnih znanstvenika bavilo ovom temom, što autor s dužnom pažnjom i poštovanjem prati u svome djelu. Da bi zadovoljio davnu znatiželju, svoj put i uporno traganje za istinom, autor je posegnuo i u druge riznice znanja. Najprije u arapske i perzijske izvore budući da te jezike i literaturu dobro poznaje, a zatim je posegnuo i u djela ostalih europskih povijesnih znanstvenika.

Tako dobismo djelo koje će na ovim zemljopisnim prostorima prikazati islamsku vjeru u povijesnom slijedu i kontekstu.

Već prvo izdanje Kronike, koje je lijepim proslovom popratio dr. sc. Osman Muftić, professor emeritus, (a koji proslov tiskamo, ljubaznošću dr. Osmana Muftića, i u ovome izdanju) dalo je naslutiti izvanredan Muftijin doprinos povijesti muslimana na ovim zemljopisnim širinama i dužinama.

Rekao bih da je Muftija pronašao i pokazao put, unatoč brojnim obvezama koje je imao, i ima, kao čovjek koji je život posvetio islamskom misionarstvu, a zatim se sam zaputio još neistraženim znanstvenim stazama i bogazama, marno sklanjajući, sa zaraslih i gdjegdje gotovo neprohodnih vrletnih tjesnaca, stoljetne predrasude i krivo postavljene putokaze, te tako omogućio budućim muslimanskim znanstvenicima, i ne samo muslimanskim, da lakše nastave istraživanja.

Kronika ISLAM I MUSLIMANI U HRVATSKOJ, koju bismo mogli lahko i argumentirano nazvati i – DESET STOLJEĆA ISLAMA U HRVATSKOJ, znatno je proširena i dopunjena novim istraživačkim rezultatima, u odnosu na prvo izdanje.

Kronika je podijeljena u tri tematska dijela, odnosno tri vremenska slijeda.

U prvom dijelu autor istražuje početke islama na ovim prostorima koji sežu sve do devetog stoljeća, odnosno već tamo od trećeg stoljeća po hidžri. U istraživanjima autor nalazi polazne putove u putopisima znamenitih arapskih putopisaca onoga doba, ali isto tako i u djelima ovdašnjika koji bilježe islam u ovim krajevima, već koncem 12. stoljeća.

Kao što znamo, Europa onoga doba nije se posebno isticala znanstvenim dostignućima. Europski su kraljevi, da bi uredili svoja kraljevstva, pozivali na svoje dvorove arapske učitelje i znanstvenike da bi im pomogli u tome. Tako su i ugarski kraljevi pozivali na svoje dvorove učene muslimane koji svi odreda bijahu bili vrsni stručnjaci.

Tako ćemo u ovome dijelu čitati vrlo uzbudljive putopise pisane prije više od deset stoljeća. Ti su putopisi, zapravo, prva pismena svjedočanstva o načinu života i običajima ondašnjih stanovnika ovih krajeva, naših davnih predaka.

Saznat ćemo i o zemljopisnim dometima arapskih kartografa koji su prvi opisali i orisali obale hrvatskoga dijela Jadranskoga mora, s opisom najpoznatijih tadašnjih hrvatskih ili – kako ih ugledni kartograf gdjegdje naziva – dalmatinskih gradova; od Umaga do Kotora.

Autor nas, u ovome dijelu Kronike, upoznaje sa životom i radom nekolicine Sakaliba (kako su Arapi nazivali ovdašnje Slavene) diljem ondašnje svjetske civilizacije, od Arapskoga poluotoka, preko sjeverne Afrike, Sicilije, Italije, sve do sjajnih civilizacijskih i kulturnih dometa španjolskih muslimana, među kojima su se svojom umješnošću i marom, na svim područjima ljudskoga rada, posebno isticali Saklabi-Hrvati, podrijetlom iz naših krajeva.

Jer doista Hrvati su svjetskoj kulturnoj baštini desetoga i jedanaestoga stoljeća podarili brojna duhovna i kulturna bogatstva. U Kronici je sve detaljno ispričano, a ovdje bih samo spomenuo Ebu Hasana Dževhera, graditelja Kaira i danas najstarijeg sveučilišta u svijetu, El-Ezhera i džamije u sklopu veleučilišta,  El-Kahire, s minareta koje se i danas čuje poziv na molitvu.

Ili, pak graditelja, kažu, nenadmašnog umjetničkog djela, veličanstvenog mihraba u kordobskoj džamiji, Ebu Dža’fera Saklebija.

Prvi dio Kronike autor završava vrlo vrijednom studijom o podrijetlu Bošnjaka. Zapravo, može se reći, to je prvi pokušaj da se prodre u davnu povijest naših predaka, još u doba kad su boravili na dalekom sjeveroistoku.

Kao i u svim svojim dosadašnjim radovima, autor nas upoznaje s dokumentima koji nam, do njegova istraživanja, nisu bili poznati. Ili su pak bili poznati, ali razasuti po raznim pismohranama ili bibliotekama.

U drugome dijelu Kronike autor se bavi poviješću ovih krajeva iz doba Turske dominacije. Služeći se dokumentima iz davnih arhiva, bilo arapskih ili turskih, bilo crkvenih, bečkih, peštanskih, vatikanskih ili pak djelima hrvatskih povjesničara i književnika, crkvenih pisaca i privatnih izvora, u ovome nas dijelu Kronike upoznaje i s tim vremenom.

Posebno nas se mogu dojmiti oni dijelovi Kronike koji se bave raseljavanjem muslimana-Hrvata sa svojih ognjišta diljem Slavonije i Like, nakon austrijske pobjede nad turskom vojskom. Svi su oni našli utočište u Bosni i Hercegovini, kao muhadžiri, gdje su započeli novi život, sve do nedavne agresije na islam, i u Bosni i Hercegovini, i u drugim istočnim krajevima bivše zajedničke države.

Zanimljivo je, baš ovdje, spomenuti da su ondašnji muslimani ostavljali svoja bogata imanja najbližim susjedima katolicima, ali su znali i svoja imanja zaviještati crkvenim vlastima, o čemu autor navodi svjedočanstva i crkvenih ljudi.

Možda je najdirljivije u ovome poglavlju upravo onaj dio koji se bavi iseljavanjem katolika-Hrvata iz Slavonije. I ti su, od austrijske soldateske,  izgnani Hrvati našli svoje utočište u Bosni i Hercegovini, budući da je tadašnja austrijska carska vlast i prema njima postupala jednako okrutno kao što je bila okrutna i nemilosrdna prema tadašnjim muslimanima.

Treći se dio bavi poviješću i razvoja islama novijeg doba; od austrijske aneksije Bosne i Hercegovine; brojnih nesporazuma i teškoća koje su pratile pokušaj osnivanja muslimanskih institucija; o izgradnji i rušenju prve džamije u Zagrebu, one koja je izgrađena i adaptirana u umjetničkom paviljonu, zadužbini kralja Petra, a koja je nazvana Poglavnikova džamija, do svojedobnih organiziranih posjeta skupnim molitvama, u toj istoj džamiji, i po nekoliko tisuća partizana-muslimana, sve do njena rušenja; o teškoćama koje su nas pratile oko izgradnje sadašnje Zagrebačke džamije i obrazovnih islamskih institucija, od dječjega vrtića do Medrese i Islamske gimnazije, a ako Alah, džele šanulu, bude htio i do Islamskoga veleučilišta.

Autor u ovome dijelu knjige prati pionirski rad brojnih ovdašnjih muslimana, brižljivo vodeći računa da ni jedno učinjeno dobro djelo ne bude zaboravljeno. U ovome dijelu Kronike susretat ćemo se s mnogim imenima uglednih muslimana koji su, gdjekad, žrtvovali i svoje živote da bi omogućili svojem islamskome imanu kakav-takav status.

Posljednjih desetljeća, autor je neposredan svjedok i sudionik svih zbivanja u našoj hrvatskoj domovini. Dakako, on i u tom dijelu povijesti islama u ovim krajevima ostaje samozatajan, ali valja nam se prisjetiti da je svojom vjerom i upornošću, zajedno s brojnim drugim muslimanima doveo do toga da islam u Republici Hrvatskoj bude prisutan, ne samo deklarativno, nego doista i kao ravnopravna religija.

Naravno, autor nije zaboravio ni ulogu muslimana u Domovinskome ratu, pa će ovdje dati na uvid i pismo koje je napisao 1991. godine hrvatskim braniteljima-muslimanima. To će njegovo pismo rasvijetliti sve nedoumice koje vladaju, ovdje i u svijetu, kad je riječ o muslimanima-ratnicima i tako potvrditi moju početnu tezu da su svi nesporazumi samo posljedica nepoznavanja pravih informacija, koje nam autor, muftija hadži-Ševko efendija Omerbašić, ovdje nudi u izobilju.

Dakako, mnogi su bosanski muslimani branili Republiku Hrvatsku, kao što je mnogo hrvatskih muslimana sudjelovalo u obrani Bosne i Hercegovine. U najtežim danima Bosne i Hercegovine, Mešihat je, unatoč golemih vlastitih nevolja i nedaća, pronalazio načine da pomogne, koliko su nam mogućnosti dopuštale, i u obrani svoje negdašnje domovine, kao što smo učinili sve da brojne muhadžire iz Bosne i Hercegovine, kako-tako, prihvatimo i smjestimo u Republici Hrvatskoj. I o tome autor ovdje nedvosmisleno i meritorno progovara i iznosi nam respektabilne činjenice.

Posljednji dio knjige bavi se kratkim opisom nastajanja i djelovanja pojedinih Islamskih zajednica u Hrvatskoj. Ovdje ćemo se susresti sa brojnim imenima muslimana koji su se borili i izborili za mjesto koje danas islam zasluženo zauzima u njihovim gradovima ili u njihovim županijama.

Naravno, ovim predgovorom nisam ni mogao, a ni htio, iznositi sve podatke koje Kronika nudi svakom čitatelju, jer je riječ o izuzetnim brojnim korisnim informacijama i znanstveno domišljenim cjelinama.

Ali, tko je god bio zadovoljan prvim izdanjem djela Islam i muslimani u Hrvatskoj, ovim će drugim izdanjem biti oduševljen.

Držim da je drugo znatno dopunjeno i prošireno izdanje, obogaćeno i likovnim sadržajem, kojega tiskamo s posebnim veseljem, nova stranica u razvoju islama u Hrvatskoj, jer pokazuje i dokazuje da je islam itekako prisutan u ovim krajevima, evo već deset stoljeća.

, 29. lipanj 2010 11:52:14 | link | komentiraj (10)

KRONIKA TISUĆLJEĆA ISLAMA NA OVIM PODRUČJIMA

Evo je!, u mojoj redakciji gotova je i ova knjiga, ISLAM I MUSLIMANI U HRVATSKOJ,  u izdanju Mešihata Islamske zajednice Hrvatske.

Može se reći da ja volim sve dobre knjige, ali kad je riječ o Muftijinoj knjizi, onda moram reći da mi je doista učinjena velika čast koju mi je Ševko Omerbašić iskazao povjerivši mi redakciju knjige.

Sad, kad je knjiga u tiskari, u vrijednim rukama Darija Molnara (koji grafički priprema knjigu za tisak) i Sabrine Novak (ljubazne odgovorne osobe u tiskari), moram reći da sam sretan i tu sreću, dakako, želim podijeliti s Vama, mile i dragi.

Radeći na knjizi, dakle sretnih 13 mjeseci, imao sam punu podršku autora Ševke Omerbašića, urednika Mirse Srebrenikovića, tajnika Mešihata Ahmeda Ikanovića, kao i svih članova Islamske zajednice. Znajući za značaj ove impozantne Kronike, svi su mi nastojali dobronamjerno pomoći.

Posebno zahvaljujem, na savjetima, mladom dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću, koje sam prihvatio poštujući njegov znanstveni autoritet i mladenački zanos.

Dakako, lijepo mi je što sam ponovo surađivao s Mersadom Berberom. Nas dvojica surađujemo svakih 30 godina, pa se iduća naša suradnja očekuje 2040., negdje u dalekim galaksijama na samom rubu Svemira (u dženetskim mirisnim baščama ili pak džehenemskim pećnicama), između kojih ćemo se kretati, slikati i pričati.

Ne znam koliko sam ispunio Muftijina očekivanja, ali djelo koji ovih dana grafički obrađuje Dario Molnar doista je veličanstveno i bit će pravi kulturni događaj kad se pojavi u knjižarskim izlozima. Ne samo u Lijepoj našoj, nego i u Europi.

Kronika Islam i muslimani u Hrvatskoj sadrži 181.630 riječi, što iznosi 726 novinarskih kartica, oko 930 ilustracija i fotografija. Sve je to smješteno na 716 stranica A 4 formata, odnosno u 143 poglavlja, odnosno naslova. Pa ti sad vidi, rekao bi Ćiro Blažević

Ako se i pojavi koja grješka, neki omrznuti tipfeler ili nešto slično, onda sam ja isključivi krivac, budući da sam samo čovjek, dakle nesavršen a često i brzoplet.

Nadam se da će mi Muftija oprostiti, da mi Mirso Srebreniković neće urednički zamjeriti, a da će mi se mogući čitatelji pokroviteljski nasmiješiti, ono – tko radi taj i griješi.

Očekujem da će tiskara završiti svoj dio posla za kojih četrdesetak ili manje dana.

A ja ću, za koji dan, ovdje donijeti Tisućljeće islama u Hrvatskoj, izvrstan predgovor Mirse Srebrenikovića.

Gotovo je i radostan sam.

, 25. lipanj 2010 9:07:24 | link | komentiraj (3)

SUBOTNJA MARENDA

Bijah bio obećao da ću na ovome mjestu pokazati kako se marendalo i igralo balote u središtu Zagreba prije gotovo mjesec dana, pa evo tek sad ispunjavam obećanje. Naime, završavao sam jednu knjigu, pa sad, kad je ta knjiga u tiskari, zgrabio sam jutros sebe okrutnim i snažnim rukama i prikovao se debelim čavlima za stolac. Sad se nema kud ni kamo, pa, kad već ništa ne radim, osim što radim na tri knjige istodobno, zapravo četiri, ako uzmem u obzir i svoj romančić, pa odlučih to obećanje ispuniti. Evo, mile moje, ovako se marendalo i igralo na balote na Preradovićevu trgu u središtu Zagreba, takozvanog glavnog grada svih i svakoga.

  Prvo sam ugledao onu predivnu damu u drugom planu, a tek potom pršut. Odustao sam od dame iz sasvim prirodnih razloga – naime, razlika u godinama je pedeset+ nažalost u moju korist. A potom i od pršuta gotovo iz istih razloga – 20+. Ovih 20 znači toliko kg viška. A višak sam stekao lani kad sam progutao lubenicu od 20 kg i još se je nisam riješio. Uvijek ćete me lako prepoznati po toj lubenici koju furam ispred sebe.  

  A potom opet pršut, jedan momak i dvije dame. S uzdahom sam prošao, gotovo suznih očiju.  

  Evo ih, napokon, dagnje ili pizdice. Ovdje nisam izdržao i stao sam očajno pogledavajući u trbušinu u kojoj se smjestila ona lanjska lubenica. Lubenica i dagnje? Ma, kažem vam, nema bolje kombinacije!  

 Dok mi jedan od mladića objašnjava da moram izvaditi dagnju iz školjke, jer sam ih gutao cijele, sa školjkom, dotle me drugi ufotkao upravo u trenutku dok sam gutao oveću dagnju.

  Ni puževima, kao ni toču nisam mogao odoljeti. Dok mi se kruh toča, lovim okolo puževe. Kad su me vidjeli razbježali su se. Jedva sam stigao nekog starog, mislim da je bio stariji od mene. 

Na štandu mojih Bosanaca, dakako, baklave. Bilo je to okrutno od njih. Baklave su zamamnije od onih Odisejevih raspjevanih morskih ljepotica. Mene nije imao tko vezati za jarbol, pa, evo, već punih mjesec dana molim: … i daj nam baklavu našu svakidašnju… 

I dok su momci veselo bacili partiju balota, ja sam bacio partiju oka; naime, požurio sam doma i tiho spustio trepavice – da ne probudim pola tone dagnji, onog starca puža i tepsiju baklava naših nasušnih, vrag mi balote odnio!

, 20. lipanj 2010 8:35:57 | link | komentiraj (3)

VIDIMO SE!

Uploaded with ImageShack.us

Zna li itko što se s našom sviješću zbiva kad umremo?

Teško.

Ipak, život poslije smrti česta je tema u religiji, literaturi, filozofiji… pa čak i u svakodnevnim razgovorima.

Meni je teško zamisliti da živim bez svijesti, bez obzira u kojem obliku. Kažemo da je tijelo materijalni dio nas, a svijest je ona duhovna nadgradnja bez koje nam tijelu nema ovakva života na koji smo svikli i na koji ćemo se navikavati sve do trenutka, kad, kao leptiri, odbacimo čahuru gusjenice sa sebe i ne otplovimo put u pravcu prema…

Nekako sam prilično siguran da je svijest duh, a duh je leptir, budući da nije materijalan, koji se oslobodio gusjenice u koju se, lagodno i lijeno, smjestio.

No dobro, ne bih se više time bavio, ali ću pozdraviti knjigu Vidimo se, Jadranke Sekula-Golubiček.

Jadranka je kćerka moga školskoga prijatelja Stjepana Golubičeka. Pepu, kako smo ga zvali, izgubio sam nakon gimnazije. Petnaestak godina poslije sreli smo se kad sam svojedobno pisao o autorskim pravima. A Pepo je za to stručnjak. Naime, radio je u Autorskoj agenciji. Otada se često viđamo, barem jednom godišnje.

Kad sam kao Blogomobil hodio ovim krajevima, posjetio sam ga doma i upoznao njegovu obitelj.

Kao roditelji, kad govorimo o djeci, uvijek tu djecu zamišljamo kao klince nad kojima bdijemo i čuvamo ih. Slično je i s princezama. One su uvijek klinke ili su mlade i lijepe djevojke. Nikad ih ne zamišljamo kao starice, a jednom sam upoznao neku baku koja mi je predstavljena kao princeza. Ne'š ti princeze, mislio sam.

Kao što princeze stare i djeca rastu. Tako su i Pepekova djeca prilično odrasla i odavno u srednjoj životnoj dobi. Jadranka, o kojoj je ovdje riječ, završila je psihologiju i radi kao zrakoplovni psiholog u Zavodu za zrakoplovnu medicinu u Zagrebu.

Jadranka je još kao klinka imala književnoga dara. Bila je vrlo pričljiva. Vrlo duhovita. Pisala je izvrsne sastavke u osnovnoj i srednjoj školi. Nikad dosadna.

Zato su je godinama nagovarali da se prihvati pisanja.

Dugo joj je trebalo.

Prošle godine tiskala je roman Vidimo se.

Čudna je to knjiga.

Sve knjige počinju nekakvim događajem iz kojega kreću u život prema kraju teme kojom se bave. Sve osim Gogoljovih drama koji počinju s krajem. Glavni junak kaže da će se oženiti već u prvoj rečenici i doista, na kraju drame, on se i oženi. Ili pak kaže da će doći revizor, a na kraju on doista i dođe,

Uglavnom su svi živi. Umiru po stranicama, već kako je pisac zamislio kojim će redom koga ubiti – sjekirom, bombom, prometnom nesrećom, zabunom ili pak neizlječivom bolešću.

Kad mi je Pepo donio kćerkinu knjigu doista sam pomislio: evo dosadnoga oca koji u svojoj kćeri još vidi princezicu, kao što ja vidim u svojoj djeci princeze i prinčeve iz bajki. Pa se, kao Pepinoj princezi, prohtjelo da piše. Ne samo da piše, nego i da objavljuje, vrag joj princa donio!

Međutim, što. Međutim, to.

Ja sam neizlječivo bolestan. Čitam čak i novine. Doduše ne baš svaki dan, ali i to mi se događa. Na internetu čitam gotovo sve što stignem.

Tako sam uzeo roman rečene Jadranke i krenuo u prvu stranicu. Onako, skokom, kao Blanka Vlašić recimo. Zatrčem se i - uh! - evo me u prvoj rečenici. Poslije ću, mislio sam, uključiti ventilator i knjigu ću završiti za pet-šest minuta. Tim više što dama piše u ich formi. Nekad davno čitao sam neke romane dama, takozvanih spisateljica. Bile su to knjige koje su zorno i tvorno opisivale muško-ženske snošaje (snosili se!), da ne kažem ševe ili neku drugu riječ. (Koju, čini se, neću moći nikako izbjeći.) Neko je vrijeme ta ženska jebačka (Evo je, vrag joj snošaj odnio!) literatura bila vrlo popularna, pa su napisane brojne knjige nekakvih jebačina svakojakih dama. Međutim, te knjige nisu pobuđivale neku posebnu pozornost. U toj domeni, još se nije rodio ni pisac, ni spisateljica, koji bi nadmašili Vragoljaste priče, starog dobrog Balzaca, premda tamo nema bezobraznih opisa i takozvanih prostih riječi.

Nisam uključio ventilator. Tih dvjestotinjak stranica pročitao sam u jedno poslijepodne. Tiho i polako, s osmijehom na licu.

Koja li me to dizalica unijela u roman.

Mislim da se dizalica zove Jadrankina dosjetljivost.

Naime, Jadranka je, kao glavni lik, umrla na prvoj stranici… gotovo u prvoj rečenici. I sve što joj se dalje zbiva, zbiva se nakon smrti.

Jadranka vrlo vješto barata svojom profesijom i svojim znanjem. Kao psiholog unijela je u knjigu priličnu količinu različitih tipova i tipica i šeće ih po stranicama kako hoće. Neki od likova su živi, a neke je ponovo srela poslije i njihove smrti. Nema patetike, nema suza, sve je vrlo ozbiljno, premda duhovito napisano; toliko ozbiljno da poslije čitanja počinjemo sasvim drukčije gledati na sve što nas okružuje.

I sve to sjajno funkcionira. Zato bih Jadranki preporučio da knjigu objavljuje na Mojblogu. U nastavcima. Jer je to, čini se, jedini način da knjiga stigne do čitatelja. Do kritičara nije stigla, do pompe koja prati jebačku književnost nekih naših nedojebanih ili pak prejebanih pevaljki ili manekenki, također nije stigla. Nema je ni u knjižarskim izlozima, zato što izdavaču (Biakovu d.o.o), čini se, nije ni stalo do knjige.

Naravno, neću ovdje tiskati cijelu knjigu kao primjer koji bi vas naveo da knjigu kupite, jer je nemate gdje kupiti.

Ali ću, zato, jednim maleckim ulomkom pokazati kako Jadranka piše, a vi ako želite znati što to ona piše, morate se sami snaći.

Evo tog ulomka:

…

Vratila sam se u sobu u kojoj je još uvijek ležalo moje tijelo. Školjka u kojoj sam stanovala do prije… Koliko zapravo? Je li prošla minuta? Ili pola sata? Ili više? Sa savršenom ravnodušnošću shvatila sam da je vrijeme prestalo postojati i to mi je bilo potpuno u redu. Proučavala sam sa zanimanjem crte svoga lica i razmišljala kako zapravo sada prvi put vidim kako ono stvarno izgleda. Mislim, bez mene unutra. Takvog ga nikada nisam viđala u ogledalu. Sad mi je bilo jasno zašto sam toliko puta nezadovoljno buljila u ogledalo pokušavajući šminkom i bjesomučnim mijenjanjem frizura koliko-toliko dovesti stvari u red. Naš je izgled, zapravo, kompilacija izgleda materije same i nas koji iznutra zračimo svojim pravim Ja – za što sam ja, Lucija, živi dokaz. Ili neživi, ovisi s koje strane gledate. Tu sam kompilaciju željela viđati u ogledalu, no nažalost, dobila sam materiju koja je tome uporno pružala otpor, definitivno nije bila ona za koju smo se dogovorili. Kad sam tražila pametnu plavušu, zapravo sam mislila na Sharon Stone, ali ON je očito negdje pogriješio u proračunima.

…

Dalje se sami snalazite. Vidimo se!

, 2. lipanj 2010 10:38:06 | link | komentiraj (2)

POZIRANJE ZA DR. LUDUDA

Zagreb je danas izgledao veličanstveno, baš kao ova dama na fotki.

Pjevalo se, sviralo, družilo, čak je na Trgu cvijeća, gdje je i snimljen ovaj mirisni pupoljak, skupina zadarskih studenata zaigrala na balote.

Jelo se i pilo, ali o tome jednom drugom zgodom. Sve sam fotnuo budući da nisam mogao dopustiti da ova subota samo tako prođe.

A kad je riječ o ovome pupoljastom  cvijetku, to je druga priča.

Htio sam svu ljepotu subotnjega dana podijeliti sa svima Vama, ali nekako mi se u misli uvukao dr. LudUd. Bilo mi je žao što ga nema, da podijelimo sve zagrebačke ljepote na pola: njemu 90 %, a meni 10 %. Mislim da su to dvije sasvim ravnopravne polovice.

Budući da je te ljepote bilo u izobilju, pokušao sam naći nekoga tko bi to izobilje najbolje dočarao. Zato sam zamolio ovu pupoljastu cvjetnicu da pozira.

- Molim vas, rekao sam joj, dopustite da vas fotografiram. Lijepi ste i ja bih tu ljepotu rado poslao u Split mome prijatelju Chyrokiju. On je mladić od pedesetak godina, malo je viši od mene i doista ga je puno dvorište ili trg kad se pojavi. Volio bih da mislite na njega dok Vas fotografiram. Neka se na Vašem licu blago ocrtava tuga i čežnja što je tako daleko. Nemojte se smijati, ne pokazujte raskoš radosti ruže, budite pupoljak o kojem je sanjao Građanin Kejn, u sjajnoj interpretaciji Orsona Welsa. Zapravo, možda je Orson i mislio na  vas kad je kao zadnju zemaljsku riječ izgovorio "Pupoljak". Naravno, vrag stari je znao da ćemo vas morati čekati ohohooo vremena. I, uglavnom vas dočekasmo.

Nasmijala se i stala.

- Visok je kao vi?, pitala je.

- Malo viši i puno ljepši i upola tanji od mene.

- U redu, rekla je, mislit ću na njega.

I tako je nastala ova fotografija. Ovaj Ružin Pupoljak misli na Doktora i tako će misliti sve dok na Zemlji bude ljubavi i  cvijeća, dakle zauvijek.

Udo moj, sretan si Čovjek.

, 30. svibanj 2010 1:35:03 | link | komentiraj (3)

ZA TETKU AIŠU

Moja tetka Aiša (desno), snimljena u Australiji kad je nedavno bila u posjetu svome drugome sinu, mome bratiću, Ibrahimu-Braci.